Srđan Barašin

Kultura je za l(j)ude?!

U momentu aktuelnom po popisu stanovništva, političkim igricama čiji se akteri trude da manipulišu voljom naroda, ja vas pozivam da se izjasnite kulturi. Neka vas popišu kao kulturne, ionako je statistika lažna... Možemo se mi razlikovati po vjeri i nacionalnoj pripadnosti, ali svi imamo jednu zajedničku stvar. Nekulturni smo na isti način.

Pitam se, da li bi uopšte trebalo da postoji društvo koje je palo u kulturnu nesvijest? U grču pokušaja da odgovorim na to pitanje, ne mogu, a da ne primijetim da bi ga možda trebalo ukloniti. Ali ima nade. Društvo je ipak samo u kulturnoj nesvijesti. Dakle, sve dok nije kulturno umrlo, društvo može da se kulturno izbavi, da se probudi. Ja iskreno vjerujem da će taj dan doći. Vjerujem da ćemo stići do tog odredišta, ali prije svega moramo da se kulturno pokrenemo. Samo, pitanje je kako? Istina je da mnogo ljudi baca kamen na sve kritički nastrojene tekstove, i da neki drugi ljudi kritikuju te bacače kamena. Iz takve situacije dobijamo utisak da se posljednjih dvadeset godina sve vrti u krug i da svi kritikuju sve, čak i oni od kojih se očekuje da rade konkretne stvari. I to treba da se promijeni. Na neki od bezbroj načina...

U avgustu sam imao žarku želju da posjetim Kočićev zbor. Otišao sam gore, malo sam hodao, gledao šta se nudi, i? Vidio sam bikove, mnogo piva, striptizete... Ono što je bitno je to da nisam vidio sliku Petra Kočića. Nisam vidio, ni čuo, ni jedan Kočićev stih, ni jedan Kočićev citat. Čuo sam neke pjevače amatere kojima se klicalo. Sve u svemu, razočarao sam se. Pokušao sam da se pomirim sa tim stvarima pravdajući ih tradicijom i željom naroda za opuštanjem. No, poslije par dana sam pročitao da je nagrada piscu koji dobije Kočićevo pero manja nego nagrada biku koji pobijedi svoje konkurente. Onda sam se zapitao, ko je kriv zato što se naša država nalazi u fatalističkoj poziciji? Da li je kriv neko drugi, ili smo ipak krivi mi koji se na ovaj način ophodimo prema kulturi kao jednom od osnovnih pokazatelja razvijenosti društva? Da ne dođe do zabune, govorim o kulturi u pravom značenju te riječi, kulturi koja njeguje i poštuje prave vrijednosti. Ono što sam vidio gore je neka druga dimenzija kulture koju moj razum još ne može da savlada. Ime joj je, nekultura. A nekultura je ono protiv čega treba da se borimo, propagirajući kulturu na mjestima koja su za to namijenjena, kao što je Kočićev zbor.

Onda je Kočićev zbor prošao, i strasti su se smirile. No, došao je sajam knjige, i? Opet, razočarao sam se. Razočarao sam se i ponudom, a prije svega brojem posjetilaca. Nakon što sam na televiziji čuo nekogako je sajam knjige proglasio uspješnim, shvatio sam šta je pojam uspjeha za ovaj sajam. Sajam je uspješan sve dok je organizovan, jer je sve drugo što se događa na ovom sajmu totalni neuspjeh. Ispisujući ove redove spoznajem ono čega sam se najviše bojao. Na sajmu nema piva i pjevača amatera. Sajam nema ponudu koja može da privuče narodne mase. Sajam nema ništa osim kulture. Ko danas teži kulturi? Kome ona treba? Čak i oni koji vele da nas vode u bolje sutra biraju nekulturu. I neki koji su danas, i oni koji će doći sutra, svi će izabrati Stričiće. I treba da izaberu, ali ne ovakve Stričiće, nego neke druge, one kulturne Stričiće sa festivalom drame, komedije, književnim večerima, večerima folklora, neka budu borbe bikova... Ipak je Petar Kočić bio umjetnik. Svoju ideju je promovisao kulturom i umjetnošću. Ne znam da je pisao o pjevačima amaterima, pivu i striptizetama... Zbog ovoga mi je žao predivnog prostora, predivnog grada koji smo Mi naselili. 

Sve je stalo i trulo. Sve smo zaustavili. Naravno, ta kolica u kojima se nalazimo i dalje idu u provaliju, samo smo ih zaustavili na putu prema civilizaciji. Šta će nama Jevropa, šta ćemo sa civilizacijom? Tu se ne snalazimo.

Na kraju bih želio da savjetujem sve mlade ljude koji još ne znaju za koju profesiju da se opredijele. Najbolje vam je, kao što možete sami zaključiti, da budete bik ili pjevač amater. Neko se možda progura i kao striptizeta. Kulturne manifestacije trebaju takve. Biti bik je deficitarno zanimanje. Deficitarnije od mjesta u prosvjeti. Šta će nam prosvjeta? Da bacamo pare na one koji bi trebalo da nas uče kulturi, razumu i koji bi trebalo da podignu našu svijest? Ne ide...

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog