Uroš Simeunović

Pravilo br. 1 domaćeg novinarstva: Nemoj samo po Miletu

Prije nekoliko dana razgovarao sam sa svojom prijateljicom novinarkom koja radi u jednim eminentnim novinama koje izlaze u Republici Srpskoj. Zanimalo me zbog čega sve ove godine otkako je na vlasti SNSD niti jedan štampani medij nije ozbiljno „udario“ na Milorada Dodika. Zapravo, istine radi, sem nekoliko individualaca i, tek odnedavno, BN televizije, niko se nije usudio da seriozno i argumentovano „rasturi“ Dodika na svim onim poljima na kojima je ovaj objektivno pravio ozbiljne greške.

Njen odgovor je prilično zanimljiv i pokazuje svu suštinu stanja u medijima i, uopšte, javnom i političkom životu Republike Srpske. Ona kaže da je nepisano pravilo u domaćim medijima „da se po Mili ne udara“, a da je o svima ostalima, u načelu, dozvoljeno povremeno pisati u negativnom kontekstu. Pogotovo kad je riječ o nižerangiranim i lokalnim funkcionerima, ili o unutarstranačkim obračunima u kojima Dodik nije lično involviran.

Dakle, možeš o svemu, nemoj samo po Miletu. Iako bi bilo logično da se u kontekstu osnovnih problema u Republici Srpskoj ponajviše piše upravo o njemu. Jer, on nije samo predsjednik republike, on je i predsjednik najveće stranke, stranke koja već osam godina suvereno u kontinuitetu vlada Republikom Srpskom. On je najzaslužniji i za dobre i za loše stvari u Srpskoj. Ignorisati njega u smislu procesa i problema koji ovdje postoje predstavlja kukavičko, poltronsko i prije svega neobjektivno ponašanje kad su mediji u pitanju. Prosto je deplasirano analizirati osnovne procese u Srpskoj ako je zabranjeno govoriti o ključnom čovjeku u toj istoj Srpskoj ukoliko mu takvo bavljenje njegovim aktivnostima ne ide u prilog. Dodik je taj koji suvereno upravlja Republikom Srpskom i SNSD-om, on direktno stoji iza ključnih kadrovskih rješenja, njegova je zadnja u svim ozbiljnim pitanjima. Prema tome, ignorisati tu činjenicu znači ignorisati realno stanje u Republici Srpskoj.

Ovo je bila suština moje primjedbe. Na to mi je moja prijateljica odgovorila da se ne ponašaju samo mediji i novinari po opisanoj matrici nego i opozicione stranke i političari!? Kako ona objašnjava, sve do početka 2013.godine, pa čak i danas, glavni opozicionari u RS izbjegavaju direktan sukob sa Dodikom. I oni poštuju pravilo br. 1-nemoj samo po Miletu. Oni politiku u principu doživljavaju na način da Dodika treba pustiti da padne sam od sebe, da treba pratiti unutarstranačke sukobe u SNSD-u i na osnovu njih izvlačiti odgovarajuće zaključke i podržavati različite interesne frakcije.

U takvom stanju odnosa niko živ se ne usuđuje da se suprostavi Dodiku, makar i nekim bezazlenijim kritikama (čast individualnim i nesistemskim izuzecima). Stvara se utisak da je Dodik nedodirljiv a običan svijet bi iz ponašanja medija i političara (onih u poziciji i opoziciji) mogao da zaključi da je Dodik nepogrešiv. Pitajte bilo kojeg člana SNSD u nekoj emisiji da li Dodik može da pogriješi i čovjek neće smjeti da da potvrdan odgovor iako je jasno da svaki čovjek na svijetu griješi.

Zbog svega toga mediji i političari snose najveću odgovornost što se u Republici Srpskoj stvorila nesnosna situacija da postoji već dugo vremena dobrovoljna cenzura koja guši ne samo slobodu riječi nego i slobodno djelovanje mnogih društveno važnih institucija. Jednostavno, stvara se ketmenski obrazac ponašanja koji šteti svima jer odbija mogućnost kritičkog preispitivanja procesa i odluka. To naposljetku ne samo da šteti građanima, političarima i medijima, nego i samom Dodiku, budući da je okružen poltronima i klimačima glave. Ne samo u svom neposrednom okruženju nego gotovo u cijeloj Republici Srpskoj. Zbog toga je logično da je izolovan od stvarnog stanja stvari i da će upravo zbog toga, prije ili poslije i uprkos svom tom ketmenstvu-doživjeti ogroman politički poraz. To je istorija pokazala nebrojeno puta.

Tragedija je što će se i naredni veliki politički moćnik ponašati na isti način, odnosno svi će se prema njemu tako ponašati.

Srbi. Narod koji mrzi da uči na greškama iz istorije jer ih smatra podvalom i zavjerom neprijatelja. 

Komentari
Twitter
Anketa

Smatrate li da je bolje raditi u privatnom ili u javnom sektoru?

Rezultati ankete
Blog