Uroš Simeunović

EPP Blok SDA, SDS, dva HDZ, PDP

 

Martin Raguž, predsjednik jednog od dva HDZ-a u BiH, izjavio je juče da stranke iz oba entiteta u BiH bliske Evropskoj narodnoj partiji pripremaju zajedničku deklaraciju koja će se zasnivati na identitetskim pitanjima, vladavini prava, ekonomiji i drugim programskim principima bliskim EPP-u.

Ovu inicijativu treba pozdraviti ako je zaista zasnovana na idejama Evropske narodne partije i treba biti zabrinut ukoliko je u pitanju običan predizborni epp pomenutih partija.

Prije svega, ako ove stranke zaista iskreno pripremaju ne samo pomenutu deklaraciju nego koherentan program koji namjeravaju ispunjavati poslije izbora 2014. godine to je svakako pomak u sumornoj poliitčkoj realnosti u Bosni i Hercegovini koja se svodi jedino na osvajanje vlasti bez bilo kakvog definisanog koncepta kako zaista tu vlast i vršiti. U tom kontekstu, ako se ta deklaracija zaista i donese od strane nabrojanih stranaka, to će samo po sebi biti kakav-takav iskorak.

Stranke socijal-demokratskog profila, SDP i SNSD, dobile su izbore 2010. godine i nisu ništa uradile niti u Republici Srpskoj, niti u Federaciji BiH niti na nivou BiH. Ništa nisu učinile na afirmaciji sopstvenih stranačkih programa-nezaposlenost je rasla u protekle četiri godine, radnici su živjeli sve gore i gore, mladi plebiscitarno žele da odu iz zemlje, atmosfera etničke netrpeljivosti je izraženija no ikad (a sve su to tačke socijaldemokratskog programa koje su njima važne, odnosno na svim tim tačkama socijaldemokratske partije u BiH su „pale“). To je suva činjenica i nikakva prazna politička demagogija to ne može da opvrgne.

Istina je da niti takozvane „narodne stranke“ u BiH, koje se često kvalifikuju i kao (ultra)nacionalističke, nisu imale nikakav poseban uspjeh u onim godinama kad su one bile na vlasti. Međutim, tajna njihovog neuspjeha svodila se na nerazumjevanje samih principa kojima su mislile da se vode. Bazična načela evropskih narodnih partija nisu vezana isključivo za zaštitu interesa naroda koje teže da predstavljaju, nego i afirmacije ličnih prava i sloboda građana-pojedinaca. Dakle, konzervativne vrijednosti ne svode se jedino na pitanje kolektiviteta-naroda, nego još i više na vođenje računa o ličnim pravima svakog građanina.

Narodne stranke u BiH su tu činile osnovnu grešku u prethodnom periodu jer tu komponentu konzervativnog programa praktično nisu poznavale. One su, svjesno ili nesvjesno, preuzele kolektivistički koncept ljevičarskih partija, koncept zasnovan na fokusu na interese konkretne društvene grupe (radnici, javni sektor, manjinske grupe ili šta je već koja konkretna ljevičarska stranka u BiH potencirala, mada su i te partije lutale i lutaju u svojim ideološkim akrobacijama). Stoga su te domaće narodne stranke načinile tu fundamentalnu grešku: stvorile su ambijent u kojem su primarna kolektivna, nacionalna prava, a ne individualna prava i slobode, a što je inače odlika modernih civilizovanih društava. S jedne strane, bošnjačke narodne partije, SDA prije svih, pokušavale su trapavo da priču o „građanskoj državi“ iskoriste kao paravan za ustavnu rekompoziciju BiH koja bi značila ukidanje ustavnih nadležnosti entiteta koji su konstitutivne jedinice u BiH, a što je protivustavno djelovanje i nametanje centralističkih koncepata koji su suprotni modernoj državi. Odgovor srpskih i hrvatskih narodnih partija, s druge strane, bio je stvaranje zasebnih srpskih i hrvatskih nacionalnih teritorijalnih struktura koje bi „u dlaku“ izgledale onako kako je SDA vidjela cijelu BiH-dakle, bili bi to centralizovani entiteti u kojima bi dominantna bila volja većine jednog naroda (ali reprezentovana i oličena kroz volju i odluke ne samih građana toga naroda, nego njegove političke elite!) dok bi individualna prava i slobode bili od sekundarnog značaja.

Zato domaće narodne partije moraju mjenjati način svoga političkoga promišljanja. Konzervativne vrijednosti shvaćene na moderan način itekako su potrebne BiH. Ne treba biti protiv „identitetskih pitanja“, kako je to gospodin Raguž nazvao, ali ako se ona svode na recikliranje priča o pravima naroda u BiH bez novog i jasnog fokusa na izgrađivanje vladavine prava koja će se poštovati striktno bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, ideološku ili bilo kakvu sljedeću pripadnost-onda se nikakav novi kvalitet tu ne nudi i to nije na tragu istinskih konzervativnih principa Evropske narodne partije. Dakle, tad je u pitanju običan predizborni i politikantski epp, čist jeftini marketing.

Istinska konzervativna platforma u BiH trebala bi da insistira na vladavini prava, ekonomskim slobodama, smanjenoj ulozi države, entiteta, kantona i opština u ekonomiji, redukciji administracije, smanjenju fiskalnih nameta, štednji, afirmaciji ličnih prava i sloboda građana, te poštovanju dvoentiteskog uređenja BiH-prosto zato jer je to ustavni modus vivendi na kojem BiH jedino može da egzistira u miru. Sve nabrojano jesu konzervativne vrijednosti koje su imanentne evropskim narodnim partijama i pomenuti principi bi morali biti dio bilo kakve zdrave i koherentne konzervativne platforme u BiH.

Bilo bi dobro da se definisanje pomenute deklaracije odvija u što transparentnijoj atmosferi kako bi odnosne partije na djelu pokazale da žele da čuju „glas naroda“ na koji se toliko pozivaju, odnosno da se konačno definisanje politike smjesti u koordinate demokratske debate, ne samo zarad otrcanih fraza o „potrebi da politika bude transparentna“, već i da bi se sama politička javnost, na kraju krajeva, edukovala i shvatila da svi građani treba da doprinesu napretku zemlje u kojoj žive. Toga je nedostajalo u prošlosti, a jedino tako se stvara ambijent koji potiče saradnju, kompromise, donošenje rješenja, provođenje istih i odgovornost za nesprovođenje dogovorenoga.

Na taj način bi se zbilja rodio jedan novi kvalitet, a taj kvalitet je valjda nesporno potreban. 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog