Analogija sa Republikom Srpskom i Bosnom i Hercegovinom

Nakon deset mjeseci borbe Lazar Krstić je podnio ostavku na mjesto ministra finansija Vlade Republike Srbije. Ostavka je apsolutno očekivana (bar što se mene tiče) i jedino je neobično što je samoinicijativno podnesena od strane samog ministr0a, a što, priznaćete, nikako nije odlika ovdašnjih političara i 'stručnjaka' (ovdašnjim ministrima i 'stručnjacima' neznanje, pravosnažne krivične presude i razne afere nisu dovoljno veliki razlozi za podnošenje ostavki, dok o moralu ne treba ni da pričamo). Sam čin podnošenja ostavke je visoko moralan i za taj potez kapa dole ministru Krstiću. Međutim, šta je zaspravo navelo ministra Krstića da presječe, podvuče crtu i podnese ostavku i možemo li mi analogiju tog čina poistovjetiti s dešavanjima u Republici Srpskoj/Bosni i Hercegovini?

Karakteristično za ove prostore je da su ekonomija i politika povezane 'čvršće' nego što je uobičajeno, i da jedna bez druge, bar što se trenutne garniture političara tiče, ne može. To i nije neki problem ako bismo na mjestima političara i ekonomista imali stručnjake koji su istovremeno i vizionari, spremni da preuzmu odgovornost za vođenje zemlje (napominjem da se vizije ne odnose na vremenski period od jedne do četiri godine, već na vremenski period od 10-20 godina, pa i više).

Imenovanje Lazara Krstića na mjesto ministra finansija za mene je bio pravi potez i dokaz spremnosti Aleksandra Vučića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade Srbije, a danas i premijera da bar što se alokacije ekonomsko-finansijskih problema tiče, odvoji politiku od ekonomije i konačno zaustavi konstantno poniranje države u finansijski ambis, da ne kažem bankrot.

Iskren da budem, smatram da je Krstić veoma stručan i jednostavno mislim da nije iskorišćen u pravom smislu i punom kapacitetu (stavite Mesija da igra štopera i nećete napraviti ništa, a nesporno je da je Mesi jedan od najboljih ako ne i najbolji fudbaler na svijetu). S nestrpljenjem sam čekao ekspoze novog ministra o dugo najavljivanim koracima u pravcu revitalizacije srpskih finansija, ali moram priznati da sam na izloženo ostao razočaran.

Nisam uočio ništa revolucionarno u ekspozeu jer se sav sveo na smanjenje plata i penzija, te povećanje poreza, odnosno povećanje cijena energenata što iz ugla politike i političara, koji od politike žive, nisu nimalo popularne mjere. Naravno, bilo je tu i populističkih floskula o restrukturisanju javnih preduzeća i sl. (ovdje namjerno kažem 'populističkih floskula', bez namjere da bilo koga uvrijedim, zato što samo neko ko je učestvovao u restrukturisanju kompanija zna kakav je to 'krvav' posao i koliko vremena, znanja i energije treba da se jedna 'prosječna' kompanija restrukturiše, a kamoli javno preduzeće koje je sistematski urušavano i pljačkano desetinama godina unazad). Restrukturisanje se realizuje na terenu za šta su neophodni stručnjaci a ne 'dnevno-politički svaštojedi komentatori' i političari koji se u sve razumiju po devizi „danas sam ministar prosvjete sutra medicine, a inače sam se obrazovao da budem npr. građevinac“ što automatski znači da je Lazar Krstić morao imati, za taj vid reforme, stručnjake koje evidentno nije imao.

Moj lični stav je da je Krstić napravio prvu grešku upravo prilikom iznošenja ekspozea u dijelu koji se odnosi na mjere za oživljavanje srpskih finansija i to samo zato što je pod pritiskom javnosti, politike i političara izašao s 'nedovršenim' ekspozeom bez potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i kvalitetnog plana, koji je morao, a nije, obuhvatati i dinamiku realizacije s projekcijama posljedica, te koji je prethodno trebalo da bude usaglašen s premijerom.

Nesporno je da su javni rashodi ogromni i nesrazmjerni s realnim sektorom, ali isto tako treba da imamo u vidu da takav javni sektor održava potrošnju, a potrošnja kakvu-takvu privredu i tako u krug (dugoročno ovakav koncept je osuđen na propast, ali se nešto što je građeno desetinama godina na pogrešnim principima ne može preko noći okrenuti u potpuno drugi pravac bez abnormalnih negativnih posljedica).

Ukoliko se mjere finansijskog oporavka svedu na smanjenje plata i penzija, povećanje poreza i cijena energenata i osnovnih životnih namirnica i to sve provede kampanjski u gotovo istom vremenskom periodu, takva politika finansijskog oporavka je u startu osuđena na propast jer u tom slučaju, ruku u džep 'zavlačite' građanima, ne jednom, već već tri puta (smanjite platu i penziju napravili ste jedan udarac na životni standard, ako potom povećate poreze napravili ste drugi udarac, a ako još pri tom i cijenu energenata povećate to je treći udarac na građane).

Svaka od navedenih mjera direktno proizvodi negativan efekat prema građanima zemlje koja poseže za ovakvim mjerama (u ovom slučaju Republike Srbije). Građani bilo koje od država u regiji ne mogu da podnesu ovakve mjere i potpuno je logično što je premijer Srbije odlučio da ne prihvati takav pravac djelovanja.

Oporavak urušenih finansija je jedino moguć djelujući u sljedećim pravcima i kroz sljedeće faze:

• Prva faza je identifikacija trenutnog stanja i alokacija problema.
• Druga faza je sačinjenje kvalitativnog dugoročnog plana za prevazilaženje uočenih nedostataka.
• Treća faza je implementacija mjera za prevazilaženje uočenih nedostataka.
• Četvrta faza je monitoring i evaluacija ostvarenih rezultata.

Moje uvjerenje je da je Krstić tek sad završio s prvom fazom koja se odnosi na identifikaciju trenutnog stanja i alokaciju problema, te da su se tek sad stvorili uslovi za kreiranje dugoročnog plana za čiju viziju očigledno nije bilo resursa i znanja. Dugoročni plan u potpunosti mora biti usklađen s dugoročnom politikom što ga činim još složenijim i zahtjevnijim. Konsolidacija javnih finansija u državama kakve su Srbija, RS, BiH i dr. ne može se provesti na način kako je to zamislio Krstić, već se navedeni problemi mogu prevazići isključivo sistematskim pristupom rješavanja i to na dugoročnim osnovama.

Svako ko vam kaže da će za godinu dana biti mnogo bolje, da će životni standard biti mnogo kvalitetniji i da će se zaposliti desetine hiljada ljudi, ne govori istinu. Ovakve stereotipe i floskule mogu govoriti samo oni koji iz neznanja žive u takvom ubjeđenju, ljudi koji vas smisleno žele obmanuti ili ljudi koji su cijeli život na državnim jaslama, koji nikada nisu zaposlili, svojim novcem, nijednog radnika, koji se nikada nisu borili za sopstvenu tržišnu nišu i koji nikada nisu razvili bilo kakvu priču od samog početka, odnosno restrukturisali urušeno.

Još jednom naglašavam da nisam protiv mjera koje je iznio sad već bivši ministar Krstić, ali jesam protiv načina i dinamike realizacije predloženih mjera. Prilikom restrukturisanja nikada se ne smijete fokusirati isključivo na jednu stranu (u ovom slučaju, bar je meni tako izgledalo, bivši ministar je fokus stavio na rashodovnu stranu). Činjenica jeste da su plate u javnom sektoru dva ili tri puta veće od plata u privatnom sektoru, što je potpuna besmislica (zamislite npr. da je brašno skuplje od hljeba, to je upravo takva situacija).

Međutim, nije rješenje samo smanjiti plate za dvadeset ili trideset odsto i otpustiti 160.000 zaposlenih iz javnog sektora, već je rješenje da se paralelno s takvim aktivnostima stvore preduslovi da se s tako ušteđenim (obezbjeđenim) sredstvima otvore nova radna mjesta koja će svim tim ljudima, koji su ostali bez posla u javnom sektoru, istovremeno otvoriti realnu mogućnost za zaposlenje u realnom (proizvodnom) sektoru. Tek onda ste napravili pravi posao i potez u dugoročnom pravcu. Takođe, nije trebalo praviti strategiju povećanja prihodovne strane budžeta samo na način koji podrazumijeva povećanje nameta (direktnih i indirektnih poreza) već na način da se pokrene privredna aktivnost i ojača privreda koja bi 'napunila' prihodovnu stranu budžeta.

Ostaje žal, bar što se mene tiče, što je Krstić, odustao od reformisanja srpskih finansija, posebno uvažavajući činjenicu da je imao aposlutnu podršku trenutnog premijera. S takvom vrstom podrške, djelovalo mi je, da postoji realna mogućnost za okretanje broda koji se zove 'srpske finansije' u pravom smjeru. Iskreno se nadam da će Krstić bez obzira na situaciju u kojoj se sada nalazi ipak ostati uz premijera Vučića i to u segmentu analize, monitoringa i evaluacije.

Savršen primjer i za političare u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.