Zamalo da provedem lijep sunčan dan juče na Baščaršiji, ali ga upropasti poster podrške Gazi, negdje nadomak Sebilja. Da stvar bude gora, nakon što dohakah doma, dočeka me fejs poziv na beogradski skup podrške Jevrejima. U međuprostoru balkanskog straha, naletio sam na ogroman poster najave koncerta Tompsona u Busovači, planiram navratiti i pustiti mozak na ispašu mržnje. To je sasvim-potpuno-sasvim druga tema, vratimo se u Jerusalim. Ustvari, kad razmislim, ostaćemo još malo ovdje.

Pogled na Davidovu zvijezdu

Švedsko gnijezdo imigracije, Malme ili kako to Šveđani vole da upakuju - „ dragulj raznovrsnosti“, iskusio je prošle godine nekoliko zabrinjavajućih incidenata na koje je oštro reagovala jevrejska zajednica i upozorila vlasti na porast nasilja. Antisemitski incidenti su se nastavili ili bolje reći nikada se nisu ni okončali: prije dvije godine, poljski navijači Legia Warszawa su istakli islamističku zastavu u Tel Avivu i uzvikivali „ Vaš dom je Aušvic“; nešto ranije, u rumunskom selu Botosani, vandalizovano je jevrejsko groblje , itd…mnogo je sličnih primjera i jevrejska zajednica brine o lobiranju i izvještavanju svakog incidenta, često preuveličavajući, držeći Evropu u katancu krivice. Ne zaboravimo nedavno ubistvo u briselskom muzeju ( ko misli da je Mosad izvršio ovo ubistvo kako bi podsjetio Evropu na prošlost, neka digne dva prsta i ćuti).

Srbi se u duhu svoje licemjerne spoljne politike nisu jasno odredili kad je u pitanju stav prema Jevrejima. Dok srpski političari u BiH i Srbiji šalju jasne poruke podrške Izraelu, inspirisani lokalnim nesporazumima sa uglavnom muslimanskim življem, stav običnih ljudi je mutan, posebno interesantan i donekle poistovjećen sa pomenutim političkim stavom. Sa jedne strane postoji divljenje i podrška, koja se završava kada nestane faktor sukoba sa Palestincima; onda Srbi nailaze na tajanstveni zid koji im uliva strah jer realno nemaju kontakta sa Jevrejima u svakodnevnom životu i često se u tom momentu pokrenu sumnjičavi komentari i paranoja koju sam i sam iskusio. Usudio bih se reći da u nekom zamišljenom spletu odnosa gdje bi Srbi bili važan faktor u arapsko-jevrejskom sukobu ( što sada nikako nisu, iako očajnički pokušavaju da se nametnu), većina uzorka moje etničke okoline bi bila ubjeđena da bi Jevreji zdušno sarađivali sa Srbima sve dok se ne ukloni zajednički neprijatelj, a onda bi bili u stanju da dignu ruku na same Srbe ( zna li iko kolika je ovo vjerovatnoća?) To se naziva automatski antisemitizam bez iskustva i sam sam ubjeđen da bi ovakav slučaj mogao biti moguć što me svrstava u isti koš. Kapiram da je najbolje je krenuti od sebe, pa gdje završiš. Sigurno ne bih volio završiti tamo gdje je većina Bošnjaka i ostalo balkansko muslimansko življe na strani palestinske žrtve iz sličnosrpskih lokalnih pobuda.

Gaza kao isposnička enklava neradnika i kombinovana žrtva Tel Aviva i Kaira

Izraelska vojska je u roku 48 sati brutalno iselila jevrejsko stanovništbvo iz Gaze i prepustila djelimičnu kontrolu pojasa Palestincima. To je bilo 2005. U međuvremenu, na vlast je došao Hamas koji ne uznemirava samo pogranično izraelsko stanovništvo ( računajući i Beduine koji su muslimani i naseljavaju pogranično područje izraelske regije Negev) već provodi teror nad samom Gazom.

Spaljivanje literature, nametanje koda oblačenja, tjeranje stanovništva da svojim životima brane tunele, korupcija su samo neke od deja vu metoda pomoću kojih je Hamas postigao svoj kapitalistički cilj – zauzeo pregovaračku poziciju Gaze kako bi ostvario grupne ekonomske interese. Lideri Hamasa su itekako u stanju da pređu egipatsku granicu i uživaju u blagodetima slobode, sa novcem koji zdušno stiže sa svih strana: od arapskih zemalja do Evropske Unije koja je liderka u slanju humanitarne pomoći. Propalestinski glasovi često ističu da Palestincima nije potrebna humanitarna pomoć već njihova zemlja, ali čini se da je Gaza odabrala najgore. Trenutno, upitno je da li stanovništvo Gaze ima svijest i šansu da bira bilo šta i koga, osim Hamasa.

Dugoročna humanitarna pomoć je potpuno osakatila Gazu. Život se sveo na nošenje lanč-paketa, čekanje električne enrgije koju Izrael pusti s vremena na vrijeme pod međunarodnim pritiskom i besomučno biološko razmnožavanje koje obezbjeđuje potomke terora i mržnje.

S druge strane, tanka granica Egipta i Gaze je jak simbol lažne arapske solidarnosti. Mnogi propalestinski aktivisti imaju običaj reći da Egipat ne smije potpuno otvoriti granicu zbog izraleskog pritiska na Kairo. Ne postoji pritisak, postoji odluka i interes. Odluka Kaira,u raznim varijantama strukture vlasti, je da drži Palestince tamo gdje im je mjesto i iskorištava njihove smrti za novac, gorivo i pšenicu.

I nije Egipat sam u razarajućem arapskom odnosu prema Palestincima. Kada su otpočeli sukobi u Siriji, Palestinci su se našli između tri i više vatre, nesigurni u borbu protiv Asada i Alavita koji su ih udomili nakon serije protjerivanja iz Izraela. Kada se ove godine ukazala stravična fotografija gladnih i opkoljenih Palestinaca u izbjegličkom kampu Jarmuk pored Damaska, bilo je jasno da su Palestinci odlučili da odaberu ništa i time dobili još jedno ništavilo. Na putu za Liban, koji je već dom za oko 300 000 Palestinaca, naišli su na prepreku – ova arapska kobajagi država je odlučila da selektivno pušta izbjeglice na svoju prenapučenu teritoriju a u tu grupu Palestinci teško upadaju. Iako je Jordan prilično sigurno mjesto za Palestince, diktatorski proamerički hašemitski režim ih drži na uzdi uskraćivanjem stalnih boravišnih dozvola i državljanstva, dajući im do znanja da svakog momenta mogu biti deportovani, čak i nakon višedecenijskog boravka u Jordanu.

O odnosu Izraela prema Gazi dovoljno je prepisati: „…Vidim kako se svijet polako pretvara u divljinu, čujem stalno približavanje groma koji će nas i uništiti, mogu osjetiti patnje miliona a ipak, ako pogledam u nebo, mislim da će se sve patnje pravedno riješiti, da će i ova okrutnost se završiti, da će se opet vratiti mir i spokoj…“ ( Dnevnik Ane Frank)

Izrael kao militaristička država i tehnički vojni poligon SAD-a

Visoku cijenu za snagu i organizaciju izraelske vojske u tehničkom smislu, dali bi mnogi od vas. U tumačenju vojnih veza između SAD-a i Izraela, većina je sklona mišljenju kako Vašington šalje ogromne novce za razvoj izraelskog naoružanja zahvaljujući jevrejskom lobiju. To bi donekle moglo biti tačno, ali SAD nije barbi naivan niti su Jevreji toliko uticajni u SAD-u da bi lobiranjem mogli održavati dugoročno finansiranje. Radi se o kupovini rata – SAD djelimično finansira i testira oružje na teritoriji Izraela, preko izraelske vojske , ali ne zbog sigurnosti Izraela već zbog sebe. Vašingtonu odgovara takvo jedno područje koje je relativno malo i u kojem se može procijeniti prava djelotvornost oružja u nekontrolisanim uslovima. Nekontrolisane uslove uzrokuje Hamas ispaljujući rakete kratkog dometa bez ikakvog plana, cilja ili predvidljivosti. To je pravi izazov za vojnu tehnologiju koja se krunisala antiprojektilnim sistemom poznatim kao Iron Dome Interception System koji predstavlja visokotehnološku kompjuterizovanu odbranu. Lakše je identifikovati velike projektile i oboriti ih nego presretati uske i amaterske Qassam rakete Hamasa. Ovaj sistem se upravo ovih dana testira, ali očigledno je da ne pruža stopostotnu zaštitu i da je skup. Mora se nešto bolje smisliti.

Oni koji papreno plaćaju vojne akcije su sami građani Izraela. Sirene ih često opominju na njihovu dužnost koja podrazumijeva da svaki državljanin Izraela mora odslužiti trogodišnji vojni trening, mora se odazvati na poziv u slučaju potrebe i mora plaćati ogromne poreze i beneficije vojnicima. Te sirene bruje i u samom Tel Avivu koji se socijalno počeo izdvajati od ostatka izraelskog društva. Najveću cijenu plaća pogranično stanovništvo Sderota, Ašdoda, Aškelona i ostalih gradova koje je Izrael naselio i obećao zemlju tuđina. Ono što je danas njihova realnost, može se nazvati psihičkim audio maltretiranjem. Ti Jevreji pograničnih područja, koji predstavljaju socijalno dno izraelskog društva ( pored Beduina i Arapa), se pitaju da li više ima smisla živjeti u pustinji i čekati da se obećanje ispuni. Vrijeme se još uvijek kupuje okrivljavanjem Gaze za njihov strahom i sirenama isprekidan život.

Besmisao ljevičarskog propalestinskog evropskog pokreta

Juče je Londonom i Parizom prošetalo nekoliko hiljada aktivista, tražeći mir u Gazi i osuđujući vojnu akciju Izraela. To je novina većih razmjera za dvije svjetske sile koje su počele sa (ne)svjesnim krojenjem konflikta na Bliskom istoku, ali i pokušaj ljevičara da speru odgovornost iz prošlosti koja bi se možda mogla djelimično nadoknaditi kada bi EU izdvojila dio svoje teritorije i ponudila Palestincima novu domovinu. U takvom nevjerovatnom scenariju, mnogi bi prebacili odgovornost na Veliku Britaniju, ali zato postoji EU – krov za sve koji učestvuju. Sad su svi u evropskoj političkoj organizaciji odgovorni, jer sve države EU podržavaju Izrael: ekonomskom saradnjom, priznanjem u UN, vojnom saradnjom, itd… Ovakvi vidovi protesta, koji se dešavaju i na Balkanu, su odraz plitke savjesti koja se kupuje parolom: spriječite rat. Trenutni sukob će se vjerovatno spriječiti, kao što je to do sad urađeno desetine puta, ali svi su se umorili od sekcije metastaza dok rak buja ispod površine. Koliko je ovaj ljevičarski korak različit od prethodnih i da li bi ti isti ljevičari dozvolili da sutra pored njih osvane palestinska zastava, da im šefica bude Palestinka pod feredžom, da imaju pauzu za ručak u vrijeme namaza …vjerovatno samo pitanje, nikako mogućnost u ovom momentu. Podržavanjem Palestinaca iz Gaze koji daju vlast Hamasu, ljevičari indirektno podržavaju uništavanje Izraela, nesvjesni mogućnosti potencijalnog zločina na principu ogledala, koji se jeste dešavao u prošlosti.

Novi Izrael

Dok su se svi gubili u vječitom konfliktu: arapske države u bezuspješnom pokušaju uništenja Izraela a zapadne sile u nerealnim mirnodopskim modelima dvije države pod jednim krovom ili jedna država sa dva krova, život u Izraelu nije uspio da izbjegne svakodnevne tokove, bez obzira na jak militaristički i sigurnosni pritisak. Iako su se Jevreji potrudili da isele Arape, ostao je značajan procenat od oko 20%. Vjerovatno bi i taj procenat bio prošlost, da nije bilo međunarodnog pritiska, ali i novonastale forme arapskog osjećanja prema Izraelu na kosini mržnje ali u fazi splasavanja nakon što je Izrael počeo da upošljava Arape kako bi ih držao van razmišljanja i pokušaja rušenja države. Pojavljuje se još jedno značajno pitanje: da li bi sadašnji Arapi u Izraelu prešli u novoformiranu palestinsku državu ukoliko bi se ona desila u bliskoj budućnosti? Slutim negativan odgovor, jer Arapi nisu voljni da se odreknu blagodeti razvijenog društva i visokog standarda koji je san za sunarodnike preko zidova.

Te blagodeti nisu izbjegle svjetsku ekonomsku krizu i nove društvene tokove. Nezaposlenost i cijene u Izraelu skaču i mnogi su postali nezadovoljni. Umorili su se od beskonačnih sirena, vojne retorike i psihološke igre konstantne opasnosti. Od 2011. Tel Aviv je iskusio nekoliko protesta zbog porasta troškova života i nezaposlenosti, nezadovoljstva obrazovnim i zdravstvenim sistemom. Tel Aviv se počeo izdvajati od ostatka, uglavnom desničarskog društva Izraela, a to je više od polovine stanovnika. Neki drugi gradovi i područja Izraela mrko posmatraju dešavanja u Tel Avivu - ne sviđaju im se novine te neke nove socijalne kategorije koja je npr dozvolila da se Tel Aviv proglasi svjetskom gej metropolom.Takođe im se ne sviđa pojava liberalnih grupa koje zagovaraju pomirenje sa Palestincima, kao što je to bilo prije nekoliko dana u Haifi. Sve su indicije da militarizam nije uspio da spriječi aktuelan trend nove socijalne vertikalne podjele svjetskog društva.

Još jedna bitna pojava su imigranti. Problem sa nadolazećim afričkim imigrantima izaziva nervozu u izraelskom društvu i proteklih godina je kulminirao ozbiljnim neredima. Dok se arapski i jevrejski svijet koškao između sebe stavljajući se u centar dešavanja, Afrika je počela da uzvraća udarac. Izbjeglice iz Somalije, Eritreje, zapadnoafričkih zemalja, ( Južnog) Sudana nasrću na Izrael, ali i na Egipat, Saudijsku Arabiju, Jemen a stižu i brodovima do Evrope.

Izraelske vlasti vješto uspijevaju da igraju između rastućeg siromaštva sadašnjosti i navodno nemoguće arapsko-jevrejske budućnosti, ali je pitanje do kada će biti karata za takve poteze. Osim Afrike, stiže još jedan svjetski apolitičan problem – klimatske promjene. Koliko je nesretan ovaj komadić planete, možemo se kladiti sa visokom kvotom, da bi mogao eskalirati, baš tu.

Bitka sa vremenom i vremenom

“…There was hardly a tree or a shrub anywhere. Even the olive and the cactus, those fast friends of the worthless soil, had almost deserted the country…” Ovo je izjavio Mark Tven o tadašnjoj Palestini davne 1867. Računajte koliko je duga pustoš.

Ova zemlja je pregažena i izmučena od ljudi, njihovih nagona, potreba, planova, potomaka i predaka. Kada u biološkom ciklusu jedna vrsta dostigne vrhunac i izgubi prirodnog neprijatelja, jedino rješenje je da se vrsta okrene protiv vrste kao što se i dešava proteklih decenija ili možda čak vijekova.

U decembru prošle godine pao je snijeg na Bliskom istoku – klimatski presedan. Slike Kaira i Jerusalima pod sniježnim pokrivačem obiđoše svijet. U Jerusalimu, koji se nalazi na nešto višoj nadmorskoj visini, snijeg je fizički uzrokovao značajne štete, što je šokiralo građane. Izvještaji o podizanju mora su različiti: od tvrdnje da su one normalna pojava tj da arheološka ispitivanja pokazuju da je periodično višegodišnje podizanje i spuštanje mora svakodnevnica do paničnog poziva izraelskim vlastima da otpočnu sa razmišljanjem gdje i kako premjestiti stanovništvo gusto naseljenog priobalnog područja. Kao i svugdje, između poricanja i dokazivanja klimatskih promjena, pojavljuje se razni neobičaji: čudno nivelisanje nivoa Mrtvog mora, katastrofalni požar na Karmel planini koji je u jednom plamenu odnio četrdesetak ljudskih života, priobalna erozija koja počinje tiho da prijeti, itd…

Jevreji i Arapi imaju nešto zajedničko:ekološki zločin nad rijekom Jordan čiji se tok danas jedva prepoznaje. Možda je hrabrost završiti ovu temu vremenom, kao neki autori koji navode klimatske promjene kao primarne uzroke konflikta u Siriji, ali baš sam tako nameračio: Arapi i Jevreji možda neće imati vremena za novi rat ili pomirenje.