Da vidimo koliko zaista vrijedi ta “Evropa”

 

Izbjeglička kriza i migracije iz Azije, tačnije Sirije, predstavlja jedan fenomen sa kojim se Evropska unija nije nikada do sada susrela. Jedini vid koliko - toliko slične migracije su priredile bivše jugoslovenske zemlje, tokom rata devedesetih. Međutim, ovo je mnogo ozbiljnija stvar od toga.

Na testu su evropske vrijednosti, ono na šta je EU najviše ponosna, čime se njeni građani gorde. Tu spadaju raznorazne slobode, ljudska i građanska prava, jedinstvo i jednakost kao uvijek aktuelna tema, načelo solidarnosti, poštovanje nacionalnog identiteta, potreba za sigurnošću itd. Ovo sve u teoriji lijepo zvuči, ali kao što kaže Bora Đorđević: “Malčice je drukčije u praksi.” Za razliku od prethodne “izbjegličke krize”, ako se to tako uopšte moglo nazvati, ova kriza nosi sa sobom niz religijskih, kulturoloških, identitetskih i sistemskih različitosti. Različitosti u odnosu na evropski sistem vrijednosti. Ali ako je tolerancija u vrhu prioriteta Evropske unije, zašto onda imamo ovoliku dozu ksenofobičnosti kod evropskih lidera i političkih partija, pa i čitavih država.

Koliko je EU zaista spremna na ovaj test? Sudeći po Mađarskoj nije uopšte, ali sa druge strane, sudeći po Njemačkoj, jeste itekako.

Mađari su se katastrofalno ponijeli prema ovom problemu, naredivši nekakvu getoizaciju izbjeglica i praveći nekakve ograde na svojim granicama, i da stvar bude besmislenija, bilborde na mađarskom jeziku koji su upućeni izbjeglicama (kao da su izbjeglice za par sati boravka u ovoj srednjoevropskoj zemlji naučile njihov jezik). Poražavajuća ksenofobičnost.

Primjer Slovačke takođe nije najsjajniji. Vlada ove zemlje je u jednom trenutku izjavila da bi ova zemlja mogla primiti 200 izbjeglica, ali samo ako su hrišćani (jer bi im u suprotnom oni mogli narušiti kulturu i identitet). Pa sad, možete me zvati kako hoćete, ali ne i budalom. Kako bi 200 izbjeglica moglo pomrsiti račune i narušiti integritet zemlje koja ima 5 i po miliona stanovnika? Nemoguće!

Sa druge strane, šta god mislili o Njemačkoj i njenom rukovodstvu, ne možemo previdjeti činjenicu da su oni motor pokretač u zaštiti prava ugroženog stanovništva iz Sirije, što se može vidjeti po nizu primjera i koraka koje su već preduzeli. Veliki broj Sirijaca je već smješten u ovoj zemlji. Ali, Njemačka ne može i ne smije podnijeti sav teret. 28 zemalja članica EU, a samo jedna se istinski trudi da obezbijedi makar i minimalanu protekciju nesrećnim ljudima.

Da stvar bude još interesantnija, Srbija, koja nije uopšte ni država članica, pokazala je istinsku hrabrost i odgovornost tokom migracije sirijskog stanovništva do te mjere, da se može navesti kao primjer mnogim zemljama članicama. Aleksandar Vučić je na vrijeme shvatio ozbiljnost ovog problema, adekvatno reagovao i osvjetlao obraz našem narodu preko Drine.

Ali, tu se čitava priča vezana za Srbiju završava. Srbija nije dio EU konglomerata, uradila je šta je mogla, a sada je red da i oni koji se toliko diče svojim evrointegracijama, pokažu koliko i da li uopšte dijele evropske vrijednosti. Da vidimo kako će se Hrvatska nositi sa krizom, zatim Slovenija i drugi. Naše komšije (Hrvati) i nisu baš poznati po svojoj toleranciji i antifašizmu, a ako se budu ugledale na Mađarsku, neće nikada ni biti. Test civilizacijskih vrijednosti je veoma važan za najmlađu članicu EU, pa ako se ni ovdje ne dokažu, mislim da ovaj evropski koncept za njih uopšte ni ne važi, niti ima bilo kakvog smisla.

Sve u svemu, izbjeglička kriza je ako ništa drugo, dobrodošla da se vidi “ko kosi, a ko vodu nosi”. Istorijski sud će ovo da zapamti. Knjige će pisati o ovome. A države, države su tu da ublaže posljedice. Pitanje je samo koliko će uspjeti u tome.

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog