Skinite te marame!

Bosna i Hercegovina, XXI vijek, sekularna zemlja (ili makar u načelnoj težnji da bude takva), 20 godina od kraja etničko – religijskog rata. I onda ponovo religijske nedoumice…

Odlukom VSTS-a zaposlenicima pravosudnih institucija BiH, dok su na poslu, zabranjeno je da nose vidljiva vjerska obilježja. Ova vijest je pokrenula buru rasprava u vezi s eventualnom diskriminacijom.

Ali kako, zašto i zbog čega tačno?

Kao prvo, jasno je da ovdje nema mjesta kvalifikacijama o bilo kakvoj diskriminaciji. Sama činjenica da je svim narodima i generalno svim stanovnicima to zabranjeno, govori da se ne radi o diskriminaciji. Kako može postojati diskriminacija, ako se svi tretiraju na isti način? Ali, ako nije diskriminacija, šta je onda?

U trenucima kada se BiH nastoji uspostaviti kao sekularna država (opet kažem, uz sve manjkavosti) i kada se (napokon) donosi odluka da se religija postavlja tamo gdje joj je i mjesto (a to je privatna sfera svake individue), ponovo se stvar politizuje. Ipak, suština je kristalno jasna. Krstovima, ikonama, hidžabu i drugim vjerskim obilježjima, po tumačenju bosanskohercegovačkog Ustava i zahtjevima sekularnosti koji se postavljaju pred državne organe, nije mjesto u državnim organima. Dakle, riječ je i o nacionalnom ustavnom pravu, odnosno o samom Ustavu BiH.

Šta će bilo ko raditi van institucija, to je stvar svakog pojedinca i u tom smislu, svako ima pravo da radi onako kako želi, sve dok tim ne ugrožava drugog pojedinca. Ali institucije su institucije i zakon je zakon!

Tumačenje kako hidžab predstavlja modni detalj je (pogotovo za zemlju kakva je BiH) isto toliko tačna koliko i tumačenje da je krst dio nakita, a ikona umjetnička slika. Svi mi dobro znamo da to nije baš tako.

Zagovornici hidžaba i drugih vjerskih obilježja se pozivaju na Opštu deklaraciju UN-a o pravima čovjeka i Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava, aludirajući na to da se prava na slobodu vjeroispovjesti mogu ograničiti isključivo ako narušavaju “javnu sigurnost, javni red, zdravlje ili moral, te radi zaštite prava i sloboda drugih”. I više nego jasna je činjenica da ratne rane bosanskohercegovačkog društva nisu zarasle, te da bi mnogim ljudima bilo ugroženo i zdravlje i moral, kada bi npr. na ljude koji im sude morali da gledaju kao nekoga ko je očigledno religijski nastrojen, a usto još i druge religije. Pa sve i da je najobjektivniji i najnepristrasniji sudija na svijetu, to ga ne amnestira utiska koji ostavlja na druge osobe.

Ili, šta ako vjerska obilježja vrijeđaju osjećanja ateista i agnostika, kojih je u BiH prema nekim procjenama između 3 i 5 odsto?

Dakle, u ovim slučajevima religija može biti samo kontraproduktivna, a skidanje tog religijskog balasta bi se u praktično – pragmatičnom smislu trebalo pokazati kao mnogo optimalnije rješenje. Stoga u praksi ne bi dolazilo do pojave nepotrebnih, neželjenih, a siguran sam često i neosnovanih animoziteta.

U jednom dnevnom časopisu pročitao sam i zanimljiv komentar na ovu temu koji glasi: “Sjećam se da je veliko dostignuće samoupravnog socijalizma bila odluka da muslimanke najzad u 20. vijeku skinu feredže, šalvare, dimije i šamije, da se civilizuju i budu ravnopravne sa ostalim ženama u svijetu, a takođe i sa muškarcima, da se emancipuju, uče škole i fakultete, da se zapošljavaju, a ne da sjede u četri zida ili „u đul bašti kraj šimšira“. Kako sada stvari stoje, ovo civilizacijsko dostignuće je krenulo u suprotnom pravcu, pa se trenutno može pričati jedino o civilizacijskoj degradaciji i zaokretu ka nekom religijskom radikalizmu, a nikako o napretku koji nam je svima toliko potreban.

U kući budite najveći vjernici, u institucijama budite najveći ljudi! I sam Bog će to da poštuje!

 

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog