Posljednjih 10-ak dana tvit Marka Kneževića „Šta povezuje Okružni privredni sud u BL i Republički sekretarijat za vjere RS? Druže se na spisku dužnika Poreske uprave RS“, bio je predmet mnogih komentara, a oglasio se i Republički sekretarijat za vjere moleći Kneževića za objašnjenje ovog tvita.

Kompletnu prepisku možete pročitati ovdje, ali to neće biti predmet ovog teksta. Predmet ovog teksta biće jedna interesantna pojava koja se desila nakon što je Knežević objavio dopis RSzV na svom Tviter nalogu, u kojem ga, opet ću ponoviti, mole za odgovor na njegov tvit.

More negativnih komentara vezanih za Republički sekretarijat i direktora Dragana Davidovića prepunilo je društvenu mrežu, a uglavnom su se ogledali u tome da „Tviter zajednica“ oštro kritikuje tobože udar na slobodu govora/izražavanja. MORE NEGATIVNIH KOMENTARA KOJI OSUĐUJU UDAR NA SLOBODU GOVORA! Osim što tog udara uopšte nije ni bilo. Apsolutno nikakvog.

Čini se da ni sam Knežević pri svojoj prvobitnoj objavi nije tako percipirao ovaj dopis.

I sad, da stvar bude gora, ne zabrinjava me to što su se dežurni „imači kada“ našli da komentarišu Davidovićev potez, nego što su se profesionalni novinari eminentnih novinskih kuća, PR-ovci i drugi ljudi iz svijeta koji bi morao da poznaje šta znači udar na slobodu govora, stopili u masu i zajedno sa svim ostalim u glas tražili svoja prava. Svoja prava, dakako, uvijek trebaju tražiti jer svaka generacija bije svoju bitka za građanska prava, ali da su našli potpuno pogrešan primjer, to svakako!

O čemu se radi?

Naime, direktor RSzV u svom dopisu Kneževiću, istog MOLI (jer je ovo molba) za objašnjenje gore navedenog tvita, uz konstataciju da „postavljeno pitanje i nejasan odgovor prezentovan u javnoj sferi može izazvati negativan stav javnosti prema ličnosti ili instituciji na koju se odnosi“.

Dalje stoji „Prihvatajući pozitivna mišljenja o Vama kao ličnosti pojačane odgovornosti i uspjesima u poslu kojim se bavite, obraćamo Vam se sa molbom da nam pojasnite navedeno pitanje i odgovor“ stoji u dopisu Republičkog sekretarijata vjera.

Ne ulazeći u to na koji način generalno Vlada i Vladine organizacije obavljaju svoj posao (jer to nije tema ovog teksta), u ovom konkretnom slučaju poslat je jedan sasvim korektan dopis koji se ni na koji način ne može tumačiti kao udar na slobodu govora, dok bi svaki sud ovakve kvalifikacije vjerovatno ocijenio kao besmislene. Dakle, gospodinu Kneževiću u dopisu nije upućena nikakva manifestna niti latentna prijetnja sankcijom ukoliko ne objasni navedeni tvit, što u prevodu znači da je Knežević mogao taj dopis da pojede, zapali vatru s njim ili bukvalno okači mačku o rep, a pritom istog mačka prošeta do Republičkog sekretarijata. NIŠTA MU SE NE BI DESILO NITI BI ODGOVARAO ZA BILO ŠTA!

Nadalje, dopis se nije referisao ni na jedan zakon RS, što je takođe veoma bitno i iz čega se mogu vidjeti i namjere RSzV.

A namjere su bile da, citiram: „RSzV i Poreska uprava RS riješe problem bez posljedica po institucije i društvo u cjelini.“ Što je na kraju i urađeno.

Da stvar bude zanimljivija, u dopisu stoji da će ova republička organizacija provjeriti lične i(li) institucionalne propuste u svom radu, te će odgovorni u RSzV snositi sankcije za eventualne propuste.

I na kraju, zbog same nedorečenosti zakona koji se tiče slobode izražavanja, možemo očekivati da se u budućnosti ovakvi dopisi od strane lokalnih ili republičkih funkcionera i ponove, ali povredu zakona od iskusnog vuka kao što je Davidović skoro sigurno ne možemo očekivati.

Stoga se postavlja i jedno logično pitanje: Ako ne ovako, kako bi institucije trebale da reaguju kada se pojavi ovaj ili sličan problem, što u sferi društvenih mreža, što u njihovoj sopstvenoj sferi?