Ako nas Srbe ne pobije promaja, onda je izvjesno da će nas pomoriti pogrešna uvjerenja. Pobjednički marš sa Kosova. Zavještanje jezika velikog župana Raške. Plemenite Skerlićeve misli i naučni doprinos Pavla Ivića srpskom jeziku. Rajko Nogo je pjesnik. Svaki je Srbin pravoslavac. Ne valja se ispod štrika dok ne prođu babine. Nemoj danas, svetac je. Slavko Štimac glumi. Draško Stanivuković je odbornički dan u koloru. Da ne nabrajam dalje, svako može da doda sljedstveno ukusu, pa da pređem na stvar.

Nedavno sam prvi put bio na roditeljskom sastanku. Počela je školska godina, pala su neka pitanja za koja sam vjerovao da sam na njih već odgovorio i morao sam u klupu. Zanimalo me, zapravo, samo jedno – da li je vjeronauka izborni predmet ili nije? Jer ako jeste, zašto onda insistiraju na bojenju prikovanog Hrista s obzirom na to da sam na koncu prvog razreda jasno napisao da ne želim? Ukoliko nije, zašto sam onda uopšte dobio papir na kojem treba da se izjasnim da li sam za da ili sam za ne? Sto pitanja, a odgovore znaju samo direktor škole i paroh mjesni koji, dabome, nisu na času.

Učiteljica je pokušala ono što je pokušala: prvo me ubijeđivala da je moje dijete pravoslavno ako je već Srpkinja, onda je tvrdila da nikada nije imala sličan zahtjev u svojoj nastavnoj praksi, a potom je zaključila da moje insistiranje mora u zbornicu, pred ostale učiteljske i rukovodeće uši. A mene je zanimalo i zanima me samo jedno – da li je vjeronauka izborni predmet ili nije? Odgovor ište nova pitanja. Nisam ih tražio, ali sam ih dobio. Pokušao sam da ne zalazim u vjerski plićak u kojem nacionalna pripadnost automatski generiše vjeroispovijest, ali sam morao da se skvasim.

Vratimo se na početak, a u početku bijaše pitanje, a pitanje bijaše u mene: da li je vjeronauka izborni predmet ili nije? Ako jeste, zašto se onda moja odluka, donesena na temelju prava na izbor, ne poštuje i zašto se preispituje tamo gdje tome mjesta nema? Ako jeste, onda zaista ne vidim čemu bečenje, čemu nevjerujuća potpitanja i čemu tanušna polemika koja treba da me uvede u oltar? Ako mi je neko omogućio da biram i ako sam izabrao – zašto je izbor, ma kakav bio, pogrešan? Zato što nije jednak izboru većine? Zato što ne prihvata uvjerenje po kojem je samo jedan izbor moguć i opravdan?

Ali, svaka drama ima više činova, pa tako i ova. Nakon nevjerice, koju je pratilo pitanje da li je moje dijete zaista Srpkinja ako ne želi da sluša slovo o Petoknjižju i čudu u Kani Galilejskoj, uslijedio je usmeni dopis školskog rukovodstva u kojem se traži da obrazložim svoju odluku. Eto ti ga sad na! Ali, kakvo slovo obrazloženja uputiti tim neosrbima troprstašima? Na šta se pozvati? Neoplatonizam, gnozu, tao? Zar zaista moram objašnjavati zašto ne želim nešto što su mi upravo oni omogućili da mogu da ne želim? Kako objasniti jednoumnicima da pravo na izbor poništava totalitarnu svijest, ma odakle ona izvirala i ma gdje ona uvirala? Pitanja se, građani atinski, množe kao grešni popovi, ali odgovora nigdje. Tek je pominjenje novinarske profesije donekle ublažilo agoniju, ali i dalje ostaju mnoge nedoumice, među kojima je, bar meni, najgora ova: zašto je samo jedan izbor tačan, a svaki naredni pogrešan? I zašto se podrazumijeva da djeca moraju slušati mantijaše u skamijama?

Nisam rad polemisati o bogu i njegovoj vodici koja tjera đavla; ovo ionako nije slovo o tome. Nisam rad ni o prirodi vjeronauke, kao što nisam rad ni o tome da li ona treba ili ne treba biti izborni predmet. Ali, jesam rad o pogrešnom uvjerenju prema kojem se kvalitet srpstva mjeri što češćim sastavljenjem palca, kažiprsta i srednjaka u trojčini simvol vjere, što snažnijim okretanjem slavskog kolača i što krupnijim iznosom koji se ostavlja na crkvenoj ikoni. Pogrešna uvjerenja, građani atinski, pogrešna uvjerenje. Ona će nas pobiti. Uprkos tome što ne može nam niko ništa. Uopa!