Goran Dakić

Poslanica za Radmilu T.

Nakon što sam objavio tekst Srpkinja je mene majka rodila krenula je hajka na moju nereligioznu glavu. Anonimna ili ne, ali hajka. Prebacivalo mi se i ovo i ono; roditelji drugačijih uvjerenja sporili su moju odluku, oni malo radikalniji su u mom postupku prepoznali čin ravan najprizemnijoj izdaji nacionalnih interesa, a bilo je, dabome, i onih koji su prividno tvrdili da imam pravo i na jedno i na drugo, a bogami i na treće, ako treće, naravno, postoji, a potom bi kao uzgred dodali jedno neoprezno ali koje treba da naglasi da možda i nije sve tako kako se čini da jeste, shodno Ilijinom nauku.

Odgovor Radmile Trbojević Poštovani građanine atinski primjer je takvog pedagoškog mudrovanja u kojem je meni sve dozvoljeno i na sve imam pravo, ali... Tako i počinje pismo gospođe Trbojević, uz jedno odlučno rezolutno. Prema pravoslavnom slovu gospođe Trbojević moja malenkost ima pravo na takav stav i niko ne bi trebao da me u vezi sa mojom odlukom osudi ili da moje dijete zbog toga ima probleme u školi u koju ide. Lijepa besjeda na portalskoj gori, ama joj nešto nedostaje. U prvoj rečenici Radmila Trbojević govori ovako: Nemam namjeru da Te ubjeđujem u potrebu uvođenja vjeronauke u osnovne škole u R. Srpskoj – ni izborno ni obavezno, niti bi imalo svrhe o tome polemisati zato što si Ti krajnje rezolutan da svome djetetu ne dozvoliš da vjeronauku uči.

Niste, gospođo, u pravu, ali to, srećom, nije grijeh. Nigdje nisam pisao o uvođenju vjeronauke u osnovne škole – ni izvorno, ni obavezno, kako Vi kažete, sa manjkom jednog zareza, doduše. Moj tekst je, uz povremene zajedljive komentare na račun popovskih prilika i crkvenih normi, govorio o pravu na izbor i diskriminaciji koja prati taj izbor. Nisam tražio taj izbor, on mi je ponuđen. Izabrao sam ono što sam izabrao u skladu sa privatnim i intimnim uvjerenjima koja nikome ne moram da objašnjavam, pa ni Vama. Izabrao sam, jer mi je ponuđeno da biram. Izabrao sam, jer mi je neko dao priliku da biram. A onda je taj neko prepoznao problem u mom izboru. Zašto? Zato što moj izbor nije bio saobrazan većini? Zato što pripada drugom obrascu mišljenja i uvjerenja? Ne znam. Znam samo da sam na taj problem reagovao i tekst Srpkinja je mene majka rodila (čiji ironični karakter i citatnost prve vrste uopšte niste shvatili) predstavlja jednu vrstu odgovora na tu diskriminaciju.

Pojedini su pitali, uključujući i vjeroučitelja Borka, koji voli da ga djeca zovu ocem, i ovo: odakle meni pravo da biram hoće li moje dijete vjerovati ili neće? U te se poslove, građani pravoslavni, ne pačam. Birao sam između odlaska i izostanka sa časova vjeronauke. A nije, valjda, da vjere nema bez vjeronauke? Zanimljiva je pojava ta demokratska diskriminacija.Njena snaga leži u njenoj prividnoj pravdi i suštinskoj podlosti. Prividna pravda se manifestuje putem deklarativnog stava koji je saobrazan Orvelovoj maksimi sve su životinje jednake, dok se suštinska podlost razotkriva u nastavku te misli: ali su neke životinje jednakije od drugih. Svi roditelji imaju pravo da biraju i da njihovu odluku niko ne osudi, ali pojedini roditelji imaju veće pravo da biraju i manju šansu da budu osuđeni. Jer, ako se postavlja pitanje: odakle meni pravo da biram umjesto svog djeteta, ono se neizostavno mora postaviti i u drugom pravcu: odakle i drugim roditeljima pravo da biraju namjesto svoga potomstva? Ako sam svojim izborom uskratio djetetu njegovu moguću vjeru, zar drugi roditelji svojoj djeci istu tu vjeru nisu nasilno nametnuli pretpostavljajući njihovom izboru vlastita uvjerenja?Teško je polemisati sa ljudima koji imaju krst umjesto mozga.

Već sam potrošio dosta slova, gotovo sva, a nisam odgovorio na ono što gospođi Trbojević rezolutno smeta: Zaboravio si da „vjerodostojnost istine ne traži pomoć u obilju riječi“. Napadaš „troprstaše“ među kojima ima i iskrenih vjernika, a Ti očigledno prezireš folere kojima je biti Srbin pravoslavac običan folklor.A kako se vjerodostojnost istine manifestuje? Koji je njen pojavni oblik? Polemiku je moguće voditi jedino riječima, na papiru; pozivanje na višak riječi u kritici ili polemici sa određenim problemom ili osobom isto je što i optužiti slikara za višak boja na platnu. Taj višak je mana tek ukoliko ne tvori skladnu cjelinu. Nota viška je breme ukoliko ruši simfoniju. U pravu ste u jednom: prezirem folere kojima su srpstvo i pravoslavlje folklor. Ne prezirem vjernike. Divim im se.Poštujem njihov izbor. Ali nisam u ljubavi sa idejom hrišćanstva, sljedstveno tome ni sa idejom pravoslavlja. Imam li pravo na to, gospođo?

Dakle, ti znaš da Tvoj izbor nije izbor koji se prihvata, bez obzira kako ga ubjedljivo opisao, a čini se da si zaboravio i onu „Konačno, ne dive se svi istim stvarima i ne vole ih“ – veli gospođa Trbojević negdje pri kraju, prije obaveznog post skriptuma. Moj izbor jeste moj izbor bez obzira na to kako ga opisivao, baš kao što je Vaš izbor Vaš izbor bez obzira na to kako ga ne opisivali. Ni u najreligioznijem snu ne bih bio toliko nepristojan da se pozivam na Vaše i izbore Vaše porodice, ali sami ste to pomenuli, pa dozvolite da zaključim: kao što ja poštujem činjenicu da Vaši unuci pohađaju vjeronauku i tome nemam apsolutno ništa da dodam, tako i Vi, bez lažnog moralisanja, majčinskih sovjeta zdravoga razuma i prosvjetnih opomena, poštujte činjenicu da ja želim nešto drugačije, pogotovo tamo gdje mi je to omogućeno.

A što se zadatka tiče to ćete lako provjeriti: nalazi se s početka radne sveske iz pravoslavne vjeronauke za drugi razred osnovne škole. Držim posebno blasfemičnim i pomalo idiotskim to što su autori udžbenika odredili da se Isusove gaće oboje u žuto...

 

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog