Deveti januar je svečano otvoren i krenuli smo nazad, prema redakcijama, u namjeri da usput nešto s nogu pojedemo ili bar popijemo produženu sa mlijekom i leden nes. Okrenuli smo na drugu stranu, preko Jošavke, jer je kolona onih koji vole nove auto-puteve bila povelika i kilavila se do prnjavorskog Sitija. Okolni put je bio malo duži, ali ljepši; doveo nas je i do hrane i do kafe koja je, doduše, imala ukus piva.

Napravili smo, dakle, radnu pauzu u obližnjem izletištu, u hladovini, ukraj potočića što veselo žubori, kako bi rekao, na primjer, Dobrica Erić. Oko nas jedan ili dva dječija rođendana; konobari i kuvari pronesoše japaner roštilja i rumenog krompira; pod košem neko čeljade pokušava da ubode tricu, ali nikako; nas troje udaramo po tastaturama, smanjujemo fotografije i pokušavamo pronaći 3G. Tek odjednom grunuše psovke i čaše. Starije lice, kome je bilo upućeno i jedno i drugo, srećom pogodiše samo psovke, ali nismo čekali novi zadatak, no smo hrabro utekli.

Nekoliko mjeseci ranije isto to lice je mom drugaru Čorbi Kovačeviću reklo da je retardirani ćelo i dodalo da je strani plaćenik. Nakon toga je isto to lice promijenilo šaržer, a za metu je postavilo još jednog mi drugara, Mirkana Komljenovića koji je na neuljudnu opasku pominjanog lica odgovorio onako kako je jedino i mogao – sačuv’o mu obraz ka’ on njemu. I kada je Mirkan sve to, kako mu je pamet i nalagala, lijepo arhivirao na facebook zidu – opet đavo krenuo po starom. Umjesto da vježba slobodna bacanja i pravilno vođenje lopte.

Dakle iliti elem – pomenuto lice, koje ni najmanje nije sumnjivo, pogotovo ne plavim uniformama, pisalo je otprilike ovako: Kad te sretnem vidjet ćeš dal je ponestalo argumenata, ako te dotad već ne spakuju na Sokolac u specijalizovanu ustanovu za takve komične slučajeve! Ili pak ovako: Šta je GNJIDO jel ti maca pojela jezik? Ne smiješ se ni javiti? Večeras ću ti na vrata doći da ti mamicu jebem! Na kraju i ovo: Nisi svjestan kako će ti se poštenjačina naje..ti mame! Ovo lice nema ime i prezime. Ali ima dijagnozu. Da vidimo i kakvu.

Lice je, ako internet i pojedini tekstovi ne lažu, lokalni aktivista SNSD-a. S obzirom na to kako piše futur reklo bi se da je pod patronatom Nade Tešanović, ali to tek treba dokaz(iv)ati. Lice je, ako internet i pojedini tekstovi ne lažu, i generalni sekretar. S obzirom na to kako i koliko poznaje vokative i zareze reklo bi se da nije bilo tendera, a ako ga je i bilo, bila je to direktna nagodba, jer među svim uslovima ispunjen bi bio samo jedan – da je lice državljanin BiH. Lice je, ako internet i pojedini tekstovi ne lažu, bio i kandidat za genseka nečega i nekada. S obzirom na to koliko voli tri tačkice tamo gdje im (ni)je mjesto reklo bi se da je jasno i zbog čega nije izabran. Što može kod vola, ne može kod Jupitera.

Nego da vidimo odakle dolazi takva naprasitost, taj eksplozivni karakter koji je spreman da svakoga optuži za sve, da svakome priprijeti batinama i da svakome spomene pola familije. Da je druga prilika na ovom mjestu bih vjerovatno pisao o umišljenoj poziciji moći, o nesvakidašnjem kompleksu spram kojega je i Napoleonov tek uvodni akord Divljih mirisa (Markoviću, pojačaj!) i o polupolitičkom naporu da se iza uzvičnika sakrije svaki vid korupcije, nemoći ili kriminala. Ali, u ovom slučaju bi to bilo čisti suvišak, jer je na snazi iskonska bahatost koja svoju snagu crpi iz poražavajućeg saznanja o mlitavosti naših procesa.

Kakav starješina, takva i opština. Ono o volu i Jupiteru ionako nikada nije naučeno. Bojim se da sam ionako suviše rekao. Ne zato što me strah, no zato što lice više na zaslužuje. I ovo je previše. Nedavno sam prvi put napisao tekst bez imena, ali sa jasnim obrisima, pa su građani atinski pogađali na koga se priča odnosi. Pogađali su bolje nego lice na dvokoraku. Evo, sada, i drugi put. Da vidimo ko će se upecati. I tek na kraju, da se ne zaboravi: Ovo lice, kako rekoh, nema ime i prezime. Ali ima dijagnozu. Terapija, nažalost, ne postoji. Patnja je neminovna.