Koliko smo samo vremena utrošili na razmišljanje, pa na planiranje kako otići negdje daleko. Kako pobjeći iz zemlje koja nam je tijesna, koja nas guši. Pobjeći od nemaštine, od politike i ljudi koji nisu u stanju da stvari promjene na bolje.

Problem je i u tome što je tolika energija potrošena, a i dalje se troši i gubimo je usmjeravajući je u pravcima ostvarenja negdje daleko u boljem okruženju, a pri tom ni za trenutak ne pomišljajući da smo u stanju da stvorimo to bolje okruženje ovdje kod nas. Kao da je jeres pomisliti da je moguće ostati i boriti se, da društvo bude poput onih gdje težimo da odemo.

Posmatranje svijeta isključivo materijalistički po principu imam dakle jesam, pri tom smatrajući uspjeh kako ga je još Slobodan Jovnović okarakterisao, “čisto čaršijski”, doveo je do toga da su svi nezadovoljni i da hoće više po svaku cijenu. Svi su postali Dučićevi Radovani, ubjeđeni da im pripada negdje nešto i da će to naći negdje drugo ili ovdje isključivo ako postanu grabežljivci bez skrupula. Taj pogled “ludaka” iz Blaga cara Radovana nije više uprt i u nauku, u usavršavanje, u djelo u vaspitanje i obrazovanje potomstva, već isključivo u to da se stekne materijalno, suludo vjerujući da je to jedino važno.

Mediji i internet zajednica prepuna je tekstova i ispovjesti o odlasku mladih, o napuštanju zemlje i odlivu mozgova. Lične sudbine usljed opšte potrebe za bilo kakvom medijskom pažnjom postaju javne, sa nekom perverznom željom da nečija muka i patnja postanu viralne. Ta potreba za fetišizacijom svoje patnje kod nas postaje nešto potpuno normalno, ako patimo mi patimo više od drugih, ako smo stradali, niko tako stradao nije. Mediji kojima je senzacionalizam izvor nadahnuća i snage, i ne pokušavaju da usmjere pažnju na pozitivne primjere kako iz prošlosti tako i iz sadašnjosti.

Slušao sam jednog mladog čovjeka, koji nakon završenih studija medicine u Novom Sadu nije imao posao. Bio je kivan na društvo i na sistem, proklinjao je državu, politiku, i ljude koji odlučuju, a nemaju ni znanje ni sposobnost. Čovjek je bio u pravu i teško bi bilo ko mogao nešto prigovoriti na njegovo izlaganje. Nakon nekog vremena, taj isti mladić je počeo da radi u Kliničkom centru u Banjaluci. Zasluženo i normalno i treba da radi i da doprinese društvu koje je finansiralo njegovo školovanje, a sada mu plaća i specijalizaciju.

Međutim ono što je bilo bolno za moje uši je to što je sada sistem bio dobar, što klinika funkcioniše odlično i što taj isti čovjek razmišlja da kada specijalizira napusti ovu zemlju. Pored plate i plaćene specijalizacije, on pod normalno u prihode računa i ono što će mu pacijenti dati u koverti, pa čak ni tada to nije dovoljno, jer u Njemačkoj može da ima više. Ovdje je taj mladi ljekar sinonim za sve one koji smatraju da nikome ništa ne duguju a da imaju pravo na sve i odmah.
Koliko taj čovjek ima slčnosti sa recimo Vojislavom Kecmanovićem Đedom rođenim krajem devetnaestog vijeka nedleko od mjesta rođenja mladića iz ove priče, koji je medicinu završio u Pragu, a potom se vratio i zaposlio u Tuzli kao ljekar, da bi kada su počeli Balkanski ratovi prešao u Srbju kao dobrovoljac. Đedo je svoje ime i ugled gradio na drugačiji način. I nije samo on, jednom Jovanu Dučiću nije bilo poniženje da radi kao učitelj u Somboru i Bijeljini, pa da se iz Švajcarske vrati u Srbiju i bude pisar. Takvih primjera ima mnogo u bližoj i daljoj prošlosti, i među slavnim i među manje slavnim i nepoznatim ljudma.

Prije osam godina u Srbiju se vratio jedan od najpoznatijih genetičara u svijetu, profesor Miodrag Stojković, naučnik koji je prvi klonirao ljudski embrioni i za to bio nominovan za Nobelovu nagradu iz medicine. Njegov put iz Srbije preko Njemačke, Engleske i Španije, doveo ga je kući u Leskovac gdje je napravio kliniku za liječenje steriliteta. Zbog njega i njegovog znanja ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Leskovac. To je njegov način shvatanja rada i dužnosti i obaveze prema svojoj zemlji i svom zavičaju.

Niti je sve što ide zaista odliv “mozga” niti je sve što se vrati iz svijeta dobro i vrijedno. Osjećaj pripadnosti se nosi iz kuće i škole gdje vaspitači treba da usade zdrav osjećaj patriotizma i privrženosti. Stvari se mogu posmatrati i iz ugla optimizma, ne rasipjući energiju na tvrdnje da “nikada neće biti bolje”, da “ovdje nema života”. Sa suludim paraloama “ko zadnji izađe nek ugasi svjetlo”.

Stručnjacima koji znaju posao kojim se bave, a svijet želi da plati njihovo znanje, niko ne može i ne treba da spori to što oni žele da idu. Međutim njihovi moralni kvaliteti se i te kako mogu dovoditi u pitanje. Kukavičluk pred izazovima i problemima, bježanje od konfrontacije jedan je od razloga za veliki broj odlazaka. To onda baca sjenku i na to da su oni najbolji, jer najbolji nađu način i put, izbore se jer su najbolji. Oni drug odlaze jer je tako lakše, lakše je otići tamo gdje sistem radi nego napraviti sistem. Pri tom se ni težina odlaska ne smije zanemariti ni nipodaštavati. Samo ne probati boriti se ovdje za izgradnju boljeg i pravednijeg društva za svoju djecu, je nešto što nema nikakvog opravdanja ni izgovora.

Parolu “ostajte ovdje” izlizali su mnogi pošprdno govoreći o tome. U međuvremenu uvreženo je mišljenje da vrijedi samo onaj ko je otišao. Kako onda sa takvim stavovima da oni koji su ostali rade nešto za bolje sutra? Tako što će početi da imaju stav i mišljenje. Da se ne plaše konfrontacije sa neznalicama u svim oblastima i poljima. Usavršavajući se i radeći na sebi, ne samo zbog materijalne već i zbog duovne koristi. Tada će i društvo biti bolje i biće ideja koje će omogućiti da se smanji odlazak, kao i da se oni koji su otišli počnu vraćati.