Javna zdravstvena ustanova bolnica Istočno Sarajevo, ili u narodu prosto Kasindo, trebala bi da dobije izgled prave bolnice u oktobru naredne godine. Dakle neposredno pred izbore. Pa i ako ne bude završena do tada, a to u našim uslovima nikada nije izvjesno, jer ne znam šta se ovdje izgradilo u predviđenom roku, budite sigurni da će tada biti otvorena, isto onako kako su onomad otvarali i studentske domove na Palama.

Uslove u kojim se sada liječe pacijenti Istočnog Sarajeva i okoline teško je i opisati, jer malo ko može da vjeruje da tako nešto postoji u Evropi u 21. vijeku. Svaki ozbiljniji i teži slučaj, ide na Koševo u Klinički centar unverziteta u Sarajevu. Da, u isto ono Sarajevo koje predsjednik naziva “Teheranom”, u koje on “ne voli da ide” i gdje “ide samo kad mora”. Pa i zašto bi išao. On se ne mora liječiti u Srpskoj nikako, tu su helikopteri i avioni Srpske da se leti gdje god treba.

No, da se vratimo liječenju. U tom za predsjednika “Teheranu” ljekari su spasili na hiljade života i sačuvali na stotine udova stanovnicima Istočnog Sarajeva, jer su nesposobne vlasti rasipale novac na sve osim za izgradnju bolnice. Njegove takve izjave, aljkavost i neodgovornost, samo dodatno otežavaju ljudima koji moraju da idu i ne samo da idu već i da se liječe u Sarajevu. Da li je istina da su od sredstava grčke vlade umjesto da izgrade bolnicu u Kasindolu, napravili dvoranu u Laktašima, više uopšte nije važno, ili barem nije važno onima koji nisu stigli na vrijeme ni do tog i takvog Kasindola ili i ako su stigli za njih nije bilo spasa. Od bolnice je bila mnogo važnija i zgrada Vlade u Istočnom Sarajevu, napravljena sredstvim iz budžeta, da bi prazna čekala po neki sastanak ministara sa lokalnim vlastima ili još rjeđe na sjednicu vlade. Nikome nije važno ni što može iz budžeta za administraciju, a za bolnicu mora kredit. Ništa od toga nije važno, važno je da će bolnica biti u inat. Važno je da će sada firma iz Laktaša da gradi bolnicu u Istočnom Sarajevu. I uopšte nemojte da sumnjate da oni nisu najbolji ponuđač. Kao što je u ostalom bilo i u svim ostalim slučajevima kada se nešto gradilo, od tunela i puta preko Čemernog, do autoputeva, mostova i tako dalje.

Za vrijeme rata na području današnjeg Istočnog Sarajeva formirane su tri bolnice, pored bolnice Kasindo, formirana je ratna vojna bolnica Koran Pale i Vojna bolnica glavnog štaba Vojske Republike Srpske u Sokocu

Tokom sukoba u Sarajevu je bilo zatvarano mučeno i ubijeno na hiljade srba, a među njima bilo je i više od 460 ljekara, i to samo zato što su Srbi. Spisak i svjedočenja preživjelih ljekara, logoraša, kao što je bio i on sam, sastavio je i zapisao po sjećanju i svjedočenjima pokojni Strahinja Živak, dugogodišnji dopisnik Večernjih novosti. On je i sam doživio ogromnu tragediju, igubio je dva sina, a za njihovu pogibiju je saznao godinu dana kasnije u logoru Viktor Bubanj gdje se nalazio. Zahvaljujući njegovoj predanosti i snazi imamo svjedočenja preživjelih logoraša, spisak ubijenih ljekara i ne samo ljekara. Napisao je više knjiga iste, logoraške tematike, čuvajući od zaborava ljude koji su ubijeni i nestali. Pisao je da “živi da svjedoči”, a danas kada ga fizički nema, njegove knjige nastavljaju svjedočenje. Ispričao je da su najveći dio posla u skupljanju imena ljekara i profesora sarajevskih klinika obavili akademik Mirko Šošić i prof. dr Marko Vuković.

Zašto je sve ovo važno, i zašto u tekstu o bolnici govorim o ovome. Kada je predsjednik postavljao kamen temeljac za izgradnju bolnice u Istočnom Sarajevu istakao je sebe kao nekog ko je inicijator izgradnje bolnice, zanemario je vapaje skoro sedamdeset hiljada ljudi tog kraja koji su upućeni na tu bolnicu. Istakao je sebe i svoju “inicijativu”, a sve druge stavio ne u drugi već ko zna u koji plan. Kao da ljudi ne znaju da je bolnica potrebna i da će oni da plate kredite za izgradnju iste, već eto treba da zahvale dobrim i milostivim vlastima što su ih se sjetili. I ne samo to, neki genijalci su se dosjetili da postave bilborde sa nekim natpisima bolnica u inat svima, uprkos svemu ili tome slično. Kakav inat, kome prkos?

A onda je na red došlo ime, ponosno se isprsio i rekao: “drago mi je što je prihvaćen moj prijedlog da se ovaj objekat zove “Srbija””. Ono što me zanima je, sa kim se konsultovao oko toga, koga je pitao za savjet, kako je donio tu odluku. Da li je pitao nekoga ko radi u bolnici u Istočnom Sarajevu, šta o tome misli direktor, šta misle ljekari, a šta građani Istočnog Sarajeva?

Zašto o nazivu bolnice nije dopušteno izjašnjavanje žitelja grada gdje se bolnica gradi? Da li je moguće da niko nema obraza i časti da pomene ljude koji su stradali zbog svog imena, ili one koji su svojim radom zadužili ljude sarajevsko-romanijskog kraja. Zašto niko od kolega tih ljudi nije ustao istupio i predložio nešto drugo, smislenije. To što o ovim ljudima predsjednik Srpske Milorad Dodik ne zna ništa to i nije neko čudo, niti je to nešto novo. Međutim tužno je da oni koji znaju ćute, a u pitanju su njihove kolege, njihovi profesori. Zašto bolnica ne bi nosila ime nekoga od ljudi koji su nastradali, a njihov spisak je dugačak da bi ih sve pomenuli i da bi ih sve opisali, svaki od njih zaslužuje poštu i sjećanje. Zašto nije ponuđeno više prijedloga, pa da kada se gradnja završi stanovnici izaberu ime.

Ugledni sarajevski ljekar Milutin Najdanović odveden je iz njegovog stana u Sarajevu 14. avgusta 1992. godine, dan kasnije njegovo tijelo pronađeno je na ulazu u stadion Koševo. Bio je profesor na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, osnivač torakalne hirurgije u Sarajevu i poslanik SDS-a u prvoj demokratskoj skupštini SR BiH.

Prema svjedočenju dr Marka Vukovića, ratne 1993. godine sreo je doktoricu Milicu Lopandić, ona je bila prvi dječiji hirurg u BiH, dva mjeseca kasnije čitao je kako se bacila kroz prozor stana, dok su svi pričali da je bačena sa prozora. Naredne godine prilikom pokušaja izlaska iz Sarajeva ubijena je, a potom bačena u Miljacku i doktorica Milica Gutović. Istu sudbinu doživjeli su i radiolog Živojin Savčić, ortoped Branko Stančić, doktor Milorad Tomašević, doktor Gojko Šubrat…

Koliko je samo života spasio pukovnik dr Dragoljub Lazarević, načelnik hiruškog odjeljenja Vojne bolnice u Sokocu. Najzaslužniji za formiranje i ove i Vojne bolnice Koran bio je dr Tomislav Taušan. O rođenom Sarajliji akademiku i prof. dr Boriši Staroviću toliko toga je već napisano i rečeno, njegove zasluge za Srpsku, Istočno Sarajevo, njegov univerzitet i Medicinki fakultet u Foči su nemjerljive.

Milorad Dodik je želio da bude veći pravoslavac od patrijarha i to ne samo našeg već i onog prvog među jednakima iz Carigrada. Ponovo je pokazao da ne shvata šta znači voditi odgovornu nacionalnu politiku, da ne razumije dublji smisao toga, da zna samo za površno predizborno šićarenje kao i uvijek do sada. Otuda i prijedlog da se bolnica zove “Srbija”. Površna je i tužna i ekipa koja je to jednoglasno i poslušnički prihvatila bez pogovora.

Škola čiju izgradnju je finansirala Vlada Republike Srbije na Palama već nosi ime “Srbija”, Znači li to da sve što budemo gradili u Istočnom Sarajevu mora da se zove Srbija, jer jedino tako smo pravi i veliki Srbi? Pa neće biti. Bićemo veliki ljudi ne kada budemo upoređivali brojeve cipela i visinu, već djela i postignuća, kako pojedinačna, tako i kolektivna. Kada budemo razumjeli i poštovali sebe, bez da drugima guramo prste u oči i tjeramo inat. Kada budemo pamtili i sjećali se ljudi koji to i te kako zaslužuju.