Данијел Михић

KAD ZBOR ZBORI

Ima preko stotinu dana kako sam batalio piće.

Od tada sam bio trijezan na krštenju, svadbi, slavi, maloj maturi, sastancima sindikata i uz poraze Partizana i Srbije.
Ali na ilindanskom zboru na Laušu kad mi srce ne prepuče na tri polovine.

Većina ljudi koje poznajem prezire zborove, u fazonu gade im se.

Zbor je nesvjesni, nagonski, sirovi i nesputavani kolektivni Id našega naroda. Vjekovna institucija, mjesto nekada i jedinog okupljanja raseljenih i razbacanih humanoida.

"UMojeVrijemeMudraci" reći će kako zbor nije kao nekada, kako je zavladao seljakluk i kičeraj. Ko god je čitao istoriju teško će moći uočiti neku kvantnu promjenu na gore, jer je uvijek bilo pijandura, krkana, kavgadžija, šibicara, lijepih krčmarica koje poje rujnim vinom i opijaju tjelesnošću ili čime već...

Nije bilo Zoke Kuline, striptizeta i ostalih savremenih zala. Prava je šteta što striptizete pokvare cijeli koncept zbora pa se poslije samo o njima priča.

Zato i volim male, od dva, tri šatora, ringišpila i štanda plastičnih igračaka i kokardi zborove.

Biti trijezan na zboru, to je kao gledati 3D film bez prikladnih naočara. Kontaš ti sve al nije u glavi škljocnulo kako treba.

Preglasna i brutalno tupa muzika, ekumenizam mirisa sliven od šatora, mesa, isparavanja znoja i alkohola, pijevaljka koja gotovo nikada nema adekvatan indeks tjelesne težine, svi ti prokleti bosi, bezvratni ljudi obučeni u jednobojne majice ispranih slova izlišnih političkih parola, sve to piva poveže sa mirisima proplanka, večeri i predivnim osjećanjem da nikoga ne poznaješ i da niko tebe ne poznaje. Osjećajem suštinske slobode.

Vrhunac mog zborovanja bio je na Manjači prije 4 godine. Tada sam se dopisivao sa "Kćerima Manjače", želio sam da ih upoznam teda barem jednom za života čujem uživo: „Mili Bože sve su žene iste, napiju me pa me iskoriste“, ali promašio sam njihov stejdž, a pogodio Bajin, iz prostog razloga, što je taj šator poput Sunca u solarnom sistemu, njemu gravitiraju ostali muzički sadržaji.

Atmosfera pod tim šatorom je poput Kusturičinih filmova, sav taj kontrolisani haos, agresivno treštanje, plamteće crvenilo, posjetioci se uklope i utope u mitoliško biće sa stotinu naizmjenično podignutih i spuštenih ruku, kao nekakav džinovski trepljar, to biće usisa sve prisutne, pjeva jednim glasom, udiše isti vazduh iisparava isti znoj, jednostavno prava, mala kolektivna psihozica.
Pivo je koštalo 5 km i to je najboljih 5 km što sam u životu investirao u zabavu.

U dnu šatora, a takođe po klupi kraj stolova, sinhronizovano poput vikomica, skakutale su djevojke krajnje sumnjivog izgleda. Prepoznao sam jednu bivšu učenicu i i za srce me ugrizla nekakva sramota i žalost...
Sjećao bih se sigurno još nečega da mi nije jedan momak kojeg nisam dugo vidio, a koji je bio u društvu jedne fensi cure sa šajkačom i velikom kokardom na njoj, nekako doturio obojene i prežestoke jabukovače...

Galama, olovna noć, vožnja, pa nekakav stoper, bratimljenje, dogovor za nekad kafu.
Probudio sam se u Boriku.

Baju inače ne volim i ne slušam, znam samo dvadesetak njegovih pjesama koje su mi istetovirale djetinstvo, mladalčke uranke i studenske sirotinjske afterpartije koji bi ponekad završavali na klupi iza zgrade nakon skrušenog laganja komunalnoj policiji da nam je drug položio zadnji ispit.

Kaže mi prije par dana prijatelj kako je Di-džej Krmak dobio umjetničko ime. Na zboru okupio ekipu, jednu vreću ostavio raji da ubace prijedloge njegovog kodnog naziva i čovjek izvukao to što je izvukao.


Život piše romane.

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog