Prauzrok velikosrpskog zla, vječiti, tajni protokol, na koga se oslanjaju i u nekakvom mračnom zdanju zaklinju srpski državnici koji u kontinuitetu od preko 170 godina rade na ovoj majnkampfiranoj, romantično-političkoj platformi, tako tipičnu za sredinu 19.vijeka.

Za ograničene ljevičare „Načertanije“ je prvi u trokoraku neprestane i nesmirene velikosrpske agresije. Druga dva su Memorandum SANU iz 1986. (koji inače tako monstruozno govori o privrednoj stagnaciji Srbije obilato dokazujući da su Srbi diskriminasni na Kosmetu i u Hrvatskoj) i Miloševićeva tobožnja ideja Velike Srbije koja takođe, apsolutno nema veze sa mozgom.

Ko je od ljudi koji ovako doživljavaju „Načertanije“ i pročitao spomenuti spis od debelih 12 strana?

Šta će ga čitati kada njegovih desetak jarana isto misle i govore. A čitati i promišljati o onome što desetak jarana već ima granitno formiran stav, kvantni je skok od amebe do kičmenjaka, pa ga i ne treba očekivati. Može ispasti smiješan a u najgorem slučaju da ga čopor površnih i ograničenih idiota izopšti jer je kontraš i ono najgore „nije dobar zglavom“.

Lakše je brate, kad svi nešto pljuju nema drugoga nego da im se priključiš, zatvoriš beskrajan krug nemisla i besmisla i miran si.

Helem, nakon neuspjelog ustanka u Poljskoj (1830-31) poljska emigracija se okuplja u Parizu pod vođstvom kneza Adama Čartoriskim. Poljaci, čiju su zemlju, tridesetak godina ranije, u potpunosti razgrabili Rusija, Pruska i Austrija, pokušavaju na sve načine da pomrse račune Austriji i Rusiji u njihovom pohodu na raspadajućeg turskog gubavca na Balkanu.

Razgranate dipllomatske mreže poljskih emigranata obuhvatile su i malenu i pod Turskom upravom Knjaževinu Srbiju u svoje planove, nadajući se da će im na posredan način pomoći u oslobađanju svoje domovine. U to vrijeme Srbijom su vladali „ustavobranitelji“ koji nisu bili u najboljim odnosima sa Rusima. Poljaci su osjetili da je rascjep srpsko-ruskih odnosa njihova kakva-takva šansa.

Oni su preporučili srpskim državnicima stvaranje velike južnoslovenske, hrišćanske carevine koja bi izronila iz turskog mulja, te bi uz pomoć Engleske i Francuske bila stijena na kojoj bi alavi Rusi i Austrijanci, dakle okupatori njihove zemlje, konačno istupili zube i tako vremenom oslabili.

Agent Čartoriskog u Beogradu, František Zah, 1843.stvara plan, iz kojeg je nastalo „Načertanije“ (američki istoričar hrvatskog porijekla, Čarls Jelavič, utvrdio je da je oko 90% tog plana uvršteno u Načertanije i to sedam osmina doslovno je prepisano).

U „Načertaniju“ se govori o „priljubljivanju“ okolnih srpskih naroda, da Srbija mora od turske države da „kamen po kamen otcepljuje“, dio po dio teritorije i na starom temelju, srednjovjekovne srpske carevine obnoviti srpsku državu.

Kneževina Srbija trebalo bi da se ujedini sa Bosnom, Hercegovinom, Crnom Gorom, Starom Srbijom, sjevernim dijelom Albanije, odnosno da se ujedini na prostoru gdje je u prostoj ili relativnoj većini živio srpski narod. Preporučivao je i što prisnije odnose sa Srbima Srema, Banata i Bačke. Kao vrstan diplomata dakle u Austriju nije ni u ideji čačkao. Samo obgrliti prosrpske komade turske crkotine.

Poglavlje iz Zahovog plana koji je govorio o ujedinjenju sa Hrvatima, mudro je izbacio. I manje oštroumnom političaru oduvijek je bilo jasno da sa njima nema harmonične, zajedničke države, pogotovo što su tada bili odane sluge Austrije i preko nje uporno pokušavali ostvariti svoje sumanuto-megalomanske, dodrinske ambicije.

Drugi dio Načertanija posvjećen je agentima srpske vlade kojima bi bio zadatak da obilaze i preispitaju stanje raznih provincija koje okružuju Srbiju a sa kojima bi se Srbija ujedinila.

Bugarima bi trebalo pomoći oko otvaranja škola, a u budućnosti oprezno se povezati se i sa Česima i Slovacima, koji su pod Austrijskom čizmom.

I šta je sporno?

Načertanije je postalo poznato srpskoj javnosti čitav životni vijek nakon njegovog sastavljanja. Ono naravno nikada nije bilo spoljnopolitički program Srbije. A što se priprema za oslobađanje i ujedinjenje srpskih zemalja i tada smatralo i to od strane velikih okupatorskih sila za neoprostivi zločin, to nije krivica „Načertanija“. A ni kakva tobožnja briga za etnički čistu Srbiju ovom dokumentu nema uporište, naprotiv u njemu se govori, vjerovali ili ne o potpunoj vjerskoj toleranciji. Čak i prema susjedima.

Ograničeni ljevičari u BiH su svjesno ili nesvjesno, sijamska braća bošnjačkih desničara, oba srbofobno iščekuju unitarizaciju BiH i svih njenih naroda u istu bosansko-bošnjačku (nad)nacionalnu smjesu, gdje će svi biti dobra raja a Srbi doživotno prolaziti katarzu.

Tako ću samo da spomenem kako bosanskolijevo-bošnjakodesničari tumače „Načertanije“. Njihova, be-ha toplija braća po internetu šire nekakve potpuno izmišljene parole i izokrenute rečenice iz ovog spisa kako u BiH postoje Bošnjaci tri vjere (bude tu i citata Ive Franje Jukića, a kad nestane citata pred gomilom argumanata onda naravno citiraju Ćosića „oca“ (?!) srpske nacije kako Srbi neprestano lažu, to im dođe kao nekakav mortal kombat aksiom, posljednji i krajnji argument). Pa evo neće mi biti mrsko da na mjestima gdje se pominju Bošnjaci dodam sljedeće rečenice iz spisa:

- „No Srbija se od ovih svojih sunarodnika u Turskoj kao nekim kineskim zidom odelila…“

- „Državni sojuz medu Srbijom i ostalim susjedima Srbima ni pomisliti“.

- „Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama koje bi se nepremjeno tuđem i stranom uplivu predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidile“, podvlačim: „raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva“

- „Iz ovih osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je svima ovim Srbima jednak“.

Ima još sličnih rečenica, iz nekih bosanskolijevo-bošnjakodesničari ističu namjeru Garašanina da asimiluje Bošnjake, ali neka svako pročita tekst, potraži tumačenja a i malo mućne glavom.

Nema nam druge.