Subota, 18. novembar 2017.

Marko Šuka

Načertanije za 21. vijek

“Srbija se mora i u tom smotreniju u red ostalih evropejskih država postaviti, stvorivši jedan plan za svoju budućnost, ili tako reći da sastavi sebi jednu domaću politiku po kojem glavnim načelima treba Srbija kroz više vremena stalno da se vlada i sve svoje poslove po njima postojano da upravlja.” (Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. godine)

Na sastanku Srba iz regiona početkom mjeseca, u predvečerje obilježavanja stradanja Republike Srpske Krajine u Oluji, predsjednici Srbije i Srpske pomenuli su Deklaraciju o zaštiti srpskog naroda. Jedni su to nazvali planom za djelovanje i minimumom za opstanak srpskog naroda, drugi požurili da sve svedu na pitanje zaštite jezika i pisma. Slobodna Evropa, Dojčevele i slični našli su sagovornike koji su to prikazali kao “eufemizam za Veliku Srbiju”, povratak na Načertanije i Memorandum SANU.

Ponovo se o planu mlade srpske kneževine iz 19. vijeka govori isključivo u negativnom tonu, bez kritičke i naučne svijesti, bez razumjevanja vremena u kojem je nastao. Pri tom takva tumačenja ne dolaze samo od političara i njihovog površnog dnevnopolitičkog tumačenja prošlosti, već i od naučnih radnika, profesora i intelektualaca koji zanemaruju nauku i navjački i pristrasno govore o prošlosti. Taj kratak plan o ujedinjenju po uzoru na italijanski rizorđimento, srpskoj javnosti postao je poznat tek 1888. dakle tek 44 godine nakon nastanka, a objavljen je 1906. godine.

Nacionalni planovi, koje neki svode na deklaracije lidera, ni u jednoj državi i narodu nisu javni i nisu nešto o čemu raspravlja svaki stanovnik. Javno objavljene ideje predmet su optužbi znamo to na primjeru Načertanija iz 1844, kojem je “sudio” i Haški sud za Jugoslaviju, pa potom Memoranum SANU, koji i nije nacionalni plan, a pretvoren je u to, lažima i klevetama, a da pri tom nije bio ni pročitan ni preveden. Srpska istoriografija ne zna gdje se nalazi original Načertanija, Memorandum je ukraden i objavljen prije završetka, na sve to i u BiH i u Srbiji nestao je original Dejstonskog mirovnog sporazuma za BiH.

Može li onda bolju sudbinu da očekuje novi plan o kojem su govorili predsjednici Srpske i Srbije, pa makar ga nazvali samo Deklaracijom o zaštiti srpskog jezika.

Sadašnji položaj srpskog naroda poprilično podsjeća na onaj iz vremena nastanka Načertanija. Srbija odvojena od Stare Srbije (Kosova i Metohije), ne samo u rivalskim već često i u neprijateljskim odnostima sa vlastima Crne Gore, Srbi Slavonije, Hratske i Dalmacije, ti ostaci ostataka u nikad težoj i goroj poziciji. Ono što je novo da se više na Bosnu i Hercegovinu ne može gledati kao na srpske zemlje. Sada je tu Republike Srpska, koja traži svoj put, i želi da preuzme odgovornost ne samo za svoju sudbinu, već zajedno sa Srbijom i za sudbinu svojih sunarodnika.

Čovjek koji sebe voli smatrati ideologom vladajuće stranke u Srpskoj u jednoj realnoj analizi stanja, ako izuzmemo odsustvo kritike sopstvenih redova, nije rekao ništa lijepo o predsjedniku Srbije, bio je vrlo kritičan kada je u pitanju oslanjanje na Srbiju u nacionalim pitanjima. Kako onda može do plana doći, da ne govorimo o njegovom sprovođenju i ostvarivanju? Koliko je uopšte ostvareno od bilo kog plana, javnog ili tajnog?

S vremena na vrijeme pojave se tekstovi o nacionalnom pitanju, o državnom pitanju, o ideji i razlogu postojanja Srpske. Nedavno je rečeno da eto Srpska ništa od toga nema, ali da je to zato što je mlada, mlađa od trideset godina. Nije imala unutrašnje ratove i podjele. Tu mi padaju na pamet riječi jednog bivšeg sarajlije “ona je postojala od kako postoji srpski narod na ovim prostorima, ali je bila prinuđena da se pojavi javno tek 1992. godine.” Ta i takva Srpska imala je i unutrašnji sukob i ideološku podjelu koju je tek 1992. uspjela da prevaziđe, kada je ideologiju potisnula borba za opstanak.

Načertanije Ilije Garašanina nastalo je prilagođavanjem plana Čeha Franja Zaha i Poljaka Adama Čartoriskog srpskim uslovima samo četrdeset godina nakon Prvog srpskog ustanka. Kneževina nije bila međunarodno priznata, pa je ipak planirala i promišljala o sebi i svojoj budućnosti.

Kada sam jedne prilike razgovarao sa profesorom iz Beograda, inače nacionalno svjesnim čovjekom, čovjekom od integriteta, koji se o pravima Srba brine i bori na izuzetan način, razgovor je otišao u pravcu da sam mu rekao da ljudi iz Republike Srpske odavno teško prevale da su iz Bosne, sve veći broj naglasi “iz Republike Srpske”, i da im smeta i nervira ih kada i pojedini profesori to ne shvataju. Tada mi je on rekao da je teško i nezgrapno reći “republikosrpskanac”, rekao sam da jeste, ali da je jednostavno Srbin iz Srpske, poput Čeha iz Češke. Profesor se toga vjerovatno u tom trenutku nije sjetio, nije o tome previše razmišljao, a i iz vremena je kada je sve to bilo bosanac i bosansko.Često se pojavi u medijima, a to sam čitao i kod pojedinih stvaralaca Srpske, skraćivanje naziva na “Republika”, opet u medijima iz Federacije Bosne i Hercegovine samo RS, ili “manji entitet”. To što ga oni skraćuju i umanjuju ne umanjuje njeno postojanje, već naprotiv, daje gorivo i snagu za opstanak.

Meni lično Republika Srpska je kratko Srpska, tako mi je milije i draže, a i ostavljam mogućnost u slučaju da profesorova linija pobjedi pa da Republika postane Kneževina/Kraljevina, ali i dalje Srpska. Takvih ideja je bilo i prilikom njenog nastajanja, razmišljalo se o Karađorđevićima.

Razlog postojanja Srpske nesumnjivo su sloboda, opstanak i ostanak na ovim prostorima. Ta svijest o svojoj slobodi, pravu da odlučuješ o svojoj sudbini, da te drugi priznaju kao ravnopravnog, da uvaže tvoje postojanje, samosvijest. Međutim taj opstanak ako nije smislen i ako nema jasno značenje, jasan doprinos nacionalnoj kulturi, pa preko toga kulturi južnih Slovena, pa Slovena, pa juga Evrope i tako dalje, preobražava se u nešto što gubi svoju snagu u nekoj magli konzumerizma, globalizma, provinicijalizma i svih izama koji i dok se boriš protiv njih otkidaju dio po dio. Ta smislenost se ogleda u jasnoj svijesti o sebi o ljudma oko sebe, o svojim posebnostima, potencijalima i prilikama. Ogleda se u niti samorazumjevanja prošlosti, sadašnjosti i težnjama ka sutrašnjici.

Kako društvo koje nije učvrstilo temelje može da gradi dalje, kakvog smisla ima ta gradnja i koliko će sve to trajati? Republika Srpske svoje temelje i dalje učvršćuje i to će potrajati sve dok ljudi u njoj ne pronađu smisao, priliku i mogućnost, šansu, nadu i na kraju, ali ne manje vrijednu sreću.

Brojne su teme o koje bi trebalo otvoriti, i pitanja koja moraju biti postavljena, prije pravljenja plana i usmjeravanja djelovanja Srpske bilo javno bilo tajno.

Banjaluka kao glavni grad Srpske i dalje nema centralni spomenik palim borcima. Umjesto da ima spomenik sa imenima sve i jednog borca koji je dao život za njeno stvaranje, međutim ona ne samo da nema centralni, već nema nikakav, a vijence i cvijeće delegacije polažu na groblju Sv. Pantelejmon. Taj odnos prema prošlosti ne samo daljoj već i bližoj temelj je na kojem počiva ideja postojanja i opstanka.

Razlog postojanja leži u grobovima predaka, tu je i najveći razlog opstanka. Leži u deklaracijama o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom, svih ustanika od Prve mašićke bune 1806. godine, na području Gradiške, preko Jančićeve bune 1809., Pop Jovičine bune 1834. do buna u posavini i Pecije i Tungza, Nevesinjske puške, Luke Vukalovića, do Petra Mrkonjića. Ni o kome od njih, ni o jednom događaju RTRS nije snimio dokumentarnu ili igranu seriju ili film. To bi bio kulturni doprnos smislu postojanja, opstanka i borbe.

Razlog postojanja Srpske leži u sjećanju na jasenovačke žrtve u muzejskoj postavci i muzeju posvećenim samo tome. Jasenovac ni dan danas nema ni ulice ni spomenika u Beogradu i Srbiji, a pitanje genocida nad srpskim narodom nije stvar samo Srpske.

Potom on leži u staranju o onima koji su se vratili u Liku, Kordun, Baniju, o kojma nema ni jedne emisije na državnoj televiziji Srpske, nešto poput Hronike Slavonije, Baranje i zapadnog Srema na Radio televiziji Vojvodine. Nalazi se u brizi za očuvanje Srba u krajiškim opštinama sa srpskom većinom koje su pripale Federaciji.

O brizi za ljudima u Sarajevu, imovini Srba koja nije vraćena, koja je oteta crkvi, o zadužbinarstvu ne samo vjerskom već i kulturnom. Sve to bi Srpska morala da radi i da brine ukoliko ima ambiciju da bude ono za šta se izdaje i kako je neki i u Srbiji zovu “Pijemontom srpstva u 21. vijeku”. Briga za sve u Srpskoj ali i za sve zapadne Srbe, prečane.

Potrebna je deklaracija o jeziku, zaštiti ćirilice, koju firme i kafići protjeruju iz svih gradova Srpske. Jasna strategija za borbu protiv bijele kuge, gdje imamo paradoks da nema beba a svi čekaju na red u vrtićima, a poslodavci neće da zaposle mlade žene jer planiraju djecu. Nemamo hirurge, ali buduće ljekare besplatno učimo njemački jezik. Starost stanovnišva i iseljavanje ne shvatamo ozbiljnije od voznog parka vlade i ministarstava. Umjesto da imamo odjeljenje SANU u Banjaluci mi imamo Akademiju nauka i umjetnost Republike Srpske. Nemamo jedinstven bukvar, čitanke i udžbenike iz istorije. Nismo napravili autoput koji bi povezao Srpsku i Srbiju. Sve ono što su Albanci uradili za mnogo kraće vrijeme.

Sve ovo i mnogo toga još bi trebalo da dođe prije plana o djelovanju jer se ovo može i mora raditi i bez tajnog planiranja i deklaracija. Sve drugo su jeftini politički trkovi ljudi nedostojnih funkcja na koje su izabrani.

Bez ovoga sve je poput one anegdote iz srednje škole, kada je jedan od profesora koji su bili strah i trepet za generacije gimnazijalaca, držao govor o važnosti planiranja, a jedan učenik prekinuo mrtvu tišinu i na profesorovu rečenicu da je najvažnije kada imaš plan rekao “ne, najvažnije je da se pridržavaš plana”. Planova je bilo i biće, kroz sve ove godine nama nedostaje dosljednost u sprovođenju.

Komentari
Blog