Ne postoje dva najbolja prijatelja kao ni dvije čovječice - životne saputnice. Najboljeg prijatelja i odgovarajućeg supružnika u životu dobiješ jednom ili nijednom.

E taj moj najbolji prijatelj ode sa porodicom da živi u Njemačkoj.

Čuo sam za taj egzodus kao što sam čuo za frku u Kataloniji, oboljele od side, NBA pojačanje u Igokei, ali sada je ta pošast dobrano i mašala otkinula i dio mog srca.

Bilo je priče o tome godinama, prvo kroz smijeh, pa kroz akutni jed, a onda kroz zbilju, pa polako upisao malo njemački, pa ga onda nešto i položio, pa će vidjeti za koju godinu, pa vjerovatno iako mu se ne ide, pa evo ide za mjesec dana.

Juče me to potpuno saznanje stiglo i pregazilo kao voz. Od jednog u nizu opisa goluba na grani, do strašnog pterodaktila koji se, iako očekivan, stvorio naglo i niodkuda, zgrabio me i tresnuo o beton.

Suvišno je i irelevantno pričati o mom jučerašnjem žalosnom i prepatriotskom a iz muškog ugla nedopustivom emotivnom rastrojstvu.

Tražim sinoć da da bar jedan razlog, šta je to važnije od rodne zemlje i najbližih.

Čovjek koji je pošteno i na bensedinima završio medicinu, koji je u par godina doživio toliko muke i stresa (za one koje misle kako svi doživljavaju stres neka razmisle kako bi se osjećali da im umre beba na rukama, da skidaju obješenog tinejdžera, skupljaju po šumi ostatke veterana koji se udesio bombom, traže babu u kanjonu Ugra, ponekad saopštava ljudima da će uskoro umrijeti) i da ga svako handri i da putuje preko sto kilometara dnevno za 600 evra mjesečno i da zadnjih sedam dana gleda kako će se spojiti do nove plate.

Kažu ljudi u Njemačkoj posao uzima dušu, ne znam kako mom kumu može više uzeti nego što sada uzima.

A imaće sedam puta veću platu. Sedam puta. Ništa ga više neće tištiti sa materijalne strane. Sa ljudske niko ga neće možda voljeti ali neće ga ni handriti, potcjenjivati, utcjenjivati. Ni njega ni njegovu porodicu.

Djeca će mu imati kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, konkurse koji imaju smisla, mogućnost usavršavanja i zarade koliko god budu željeli i bili u stanju.

A sunce tuđeg neba a rodna gruda? Sa preko 40 slobodnih radnih dana i gotovo svim vikendima kući je za par sati.

Dio srca će ostati. Ali sve drugo neće. A čovjek nije samo dio srca, pogotovo ne porodičan.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.