Četvrtak, 14. decembar 2017.

Mirza Imamović

Ne računajte na mene!

Posljednjih dana imali smo priliku prisustvovati još jednoj dobro osmišljenoj sapunici u odnosima između zvaničnog Beograda i Sarajeva iritiranoj statusom Kosova i režiranoj od strane svekolikih protektora nacionalnih interesa, integriteta i stabilnosti. Moš' mislit'. Da u istu rečenicu stanu pojam regionalne sigurnosti i figure koje su bile neposredni protagonisti krvoprolića '90-tih. Ta ako su zamijenili maskirne uniforme i čizme mirisnim odijelima, uglađenim kravatama i blještavim cipelama, ne znači da smo svi mi kojima „vladaju“ doživjeli amneziju. Ne, nismo i nećemo! Jer kada o ratu i sukobima govore oni čija se jedina veza sa njim svodila na povremeno podrhtavanje zidova trezora i skloništa usljed detonacija sa površine, kolone švercerskih šlepera punih nafte i cigareta ili pak „novinarsko izvještavanje o borbenim dejstvima“ sa sigurne distance i slinavo gmizanje pred mentorima, naprosto mi dođe da povratim i pljunem od muke! Svi oni su tada svoj patriotizam „dokazivali“ na način koji je podrazumijevao udobnosti i nebrigu za vlastite guzice.

Međutim, očito ih to ne sprječava u tome da nama, mlađim generacijama, dvadeset i dvije godine poslije popuju o potrebi očuvanja nekakvih granica i teritorija. Hej! Imaju smjelosti trovati nas svojim naizgled ratobornim i paternitetskim stavovima iza kojih se kriju najjadniji kukavičluk i nemoć! Pozivati nas na kojekakvo puškaranje i mobilizaciju iz udobnosti raskošnih kabineta, vila, vikendica, luksuznih limuzina i svjetlucajućih odijevnih kombinacija. Iza visokih bodljikavih ograda, nadzorom prekrivenih dvorišta i balkona. Zar nije bijedno kada te pri svakom izlasku u javnost moraju pratiti dva-tri kratko ošišana gorostasa sa crnim naočalama i nekakvim šlušalicama u ušima? Meni bi bilo.

„Oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo“

Čuveni Ajnštajn je nekoć rekao sljedeće: „Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, ali se ne ubijaju“. Sva besmisao rata stade u jednu rečenicu. Bahrudin Kaletović, Tuzlak, te '91. regrut Jugoslovenske narodne armije, svojom rečenicom kraćom od Albertove ostavio je neizbrisiv pečat na svaki spomen besmisla krvavog raspada Jugoslavije u intervjuu sa prve linije iz tada nezavisne Slovenije. Sva gorčina, strah i bijes objedinili su se u glavu jednog mladog čovjeka koji je gledao kako mu nepomične prijatelje sanitetskim vozilima odvoze na posljednji smiraj, dok oficiri i ostale glavešine djeluju „iz pozadine“.

Tako su oni koji zapališe prvu ratnu iskru njegov kraj dočekali za pregovaračkim stolom, uz boce vina i šampanjca, dok su hiljade i desetine hiljada mladića svoje kratkotrajne živote završavali daleko od kuće, u ostvarivanju tuđih ciljeva, na nemilosrdnoj vjetrometini, neukrotivom kršu, nepreglednim livadama, u prostranim šumama, po kiši, snjegovima..., ostavivši iza sebe uplakane i vječno unakažene armije i armije porodica i familija. Grobna mjesta im danas prekriva korov. „Zahvalili“ su im ovi novopečeni nasljednici aveti '90-tih u koje su se kleli baš onako velikodušno i saosjećano, nema šta. I danas bi neki „novi lideri“, klinci, palci, da se mi ponovo sumanuto 'vatimo puščanih zrna, haubica, logora, jama. Da ponovo žarimo i palimo kuće komšija, sugrađana, prijatelja. Da opet budemo topovsko meso u prekrajanju nekakvih granica. Da nam ljubomorno ukradu ljepote mladosti, jer je oni nisu imali ili se ne mire sa svojim biološkim satom. E pa, neće moći! No pasaran, kreteni, idioti, dezerteri! U tim antiljudskim strategijama i planovima ne računajte na mene! Nego vi lijepo svojim ušuškanim potomcima nabacite šljemove, isturite ih i usmjeravajte kao džojstikom u video igricama, jer znam da nas doživljavate tek kao pijune u vašim šahovskim partijama.

Ne dam vam svoju mladost, jer i ja imam planove - planove za uspješnu i perspektivnu budućnost, u kojoj neće biti mjesta za vama slične miševe i gmazove! I nemojte misliti da ćete me uspjeti povući u pakao, a našu mladost možda u nestanak kao onomad! Ja na to ne pristajem! Svjestan sam da mnogo mojih vršnjaka ne dijeli ovo mišljenje i da bi, koliko sutra, poletjelo na frontove i prve linije, imajući u glavi scene ratnih igara iz virtuelnog svijeta. No, spoznali bi groku istinu isuviše kasno. Ostala mi je također upečatljiva izjava jednog mobilisanog mladića tokom borbi u Vukovaru, kada je rekao da su mislili kako će to ići brzo, glatko, osvajački. Tako su im, kaže, govorili pretpostavljeni i nalogodavci. Međutim, sa prvim gubicima prijatelja uvidio je u kakvu se kaljugu uvukao.

I više se nije moglo nazad! Oni koji su preživjeli te strahote i grozote zauvijek su njima obilježeni. Neki kolicima, ortopedskim pomagalima, štakama, a drugi posjetama psiholozima, besanim noćima, slikama koje ne umiru. Sve zarad nečijeg prokletog sna o nekakvim velikim državama, u stvari privatnim carstvima, koji se na koncu srušiše kao kule od karata. I niko ništa ne dobi, dok mnogi izgubiše puno ili pak sve! Preživjeli borci danas iz poniznog ugla posmatraju ratne krtice kako se cinično smješkaju, otimaju „po zakonu“, preveslavaju naivne generacije i generacije iz izbornog ciklusa i ciklus, maćehinski rapolažu javnom imovinom kao vlastitom, varaju sistem i one koji su ga stvarali, amnestiraju kriminal, korupciju i ratno profiterstvo, devastiraju obrazovni i zdravstveni sistem, kulturni i sportski život priključuju na aparate... Tu ih u izvjesnoj mjeri krivim. Krivim jer su dozvolili da sudbine sebe i svoje djece kapitulirajuće isporuče u ruke gore pobrojanih, da im dostojanstva šapatom padnu u miru, bez ijednog jedinog disonantnog glasa. Kako posijemo, tako ćemo i požnjati. Prosto i jednostavno.

Ne u moje ime

Često si naši neprikosnoveni carevi i begovi daju za pravo govoriti u ime kolektiviteta naroda. U tome, kao i svemu drugom, svjesno i smišljeno prelaze granice, tempirajući vrijeme pogodno za izazivanje sirovih nacional-fašističkih strasti. Mi mladi svojim apatičnim odnosom tome pristupamo nezainteresovano i umrtvljeno, iako bismo kao progresivni sloj društva morali djelovati dijametralno suprotno. I to je ono što boli, vrijeđa. Ubijaju nam sistemski naš mladalački duh, lepršavost, kreativnost i aktivizam. Oni sa znanjem i kompetencijama su prijetnja po njihov vrijednosti sistem, pa zato čine sve da ih se neutralizira. Kada im u sječi knezova utišaju grla, sljedbenici se povlače.

Trudim se ne pripadati toj stihijski nošenoj bezglavoj masi na brodu koji tone u moralni sunovrat. Samo tako mogu biti siguran da je ono što činim onako kako sam odgojem učen. Stoga ne dopuštam da u moje ime govore „vječiti studenti“, oni koji su svoje školovanje sticali po instant-fakultetima i večernjim predavanjima, niti oni koji svoj obraz prodaju nauštrb interesa desetina hiljada gladnih, poniženih i obespravljenih. Otac mi je bio sudionik posljednjeg rata u odori Armije RBiH i ponosan sam na tu činjenicu, iz prostog razloga što svojim djelovanjem niti u jednom trenu nije ugrozio, a kamoli oštetio nekoga ili nečije. Naprotiv, tu ulogu iznio je vojnički i časno, kako i dolikuje. No, tokom te četiri godine nagledao se mnogo kontroverznih i nepravednih situacija i događaja, što se nesumnjivo odrazilo i na njegovo poimanje pravednosti o kojoj imamo priliku slušati svako malo. Uvidio je da su tih '90-tih profitirali isključivo bezmudi i nemoralni, prijeratni anonimusni i nepoznanice. Konvertiti koji su mijenjali uniforme i ideale od transakcije do transakcije, od pljačke do pljačke, od cisterne do šlepera. Za njih je jedina pripadnost bila besramna pohlepa, koja je brisala sve moguće granice.

Danas su oni „ugledni i uspješni“ biznismeni, menadžeri, direktori, (grado)načelnici, premijeri, predsjednici. Danas ti isti posjećuju mjesta stradanja i slave godišnjice bitaka, bez imalo pardona pričaju o tim „slavnim historijskim danima“, iako im je front bio u Berlinu, Beču, Moskvi, Ankari, Njujorku, Melburnu, u udobnosti i bezbrižnosti skladišta, kancelarija, podruma, carinskih kućica. Sve to pred očima onih koji nose breme tih golgota i stradanja, a koji im nakon njihovih „nadahnjujućih i patriotskih“ govora inferiorno aplaudiraju i čestitaju. Takvi smo mi - licemjerni prema samima sebi. U tome se i krije srž cjelokupnog problema. Oca (50) sam izgubio sa svojih nepunih dvadeset i dvije (22). Iza sebe je ostavio i mog 18-godišnjeg brata, te mamu. Moralna ništavila koja spomenuh hodaju, nikad življa i postojanija. Ljube im ruke i saginju se, prostiru crvene tepihe i sa njima presijecaju svečane vrpce. Sitna buranija stoji po strani i divi se njihovom „intelektualnom umijeću i neimarskim/menadžerskim/političkim sposobnostima“. Niko da smogne snage i prevali preko jezika već jednom pravu istinu. Ne! A bili su spremni gubiti glave i udove...

Komentari
Blog