“Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova”, čuvene su Andrćeve riječi, međutim manje je poznato da je mostove gradio drugi genije iz našeg naroda, “gospodar osunčavanja” Milutin Milanković.
On je projektujući mostove za prugu od Knjaževca ka Nišu 1912. godine došao na ideju da će znatno jeftinije i brže izgraditi prugu ako budu gradili isti most, umjesto više različitih. Tom prlikom je rekao: “da bi onesposobio prugu neprijatelj će uvek srušiti jedan most, ali svi ostali će ostati da stoje.”

Vijek kasnije na Drini je napravljen sedmi most koji spaja Srpsku sa Srbijom. Simbolike radi, kršten je imenom “Bratoljub”, ali ako preko njega pređete kazniće vas 150 evra. Samo ljudska glupost može već mjesecima da koči prelazak ovog mosta.

Ispostavlja se da most ne mora biti srušen, pa da nas spriječe da ga pređemo. Dovoljno je da stave granice i prelaze, moderne, iste onakve kakvi su kod njih bili prije nego su ih ukinuli kao suvišne i besmislene, a u ovom slučaju ni to, dovoljno je da nema tog graničnog prelaza i prelazak je nemoguć iako most stoji.

Od izgradnje mostova, puteva i autoputeva lako se skrene u rasprave, sitničarenje i strančarenje. Takav je slučaj i sa izgradnjom autoputa ili brze ceste od Beograda do Sarajeva. To je tema koja zaokuplja pažnju javnosti Srpske i Fereracije BiH, te Srbije, a uključila se i Turska.
Oglašavali su se skoro svi politički i društveni akteri, kako lokalnih zajednica tako i viših instanci vlasti. Napisano je dosta tekstova, analiza, data su mišljenja i stručna i laička. Navijalo se na svoj kraj, usko intersno, lokal patriotski, ili kako već sve ne.

Ni jednu izgradnju ovog tipa nije moguće posmatrati samo i isključivo kroz ekonomske pokazatelje. Izgradnja autoputa posmatrana sa stanovišta prometa i isplativosti za kratko vrijeme, pokazaće se neprofitabilnom i neracionalnom. Uopšte nije važno kuda taj put usmjerite, od naplate putarine nećete zaraditi da ga otplatite. Ono što se pokretanjem ovako velikih projekata dešava je angažovanje domaće građevinske industrije, nova zapošljavanja, čitav kraj gdje je izgradnja dodatno živne i finsnsijski i duhom. Samim tim se oni koji su napustili područje brže i lakše vraćaju, a i ostaje dobar dio ljudi.
Naravno važno je naći model da oni koji dobiju novac od zemljišta kojim ide trasa, taj novac ostave u Srpskoj, da ga koriste ili za pokretanje posla ili rješavanje životnih pitanja, poput stambenog i tome slično.

U Republici Srpskoj trenutno postoje dva autoputa, Banjaluka – Gradiška u dužini od 33,7 km, i Prnjavor – Doboj u dužini od 36,91 km, a u izgradnji je dionica Banjaluka – Prnjavor u dužini od 35,3 km. Prema planovima Vlade Srpske i Javnog preduzeća Autoputevi Republike Srpske u planu je izgradnja još četiri dionice autoputeva i pet brzih cesta.

Planirani su autoput koji je dionica koridora 5C kroz Srpsku te autoputevi Banjaluka – Mliništa, Banjaluka – Prijedor – Novi Grad i Vukosavlje – Brčko – Bijeljina. Brzi putevi su predviđeni uglavnom za istočni dio Srpske, od Bijeljine do Zvornika, preko Foče do Trebinja, zatim od Ljubinja do Trebinja i granice sa Crnom Gorom, onda od Višegrada, preko Rogatice i Sokoca do Sarajeva, te u u zapadnom dijelu brze ceste Prijedor – Kozarska Dubica i Kotor Varoš – Čelinac – Banjaluka.

Osnovni problem ovog plana je što se on ne sprovodi ravnomjerno i ujednačeno. Odnosno, zbog čega je važniji put do Mliništa, i čiji je interes da se brže stiže do Splita, od recimo promjene plana i izgradnje autoputa Bijeljina – Zvornik?
Naravno da je i ovaj put potrebno izgraditi, ali ipak drštvo koje je odgovorno i misli dobro cjelokupnoj svojoj teritoriji i stanovništvu mora znati i poštovati neke prioritete. Ukoliko drži do sebe i strategiju mu ne prave strani nego sopstveni interesi.
Da li je autoput od Bijeljine do Zvornika mogao da se gradi paralelno sa izgradnjom autoputa Doboj – Prnjavor – Banjaluka? Ili zašto se ne napravi plan izgradnje i ne potraže partneri i sredstva da se počne kada i put Banjaluka – Prijedor? Dužina ove dionice je 53,9 km spaja dva najveća grada na Drini. Prema popisu iz 2013. u Zvorniku živi nešto manje od 59 000 stanovnika, dok u Bijeljini žive 103 874 stanovnika. Autoputem, a ne brzom cestom kako planiraju sada, bilo bi bolje povezano ne samo preko 160 hiljda stanovnika ova dva grada već i svi oni koji gravitiraju Bijeljini i Zvorniku, a prije svega, opštine Vlasenica i Milići, te Skelani, Konjević Polje, Šekovići, a na dalje i Srebrenica i Bratunac. Time bi ovaj kraj dobio bržu i bolju vezu sa Srbijom.

Faza izgradnje neka prati izgradnju u zapadnom dijelu. Ovakva vrsta pristupa donosi nekoliko ključnih prednosti i otklanja nezadovoljstvo istoka Srpske, radi se na uravnoteženom ulaganju u putnu infrastrukturu u Srpskoj, te se zadržava stanoviništvo i radi na njegovom vraćanju.

O važnosti brzog puta od Višegrada do Istočnog Sarajeva i Sarajeva, ne treba trošiti puno riječi. Strateški planovi Republike Srpske prepoznali su tu dionicu i njenu važnost za opstanak i razvoj ovog dijela Srpske. Međutim sporost u rješavanju ovog pitanja skupo košta sve, a ne samo ljude i privredne subjekte u ovom kraju.

Kada su vlasti u Srbiji obznanile da će da naprave autoput od Užica i Požege do Vardišta, u Srpskoj je krenula rasprava kuda put za Sarajevo treba da ide. Pa su tako pojedini lokalci bez dubljeg promišljanja onako usko partijski i foteljaški ne bi li kako svojim glasačima predstavili sebe kao borce za svoj kraj, počeli da navijaju da ta trasa ide na Goražde i Praču preko Pala do Sarajeva. Ta traasa koja ne ide kroz Srpsku i zaobilazi Rogaticu, Sokolac i Romaniju gurnula bi ovaj kraj u potpuni ambis. Ona je strateški i politički potpuno pogrešna jer bi onda izgradnja kroz Srpsku bila problematizovana, i pravdala bi se manjkom sredstava, uzaludnosti duplih puteva i slično. Koliki je manjak strateškog promišljanja pojedinih lokalnih političara govori činjenica da je od Pala do raskrsnice u Derventi gdje se uključuje na put za Sarajevo svega pet kilometara. Dakle zbog svega pet kilimetara neki su spremni da odsjeku Sokolac i Rogaticu od brze ceste.

Potom je usvojena deklaracija o izgradnji autoputa Beograd – Sarajevo preko Bijeljine i Tuzle. Kratkovido i patetično, na prijedlog čovjeka koji bi trebao da shvata značaj romanijskog kraja. Pri tom planovi o povezivanju Brčkog i Bijeljine sa Srbijom i Banjalukom već postoje, samo ih je potrebno pokrenuti.

Međutim sve je to apsurdno jer je izgradnja autoputeva nadležnost entiteta, samim tim nikakva deklaracija i planiranje drugih nivoa vlasti nemaju obavezujući karakter. Ni posjete i dogovori bošnjačkog člana predsjedništva sa predsjednicima Srbije i Turske nemaju nikakav efekat dok se u dogovor o izgradnji ne uključe vlasti u Srpskoj.

Pored ovog putnog pravca, od izuztnog je značaja povezivanje Foče i Trebinja, i to bi trebalo da bude u okviru prve faze izfradnje infrastrukture u Srpskoj. Povezivanje juga Hercegovine sa Fočom i dalje Romanijom nešto je što mora biti prioritet svih u Republici Srpskoj.

Pored ovih glavnih puteva još jdan pravac predstavlja važnost za istočni dio Srpske, a to je proširenje i završetak puta Lukavica – Pale preko Trebevića, u cilju što boljeg povezivanja Jahorine i Pala sa Lukavicom i Istočnim Novim Sarajevom. Taj put koji je u interesu i Olimpijskog centra i vlasnika hotela i vikendica na Jahorini moguće je izgraditi uz učešće svih zainteresovanih strana. Time se stvara brža i bolja veza Jahorine sa sarajevskim aerodromom što otvara nove prilike za Olimpijski centar.

Uvažavanje svakog kraja Srpske kroz planove i realizaciju istih, ravnomjerno i transparentno, mora biti obaveza političke, kulturne i ekonomske javnosti u Srpskoj. Tako će postati normalno da Vlada, ko god je na njenom čelu planira i djeluje na tijeloj teritoriji Srpske, bez obzira ko je vlast na lokalu. Da se izbjegne da se na osnovu toga biraju projekti i dijele sredstva.

Kao što je čudna ideja Srbije da prije autoputa ka Srpskoj gradi ka Draču i od Niša ka Prištni, i to iz svog budžeta, tako je čudno da na listi prioriteta u Srpskoj bude put do Mliništa od Banjaluke a ne od Višegrada do Sarajeva ili od Bijeljine do Zvornika, te od Trebinja do Foče.

To pokazuje da politčke elite ne konsultuju stručnu javnost, nemaju jasne državno strateške ideje i dugoročna planiranja za dobrobit svih u Srpskoj. Ovo bi moralo biti u Strategiji koju najavljuju predsjednici Srpske i Srbije.
Sve ovo Albanci su realizovali i napisali, i oni voze autoutem od Tirane do Prištine. Dok su od Beograda do Banjaluke putevi, a posebno kroz Srbiju do nedavno bili prava katastrofa.
Kuda će put praviti Federcija BiH njihova je stvar. Oni imaju interes da povežu Tuzlu sa Sarajevom. Potom mogu da prave do Srpske i povežu se na trasu Bijeljina – Brčko, naravno autoput Šabac – Beograd, ni Šabac – Novi Sad još uvijek nije izgrađen.

Međutim ono što je važno je da se izgradnja autoputeva i brzih puteva veže za strateške interee srpskog naroda i Srpske i Srbije, a tek potom i svih ostalih.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.