Ana Kotur-Erkić

Autizam i ostali neprijatelji politike

Gledam juče izjavu potpredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nenada Stevandića, u kojoj u odgovoru na kritiku opozicije na garancije na zaduženje od 950 miliona KM, protivljenje ulaganju u razvoj i rad u korist vlastite štete naziva potpunim političkim autizmom.

Sjetih se i izjave Miladina Stanića, poslanika SDS-a, o kojoj me obavijesti kolega, takođe tokom sjednice Narodne Skupštine. Na izvještaj o radu Željeznica RS, komentarisao je u stilu: 'U Željeznicama ima dosta invalida, a sudeći po finansijskim rezultatima, i direktor je invalid'.

Nađoh i primjer reakcije Slave Kukića na posjetu Dragana Čovića Hrvatskoj: 'Kao da smo mi u BiH mentalno zaostali pa nam treba tutor!'

I mogla bih u nekoliko navrata pisati samo primjere koje svakodnevno slušam, gledam i pratim. Bilo je tu mongoloida, slijepih, gluvih nebrojeno puta.

O politici sva tri političara mogli bismo danima raspravljati. Ipak, sva trojica nađoše se u jednoj tački – uvrijediše preko 294 hiljade stanovnika zemlje u kojoj važe za nekoga ko utiče na javni stav, izaziva reakciju i obavlja neku funkciju koja mu daje legitimitet.

Sva trojica su u javni prostor pustila način komunikacije koji vrijeđa dostojanstvo, ljudska prava uopšte i svaku pojedinačnu osobu s invaliditetom, ne mareći za posljedice, jer je trenutni cilj 'opravdao' sredstvo.

Sva trojica su dužna izvinjenje populaciji osoba s invaliditetom, koje se vjerovatno neće desiti, jer je izborna godina i jer ciljaju na biračku populaciju koja ovakav vid komunikacije ili odobrava ili toleriše ili u populaciji osoba s invaliditetom ne prepoznaje ništa drugo do nemoć. Ukoliko bi se neki od pomenutih ili bilo koju građanin ove zemlje sa određenim legitimitetom u javnosti, koji je nekad upotrijebio jezik koji vrijeđa osobe s invaliditetom, javno izvinio, lično bih uputila zahvalnicu.

Ali, za promjenu, sva trojica bi mogla i da nauče nešto:

  1. Pozicija i opozicija u RS ne žele, nemaju volju i ne grade komunikaciju. Osobe koje imaju autizam vrlo često - komunicirati ne mogu, iz različitih razloga, ili komuniciraju na određene neuobičajene načine, u čemu je ogromna razlika. Autizam kao stanje nešto je od čega osoba koja ga ima ne može pobjeći, a kovanica politički autizam, tako lako skovana, a s nevjerovatno teškim posljedicama, posljedica je voljnog nedostatka i izostanka komunikacije
  2. Invalidi (nesposobni, bezvrijedni, oštećeni) su ljudi kojima društvo nije dalo šansu. Osobe s invaliditetom, kako stoji u svim etičkim pravilima izvještavanja o osobama koje invaliditet vuku iz različitih uzroka, su ljudi koji imaju pravo na različitost, pravo na rad u skladu sa sopstvenim potencijalima i pravo na podršku institucija i društva u cjelini. I vice versa, društvo i institucije imaju obavezu isto to pružiti, što bi se vrlo lako otkrilo da je predmet čitanja bila Konvencija o pravima osoba s invaliditetom UN-a, ratifikovana u BiH.
  3. Zapošljavanje osoba s invaliditetom takođe je predmet ekonomskih analiza kao i svaki drugi proces rada. To nije mehanizam socijalnog zbrinjavanja kako se godinama i decenijama već gradi, pogotovo na leđima velikih gubitaša i poreskih obveznika, posebno.
  4. Osobe s intelektualnim teškoćama nemaju jedinu ulogu da budu učenici ili štićenici nekog tutora. Veći dio života im tutor i ne treba, nego pružatelj podrške, kako bismo nazvali personalnog asistenta za ovu populaciju.

O govornicima, bar kako mene naučiše, više govori način i sredstva kojim se obraćaju, mnogo više i od teme i od trenutka.

Posebno je porazno da se na ovakav način obraćaju ljudi koji zagovaraju građanstvo, prava građanina, čovjeka i ličnosti ili ljudi na čijim su se stranačkim listama godinama unazad nalazile osobe s invaliditetom.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

Komentari
Twitter
Anketa

Da li će podrška Aleksandra Vučića nekom od kandidata iz RS imati uticaja na izbore?

Rezultati ankete
Blog