Mirza Imamović

Izmjene Krivičnog zakona FBiH: Uporednopravna rješenja i komparativni osvrt

Mnogo polemike u javnosti izazvalo je nedavno usvajanje izmjena i dopuna Krivičnog zakona FBiH u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta. Konkretno, riječ je o članu 382. koji trenutno glasi:

„(1) Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korištenjem svog službenog ili uticajnog položaja u Federaciji posreduje da se učini ili ne učini koja službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko koristeći svoj službeni ili uticajni položaj u institucijama u Federaciji posreduje da se učini službena radnja koja se ne bi smjela učiniti ili da se ne učini službena radnja koja bi se morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

3) Ako je za učinjenje krivičnog djela iz stava 2. ovog člana primljena nagrada ili kakva druga korist, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina“.  

Promjenama je to formulisano na sljedeći način:

"1. Ko iskorištavanjem svog službenog položaja ili uticaja zahtijeva ili primi mito, ili prihvati ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga, posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 2. Ko zahtijeva ili primi mito ili prihvati ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga da iskorištavanjem svog službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 3. Ko zahtijeva ili primi mito ili ko primi ponudu ili obećanje mita za sebe ili drugoga da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjevaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. 4. Primljena nagrada ili kakva druga korist bit će oduzeta“.

Pažljivom primjenom jezičkog tumačenja može se izvesti zaključak kako je došlo do pooštravanja sankcija, na način što je novčana kazna u potpunosti isključena, dok je kazna zatvora u tri stava skoro ujednačena i kreće se u rasponu od jedne do deset godina. Osim toga, čini se da je konkretizacijom dispozicije odredbe, tj. navođenjem radnje mita kao načina izvršenja sužena nekontrolisana ekstenzivnost u interpretaciji koja odlikuje trenutno važeći član Zakona. No, postavlja se pitanje da li je to baš zaista tako ili se radi tek o na prvi pogled izvedenoj konstataciji. Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u komparativnom pregledu regulisanja ovog krivičnog djela u krivičnim zakonodavstvima zemalja okruženja.

Tako Krivični zakon Republike Hrvatske u članu 295. kao trgovinu uticajem navodi „iskorištavanje službenog ili društvenog položaja ili uticaja radi posredovanja u tome da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti“, za što je zaprijećena identična kazna zatvora od šest mjeseci do deset godina kao i u aktuelnoj izmjeni federalnog propisa. Stav 2. i 3. istog člana sadrži odredbe koje su doslovno prepisane u sporni amandman, kako dispozicijom, tako i sankcijom. Radi se o krivičnom djelu relativno novijeg datuma koje je u hrvatsku krivičnu legislativu uvedeno 2011. godine. Dakle, možemo ustvrditi da se usvajanjem izmjena u donjem domu entitetskog parlamenta, a koje treba proći i postupak u Domu naroda, navedeno krivično djelo umnogome usaglasilo sa formulacijom istog u KZ-u susjedne države. S druge strane, Krivični zakonik Republike Srbije trgovinu uticajem prepoznaje od 2009. godine i pod njom u članu 366. podrazumijeva sljedeće:

Ko zahtijeva ili primi nagradu ili kakvu drugu korist za sebe ili drugog, neposredno ili preko trećeg lica, da korištenjem svog službenog ili društvenog položaja ili stvarnog ili pretpostavljenog uticaja, posreduje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina“.

U ostalim stavovima pomenutog člana sadržane su odredbe similarne onima koje propisuju zakon Hrvatske, odnosno FBiH. Drugim riječima, pobrojane zemlje su u ovom pogledu na neki način slijedile jedna drugu i inkriminisale radnje trgovine uticajem na poprilično sličan način. Kako bismo dali jasniju sliku predmetnom razmatranju, svrsishodno je navesti i pojam korupcije iz Građanskopravne konvencije protiv korupcije Vijeća Evrope u kojoj se kaže da „korupcija podrazumijeva zahtijevanje, nuđenje, davanje ili primanje, direktno ili indirektno, mita ili svake druge nezaslužene koristi ili stavljanje u izgled iste, koje remeti pravilno obavljanje bilo koje dužnosti ili ponašanje koje se traži od primaoca mita, nezaslužene koristi ili koristi koja se u tom smislu stavlja u izgled.“ Dakle, pored mita, kao drugi termin ističe se svaka druga nezaslužena korist, koja je aktuelnim izmjenama ipak eliminisana. Konvencija UN-a protiv korupcije pod krivičnim djelima korupcije smatra „obećanje, nuđenje ili davanje javnom službeniku, izravno ili neizravno, nepropisne koristi, lično za njega ili za drugu fizičku ili pravnu osobu, kako bi ista djelovala ili propustila djelovati u izvršavanju svoje službene dužnosti; nagovaranje ili prihvatanje, izravno ili neizravno, nepropisne koristi od strane javnog službenika za njega samog ili za drugu fizičku ili pravnu osobu kako bi taj službenik djelovao ili propustio djelovati u izvršavanju svoje službene dužnosti“. Ponovno se akcenat stavlja na nepropisnu korist kao širi pojam koji obuhvata znatno veći broj potencijalnih situacija. Vrijedna pažnje je svakako i Krivičnopravna konvencija o korupciji Vijeća Evrope sa svojim članom 12. koji tretira biće krivičnog djela trgovine uticaja zasebno, tako da u njegovo polje djelovanja ulazi „obećavanje, davanje ili nuđenje, direktno ili indirektno, bilo koje nezakonite koristi bilo kome ko tvrdi ili potvrđuje da je on odnosno ona u mogućnosti da vrši nezakonit uticaj u donošenju odluka, bilo da je nezakonita korist za njega odnosno nju ili bilo koga drugog, isto tako i zahtjev, primanje ili prihvaćanje ponude ili obećanja takve koristi, u odnosu na taj uticaj, bez obzira da li je izvršen i bez obzira da li pretpostavljeni uticaj vodi do očekivanog rezultata“. Sudeći prema navedenim međunarodnim dokumentima, njihov cilj je bio da se ekstenzivnim pristupom ovom djelu omogući podvođenje svih slučajeva u kojima se pojavljuje bilo koji vid umišljanje i nezakonite koristi koji je za ishod imao (ne)postupanje, usprkos zakonskoj obavezi, odnosno zabrani. Pri implementaciji ovih konvencija, a naročito Vijeća Evrope, zemlje Zapadnog Balkana očito su se odlučile za uže inkorporiranje i sužavanje polja djelovanja u tom pogledu. Sljedeće pitanje koje se nameće jeste da li je to učinjeno zbog izbjegavanja olakog podizanja optužnica, odnosno straha od samovoljnog postupanja tužilaštava ili je ipak razlog političke prirode? Bilo kako bilo, izmjenama federalnog KZ-a kaznena politika je podignuta na stepen više, dok je dohvat norme vidno skraćen. Relevantni međunarodni čimbenici, poput Delegacije EU u BiH i Misije OSCE-a, izrazili su bojazan da bi ove izmjene mogle uticati na predmete koji se trenutno vode protiv istaknutih funkcionera. U tu svrhu, neophodno je u najkraćem razjasniti pojam retroaktivnosti u krivičnom pravu i njegovo dejstvo. On bi, u najkraćem, obuhvatao nemogućnost primjene aktuelnog zakona na djela počinjena prije njegovog donošenja. Izuzetak predstavlja situacija kada je on, glede sankcije, povoljniji za učinioca (član 5. stav 2. KZ FBiH). Usvajanje izmjene člana 382. praktično bi značilo sljedeće - ako se nekome sudi za osnovni oblik ovog djela, prema trenutnom rješenju mogao bi dobiti novčanu ili kaznu zatvora do tri godine, a prema novom od šest mjeseci do pet godina. Za teži oblik iz stava 2. važeća odredba predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, odnosno od jedne do deset (stav 3.), a nova od jedne do deset (stav 2.), odnosno jedne do osam godina (stav 3.). Shodno tome, možemo zaključiti kako se ove izmjene, sve i da budu usvojene, ne bi mogle primjenjivati na ranije pokrenute postupke zbog povećanja visine zaprijećenih kazni, a slijedeći načelo zabrane retroaktivne primjene zakona nullum crimen, nulla poena sine praevia lege poenali, potvrđeno i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava u presudi Damjanović-Maktouf.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li će budući status Republike Srpske u BiH zavisiti od rješavanja statusa Kosova?

Rezultati ankete
Blog