Mirza Imamović

Priznanje zločina kao civilizacijska obaveza

Proteklih dana jedna od vijesti koja je izazvala posebnu pažnju javnosti bilo je odavanje pijeteta žrtvama bošnjačke nacionalnosti opštine Rudo od strane načelnika Ratka Rajaka. Bila je ovo druga godina otkako prvi čovjek ovog grada odaje počast 101 ubijenom Bošnjaku u proteklom ratu. „Ja dok sam u Rudom i dok sam živ sigurno ću se potruditi da svaki put dođem ovdje, jer ovo mjesto zaslužuje da svaki normalan čovjek iskaže poštovanje prema nevino stradalim ljudima i da saučestvuje u boli njihove rodbine.“ Da, dobro ste pročitali. Najviši funkcioner male opštine sa tek nešto više od 8.800 stanovnika odvažio se iskazati svoje saosjećanje i ljudskost spram nevino stradalih sugrađana. I to već preprasta u tradiciju. Nije mu smetnja to što je član Srpske radikalne stranke RS-a, opcije čija se sestrinska partija u Srbiji prepoznaje isključivo po zagovaranju ekstremnih ultradesničarskih stavova vezanih za ideju Velike Srbije, te nasilničkim metodama obračuna sa neistomišljenicima. Zato je njegov čin velik i značajan. Zato zaslužuje da se o njemu piše i govori. Nije to osoba koja se šetnji porodica ubijenih pridružila zarad nekog publiciteta ili koristi. Ipak se nalazi na čelu opštine koja, nažalost, polako izumire. Nije mu ni cilj neiskreno pokajanje, priznanje i ograđivanje od krvave ostavštine zlikovaca iz svog naroda. Ta niti je predsjednik države niti entiteta. Za razliku od Vučića i Dodika, čija su poklanjanja žrtvama smišljeno vremenski koncentrisana, kod prvog radi pridobijanja povjerenja EU zvaničnika i stavljanja sebe u ulogu žrtve, a kod drugog OHR-a i međunarodne zajednice kod zaposijedanja vlasti 2006.-te, Ratkovo djelo je čisto, nevino i poptuno spontano. U njemu se naziru temelji nade da narodi i građani ove zemlje ipak mogu u jednom trenu napraviti jasno distanciranje od onoga što je urađeno „u ime“ njihovog kolektiva.

Upravo to moralno ozdravljenje i samoosviješćivanje omogućilo je Nijemcima da iz pepela i dima, pod pritiskom nacističkih monstruoznih zlodjela na leđima, izbiju na mjesto prve evropske ekonomije. Nedvosmislenim osuđivanjem Hitlerovog režima njemački narod je sebi otvorio put ka napretku i pomijeranju sa mrtve tačke. Istina, desničarsko-populističke stranke i organizacije u posljednje vrijeme uživaju povjerenje sve šireg kruga pristalica širom EU, pa tako i u Njemačkoj. Međutim, normiranjem zabrane nacističke ikonografije, pozdrava i svega što na bilo koji način konotira sa tim mračnim i sramnim periodom njemačke historije precizno je potcrtan krajnji prag tolerancije ispod kojeg se ne smije ići.

Na tim osnovama njemačko društvo danas igra dominantnu ulogu na Starom kontinentu, jednako kao i u globalnim okvirima.

Postavlja se pitanje šta to sputava nas da njemački recept doslovno prepišemo i primijenimo ovdje? Odgovor treba potražiti svako od nas u nama samima, kao i našim predstavnicima. Kada već spominjemo ovdašnje svijetle primjere katarze, onda valja navesti hrabar i civilizovan gest kninskog gradonačelnika Marka Jelića prilikom prošlogodišnjeg obilježavanja početka vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kada je izjavio „da ne vidi razlog zašto se ne bio poklonio srpskim žrtvama“. „Svaka žrtva je žrtva. Svi civili koju su stradali težak su teret svakom normalnom čovjeku. Nije prihvatljivo omaložavati bilo čiju žrtvu - patnja je patnja. U ovom trenutku ovdje živi oko 30 posto građana srpske nacionalnosti. Ja se nadam da će se oni koji su otišli vratiti. Ovo je njihova domovina i djedovina, nadam se da će to uvidjeti i vratiti se, oni su posebno ugrožena skupina, jer je riječ od starijoj populaciji.“

Time je postao jedan od rijetkih zvaničnika susjedne države, ako ne i jedini, koji se usudio progovoriti o tabu temi - žrtvama srpske nacionalnosti stradalim tokom Oluje, a što je, uz bezobzirno i sa vojnog aspekta nelegitimno uništavanje i pljačkanje imovine, pravno utvrđeno od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Svakako da ovdje valja spomenuti i posjetu Kazanima, crnoj mrlji odbrane opkoljenog Sarajeva, od strane delegacije Stranke demokratske akcije, predvođene njenim predsjednikom i članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem. Mnogo je još bosanskohercegovačkih stratišta koja čekaju iskreno odavanje pošte nevino stradalima. Upravo iz tog razloga, valja isticati svijetle primjere i pionirske korake na tom putu. Samo na taj način možemo biti sigurni da generacije koje dolaze neće glorifikovati ljudskom umu nepojmljive zločine svojih prethodnika, a kamoli željeti ponoviti ih.  

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li će podrška Aleksandra Vučića nekom od kandidata iz RS imati uticaja na izbore?

Rezultati ankete
Blog