Denis Čarkadžić

Izbori 2018 - igra na sve ili ništa

Ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ, ko mrtav.

Teme koje političke partije “biraju” tokom ove predizborne kampanje, kao uostalom i u svim dosadašnjim kada su opšti izbori u pitanju, mogu se podijeliti i na “entitetske”, “državne” i “regionalne” teme.

Primjeri entitetskih tema su problemi boračke populacije, te u najvećoj mjeri i tema izmjene Izbornog zakona BiH koji su u Federaciji BiH već obilježili predizborno vrijeme. U Republici Srpskoj, sa druge strane, pitanja poput problema opšte sigurnosti, optužbe za “izdaju” interesa RS ili dokazivanja ko je RS i kada “skrenuo na NATO put”, predizborne su rasprave namjenjene prvenstveno ušima građana tog entiteta.
Pored entitetskih, svjedoci smo i predizbornih okršaja koji se vode u državnom eteru. Migrantska kriza, zatim neizbježna “težnja ka odvajanjem” i, posljedično, njegovo “sprječavanje”, samo su neka od “bojnih polja” na kojima ginu borci za glasove birača. Naravno, ta borba na državnom nivou nije borba koja se vodi između stranaka koje dolaze iz različitih entiteta, već se njen eho planski usmjereva na birače unutar svog entiteta, dok se “protivnik” sa one strane entitetske granice najčešće jača, i to, najčešće, sa namjerom.

Na kraju, one najveće, “regionalne” teme koje s vremena na vrijeme (kao) naručene, bilo sa istoka ili zapada preplave javni prostor u Bosni i Hercegovini, prava su poslastica za branioce državnih, entitetskih, narodnih i inih interesa u Bosni i Hercegovini. Tako je pitanje pelješkog mosta protutnjalo predizbornom kampanjom, te kako došlo tako i otišlo. Trenutno je tema razgraničenja kao jedne od opcija koja se spominje u pregovorima između Beograda i Prištine, u nedostaku bilo kakve druge suvisle ideje i prijedloga koju bi mogli ponuditi biračima, od strane velikog broja partija i njihovih eksponenata u Bosni i Hercegovini dočekana kao spas, i nešto čime će popunili vremensku, ali i svoju, idejnu, predizbornu prazninu.

Primjetno je također da po starom dobrom običaju na svim frontovima stranke na vlasti u entitetima imaju inicijativu, dok opozicija uglavnom reaguje, piše ono što vlast diktira, te nije sposobna nametnuti temu koja bi barem na trenutak uspjela izbaciti iz ravnoteže one koji vode glavnu riječ. Naprotiv, utisak je da opozicija prihvatila pravila vlasti, pokušavajući njihovim oružjem da dobije rat zvani predizborna kampanja. Neka prošla iskustva ne govore u prilog tome da je to strategija koja bi im mogla donijeti uspjeh.

Ruku na srce, političkim partijama koje su na vlasti u entitetima (čitaj koje kontrolišu glavninu finansijskih i ljudskih resursa), pozicija je kud i kamo komotnija, a opcije, reklo bi se, neograničene.

Tako se već nekoliko mjeseci kao na traci smjenjuju štrajkovi uposlenih koji svoje plate primaju iz entitetskih i kantonalnih budžeta-prosveta, zdravstvo, policija, komunalci itd.. I, svaki put se, i pored devastiranih proračuna, nekim čudom nađu sredstva za ispunjenje njihovih zahthjeva, te je do izbora za očekivati još štrajkova, ali i sretnih ishoda te zadovoljnih štrajkača koji će se u smiraj predizborne kampanje nasmiješeni slikati sa ministrima, direktorima javnih preduzeća i ustanova, te vođama sindikata, koji su “zajedničkim naporima iznašli način i sretsva da ispune opravdane zahtjeve…”. U svemu, ne treba zaboraviti ni penzionere kao socijalnu grupu kojoj se u izbornoj godini već posvetila dodatna pažnja.

Koga sjećanje služi nije zaboravio da je ovoj poplavi “štrajkova” i potpisivanja novih, te “popravljanja” starih kolektivnih ugovora za radnike u javnom sektoru predhodila upravo žestoka kritika opozicije upućena vlastima da ne brine dovoljno o pravima i interesima zaposlenih u javnom sektoru. Nakon što im je, dakle, opozicija pripremila teren dižući temperaturu u javnosti, vlast na ovaj način poentira tokom predizborne kampanje, betonirajući tako svoj status u ovom, veoma važnom dijelu biračkog tijela. Iz tog razloga niti ima, niti može biti reakcije opozicije na masovno “ispravljanje nepravdi i popravljanje statusa” uposlenika u skoro svim javnim sektorima, a kojima svakodnevno svjedočimo.

Navedene stvari, u manjoj ili većoj mjeri bile su karakteristika i prošlih kampanja.

Međutim, ono što ovu kampanju izdvaja u odnosu na neke ranije su ulozi koji su ovaj put jako veliki, reklo bi se najveći do sada. Jedan broj politčkih ličnosti u Bosni i Hercegovini zaigrao je “all in”, te ukoliko ovu partiju izgubi više nikada neće moći sjesti za stol zvani politička arena. Šta bi za neke od njih to moglo značiti, najbolje znaju oni sami. Stoga, uz sve “veće i žešće” teme, prava, brutalna borba tek slijedi, a nakon izbora, politički-ko živ ko mrtav.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije

 

Komentari
Twitter
Anketa

Da li je mjesto na kojem je Aleksandar Vučić sjedio na ceremoniji u Parizu bilo isplanirano ili je u pitanju greška?

Rezultati ankete
Blog