Radmila Trbojević

Banovina na Baniji

Assueta  relinque  durum, rekli  bi stari  Latini ,koji su zapravo već sve bitno rekli. Kad se radi o navikama, a posebno  o imenima gradova i sela,  koje smo naučili  i stekli ranije  (mislim na ljude uopšte, ne samo na Hrvate) teško ih se odvikavaju obični ljudi, kakavi svi zapravo jesmo. I nije to lako. To najbolje znamo mi koji smo živjeli u onoj Jugoslaviji –a čije smo gradove i nazive mjesta mijenjali kako je koja odvojena republika htjela, ili odlučija da mijenja.

Na djelu je zadnja  saga nove  Hrvatske  o Banovini, tj. Baniji, dijelu Hrvatske koja je kako reče neko veče jedan profesor sa donekle srpskim imenom, a predaje  hrvatski jezik u Zagrebu ime dobila za vrijeme dinastije Karađorđevića, nastanjenoj  i Srbima u velikom broju, pa će onima što ruke sa  srca ne skidaju i pjevaju ode hrvatskome jeziku  pozliti kad to saznaju, a onaj  simpatiči i  hrabri profesor će  vjerovatno najebati. 

Autentični hrvatski  se mora suvereno uvesti, jer oni su europska zemlja, oni znaju šta i kako  mogu, srpski  jezik mora nestati  u stalnoj, opsesivnoj, euforičnoj borbi protiv svega što je srpsko. Ko ne zapamti da u medijima izgovori Banovina umjesto Banija, vjerovatno će takođe najebati, tačnije ostati bez posla.

Tako radi i jedan još čuveniji doktor – profesor i kako kaže voditelj jedne  „benigne,“ kako izgleda  veoma popularne  emisije u Hrvata, (mislim da je Škorina) koja se zove „Bujica“, pozivajući tog pomenutog profesora i pisca, koji takođe ima djelimično srpsko ime, telefonom u Gradac kod Makarske i na pitanje zašto je sada tu gdje je, ne smije, ili ne želi reći da mu obnova urušenog stana negdje u centru Zagrebu još nije dovršena – pa se skoro euforično preglasno i uzbuđeno   zbog teme, obrušava nevjerovatno žestoko na ime  Banije.

Na trenutak sam pomislila  da je  devedeseta  i da tek predstoji pogrom Srba i  bježanija (moja pokojna majka, partizanka, je sve izbjeglice, ili sirotinju koja je bježala  od ustaškog noža,  gola i bosa, nazivala „Banija“, sjećajući se valjda na dane onoga rata i patnje Banije, jer zaneseni doktor - profesor progovori u  parolama o čistoći autentičnog hrvatskog jezika, koji po njemu treba uvesti zakonom, ili  već silom ili milom-ako zakonima to ne ide onako brzo kako bi on htio.  

Ono što čovjeka zaprepasti je ta mržnja koja se skoro fizički osjeća, a  „Bujicu“  često pogledam, čisto da provjerim može li se i š t a promijeniti u patološkoj  mržnji  prema  Srbima, iako su oni po broju u Hrvatskoj sada  zaista statistička greška  - jeste da su problem i oni  nesrećnici Srbi, preostali u  srušenim kućama u Glini i okolnim selima nakon zemljotresa (neću da se vraćam na užasni zločin u glinskoj crkvi onoga rata, otac mi je Ličanin pa sam znala gdje je koja jama i  šta se gdje desilo) i da je problem što im se  pomaže, kao niko od Hrvata ne pita, ni  ko je ko -  kada pomaže, toliko su oni dobri i duševni, pitaju samo Srbi i pomažu Srbi  Srbima -pa  je problem opet  Srbija. Kome je važno milion evra!

To što sirotinja u okolini Gline nije imala ni vodu,  ni struju  - što je kraj zapušten i zaboravljen upravo zato što u njemu živi još nekolicina preostalih Srba staraca i starica  i poneko dovoljno hrabar ili lud – da očekuje da će se situacija promijeniti. Neće. Nikada. Naprotiv sada se čini još gora po pitanju „hadezovsko-četničke koalicije“ u demokratskoj Hrvatskoj, kako je zovu dobri Hrvati, nego prije koju godinu, mada se tu suštinski ništa ne mijenja. Javni mediji tj.  ovaj HDZ u Hrvatskoj još se  nekako drži, da ne  podlegnu  HOSU, udrugama branitelja, dragovoljcima, veteranima i drugima, koji bi najradije da se sve što je srpsko, a duboko je, preduboko i vrijedno, nije ga lako izbrisati – ukine sa lica zemlje. Često je meta   nesrećni Pupovac koji stalno igra kao lutka na koncu, pa se pitam gdje nalazi snagu da se nada da će se  nešto promijeniti

Pomenuti doktor–profesor nastavi svoje “akademsko“ izlaganje i uhvati se   Republike Srpske, naveden od voditelja, obavezno u crnoj košulji, pitanjem šta misli o susjednoj  „mrskoj tvorevini Republici Srpskoj. Poče predavnje kako je u nazivu Republike Srpske, srpska  pridjev, a ime Republika Hrvatska ima imenicu. Shodno tome Republika Srpska ne može opstati. tj. ona mora biti ukinuta baš tako. Nema razlike – bio to doktor - profesor i pisac, ili tamo neki običan, na ulici  zaustavljeni  čovjek bez zvanja ili titule – jednako jako  mrzi  Republiku  Srpsku

Nije to ništa novo, ni neobično.

Ali, nije normalno da se u situciji  ljudske nesreće, stalne opasnosti  i pogibelji, tamo gdje se zemlja trese i podrhtava, izmišlja problem naziva onoga što je uvijek  bilo Banija. I biće i dalje. Osim ako se u demokratskoj Hrvatskoj ljudi budu kažnjavali, ne u kunama, nego zatvorom,  ako  samo izgovore riječ  koja podsjeća na srpsku.

Zemljotres, taj užas nad užasima, koji ne pita ni ko si, ni šta si –taj  surovi obračun prirode sa ljudskom rasom s kraja na kraj planete Zemlje, protiv koga nema odbrane, nema oružja, nema uređaja  koji  upozorava na opasnost, koji ne ostavlja   ništa  do ruševina,  straha,  razaranja i  strašne ljudske patnje.

Ne, ne, važno je da u izvještaju o patnjama narodnim nakon bezbrojnih zemljotresa  u Hrvatskoj, gradovima  Glini i  okolnim selima, Petrinji, Sisku  itd. ne zaboravite  Baniju  nazvati  Banovinom.

To je životno važno.

 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (23.01.2021)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

Ocjenama od 1 do 5, kao u školi, ocijenite kvalitet filma

Rezultati ankete
Blog