Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Gdje je u Banjaluci ulica Maršala Tita?

Prije nekoliko dana u emisiji „Oko“ na Radio televiziji Srbije Milorad Dodik je kazao kako je „pola ulice “Maršala Tita” preimenovano u ulicu Alije Izetbegovića“, a onda je dodao i to kako su „trotoari ofarabni u zelenu boju“.

Na stranu što to nije tačno, postavlja se pitanje otkud tom čovjeku pravo da bilo šta priča o nazivu ulica bilo kojeg  grada pa i Sarajeva.

Gdje je Banjaluci ulica Maršala Tita?

Nema je, ali ima ulica Petra II Karađorđevića, umjesto nje.

Ako je iko valjao Banjaluci, valjao je Tito, ali to je neka druga priča.

Sa početkom rata Banjaluka je raskrstila sa turcizmima i svime što bi trebalo da podsjeća na postojanje islama, Muslimana/Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu.

Prvo su 1992. godine osnovali „Agenciju za preseljavanje stanovništva i razmenu materijalnih dobara“ koja je „pomagala“ Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima da se isele, ali pod uslovom da  „dobrovoljno“ prepišu imovinu  Republici Srpskoj i ponesu sa sobom najviše nekoliko stotina nemačkih maraka. 

Onda su 1993. godine za 3 mjeseca porušili sve džamije u Banjaluci.

Na red su došle i banjalučke ulice. Tih godina promijenjeno je 240 naziva ulica i iz Banjaluke su nestali Muslimani, partizani i svi ostali koji su se pokazali nepodobnim tih 90-ih godina.

Ali nije se stalo na ulicama, mijenjana su imena i cijelih dijelova grada, tako da je Banjaluka ostala bez Mejdana, Budžaka, Hiseta, Šehera i sela Ivanjska. Nađeni su im novi i adekvatniji toponimi, srpski.

Na kraju je nestalo i cijelo jedno brdo,  Šehitluci.

Milorad Dodik nije kriv za ono što se dešavalo 90-ih godina, on je kriv što je sve ove svinjarije iz rata prihvatio kao normalno i nepromjenjivo.

Njegova partija, SNSD, imala je tri gradonačelnika Banjaluke i najmanje 15 godina da ovo isprave, ali ni njemu ni njegovim gradonačelnicima nije palo na pamet da vrate predratni  naziv bilo koje ulice u Banjaluci, ili dijela grada, koje je SDS preimenovao za vrijeme rata.

I sada zamislite koliko morate biti bezobrazni da bilo koga kritikujete zbog naziva ulica, škola i svega ostalog.

Milorad Dodik je jedini predsjednik države koji ne šeta ulicama glavnog grada, koji uzgred nije samo glavni grad države već i entiteta kojim on upravlja. I ne samo da ne šeta, već se time i ponosi.

Jadno.

 

Preuzeto sa: blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

U kojoj državi su građani BiH najbolje živjeli?

Rezultati ankete
Blog