Frontal RSS Feed http://www.frontal.ba/ Copyright 2019 Promotim d.o.o. Frontal RSS Feed Noć dugih baklji Tue, 20 Aug 2019 13:17:09 +0200 Berlin. Noć. Gore baklje. Bivša njemačka ministarka odbrane predaje dužnost novoj ministarki. Nova ministarka dobija mandat da bude prva među vojnicima u odbrani Njemačke, koja istina ne ratuje, samo je u mirovnim misijama u stopu s NATO mirovnjacima - dakle nova prima dužnost od stare ministarke u noći u kojoj svijetle podignute baklje. Baklje nose vojnici počasnog voda, marševim korakom, uvježbanim do perfekcije, kako to oni već znaju. Vojnički korak - je vojnički korak. Kad vojnik maršira, pod čizmom mora da se trese asfalt. Inače ne valja. Ali, ovi vojnici s bijelim opasačima, na glavi imaju sivomrke šljemove, iste onakve kakve je imala većina njihovih đedova, dobro... muškaraca iz najbliže rodbine, onoga strašnog drugog rata. U paradi u čast nove ministarke marširaju vojnici sa kopijama naci - šljemova na glavama Noću. Zašto baš noć za predaju dužnosti? Zašto nije dan Sjećanja. Draga sjećanja na nacističku vojničku moć.   Užasno lelujaju sjenke pod svjetlošću baklji. Kao one noći kad su gorjele knjige, kad je gorio Reichstag... Niz leđa mi hladnoća, iako je bezmalo plus trideset.  Sjećam se knjige M. Vidojevića „Četvrti Rajh„ i hvata me jeza. Duboka jeza od koje mi se diže kosa na glavi. Jer, iz potaje detalji govore da zvijer nije zgažena, da baklje gore, da se zastave ubica vijore, da se kriju akteri užasa - i da, baš kao nekada što su, ljudi blenu u slike, u sve ono što očima vide, a ne vjeruju - sve dok se ne desi. Naivni, svi mislimo da zlo neće. Da ne može biti. A jeste. Samo bi naivan čovjek mislio da je ta svojevrsna parada u berlinskoj noći slučaj. Nije! Pobjeda, moć, baklje, plamen.... Berlin. Sadašnjost koja doziva prošlost, nezaborav, lagano, polako, po koju sliku, po koju rečenicu, po koji uzdah za onim što je bila sila, kakva nije zapamćena još od staroga Rima. Koju su morali pobijediti zajedno oni - što su sada na različitim stranama. Koji su zaboravili, ili ipak nisu, te danas slave i brane onu stranu, koju su jedva savladali uz milionske žrtve. Da nema ove druge, antifašističe strane - danas bi revizija onoga rata bila već završena. Sterilna, mlaka obilježavanja antifašističke borbe, američki, engleski i francuski dvojni moral, bez obzira na strašni dan D, milione poginulih saveznika na evropskom tlu, sramoćenje Srbije u Parizu na obilježavanju veličanstvene pobjede u prvome ratu - sve su to otrovni izdanci novog objašenjenja krvavoga pohoda trećeg rajha. Lagano, sasvim lagano, za sada, maršira Zlo. Tek da se zamažu oči onima koji su strahote preživjeli.          Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije                                                                                     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61452/nocdugihbaklji http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61452/nocdugihbaklji Ko napada Martinu Mlinarević, a ko mudro ćuti kao pizda? Mon, 19 Aug 2019 09:11:17 +0200 Ovih dana u zapadnoj Hercegovini se digla kuka i motika protiv moje prijateljice Martine Mlinarević, kojoj su prvo otkazali književno veče u Čitluku, a potom kada je o tome progovorila, krenule su prijetnje i vrijeđanja. Martini zamjeraju svašta, od njenog privatnog života, do društvenog angažmana i to nije ništa novo, zamjerali su joj i ranije, ali sada su odlučili da je potpuno izoluju, njene knjige se izbacuju iz knjižara, zabranjuju književne večeri i to u mjestima čiji stanovnici sebe doživljavaju kao revnosne hrišćane. To su vam oni hrišćani koji katoličanstvo izjednačavaju sa hrvatstvom. Za njih dobar Hrvat ne može biti ateista, niti može da glasa za bilo koga drugog osim HDZ-a. Velike su patriote, ali maštaju da odu u Njemačku. Oni redovno idu nedjeljom na misu, a sa mise pravo u kladionucu. U stvari više su u kladionici, nego u crkvi. Iskreno se mole samo kada ih muči neka nevolja i kada im nedostaje još jedan pobjeda tima da osvoje 100 evra. Obavezno ostavljaju priloge crkvi kad drugi gledaju i bez krunice ne izlaze vani. Bibliju nemaju kad čitati, pogotovo kada o njoj razmišljaju, jer tu je svećenik da im sve objasni. U dnevnoj sobi na vidnom mjestu imaju sliku sa vjerskim motivima, a u autu krst. Djeca im obavezno idu na vjeronauku, a sa djecom obavezno idu na koncerte Thompsona. Trude se da poštuju deset Božijih zapovijesti, ali ne odbijaju dobru rakiju, džoint, ekstezi, seks prije braka, kurvanje u braku, dobar mercedes i srbijanske cajke. Vole da slušaju one koji su iznad njih i gaze one slabije od sebe, usamljene i svojeglave, pogotovo ako to odobrava većina. Preziru balije, Srbe, pedere, ateiste, sorošovce, ljevičare. Tolerancija, ljubav i praštanje za njih je slabosti, jer u Bibliji piše „oko za oko, zub za zub“. Ovakvi „vjernici“ danas vode hajku protiv Martine preko društvenih mreža, ali to nije ništa novo i neočekivano. Zamislite samo kako bi se danas među tim „vjernicima“ provela Marija Magdalena iz koje je Isus onomad istjerao 7 grijehova, a plašim se da bi se i Isus loše proveo jer bi ga HDZ, pojedini svećenici i generali proglasili za komšićevca, sorošovca i nevladinića. S druge strane postoji jedna manjina u Čitluku, i zapadnoj Hercegovini, koja sebe takođe smatra superiornom u odnosu na maloprije pomenute i opisane i oni u sebi navijaju za Martinu. Znaju oni veoma dobro da su manjina i da im posao, plata, ugled i miran san zavisi od njihovog ćutanja i nezamijeranja konzervativnoj većini. Njima je Martina Mlinarević simpatična, duhovita, hrabra, mada ponekad pretjera sa psovkama, ali neko sa kim se u najvećoj mjeri i oni slažu. Ona je njihov portparol dok su oni ušuškani u liberalizmu, ateizmu, humanizmu, urbanosti, svojih domova. Oni se u sebi zgražavaju nad onim što se radi Martini, sa njom saosjećaju, pošalju joj poruku ohrabrenja i zabrinutosti, ali im ne pada na pamet da je javno podrže i pokažu da u Čitluku i Hercegovini ima Hrvata koji drugačije misle. Nisu ludi da se zamijeraju, sebi komplikuju život, jer ima života i poslije Martine. Oni strpljivo ćute i čekaju da vide šta će se desiti sa Martinim, da li će otići u Sarajevo ili još negdje dalje, da li će je neko prebiti na ulici, da li će nanovo oboliti i dokazati sebi da je „ćutanje zlato“ i da se ne treba „sa rogatim bosti“. U slučaju da Martina pobjedi, oni će biti presretni, onda će je tapšati po ramenu, lajkati, šerovati, pripisujući i sebi dio te pobjede. Od takvih Martina očekuje podršku, ali od takvih podrška ne dolazi i oni su ti koji su izdali Martinu Mlinarević i sve ono što ona afirmiše i predstavlja. Oni su je ostavili na cjedilu nadajući se da će neko drugi doći i promijeniti trenutno stanje kojeg se u sebi gnušaju. Martina će i ovo preživjeti, ako i mnogo toga do sada, ali kako ćete se vi njeni prijatelji i simpatizeri, živjeti sa tim i pogledati je u oči. Jer ne radite vi to samo zbog Martine, već i zbog sebe i svoje djece. Sram vas bilo. P.S. Ne znam ko je dao Martini ime, ali znam da je u potpunosti pogodio jer ono na latinskom znači hrabar, jak, neustrašiv ili silan, baš kakva je i moja prijateljica.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije         http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61451/ko-napada-martinu-mlinarevic-a-ko-mudro-cuti-kao-pizda http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61451/ko-napada-martinu-mlinarevic-a-ko-mudro-cuti-kao-pizda Može biti - biće. Ako bude. Fri, 16 Aug 2019 11:18:50 +0200 Nekoliko je veoma važnih stvari kod nas u Republici Srpskoj: Obilježavanje slava, parastosa, boračkih skupova, odavanja počasti poginulim, ubijenim, a bez nalaženja ubica itd. Ne daj Bože da ja imam nešto protiv toga. Ni slučajno!  Ima stvari koje su manje važne, a to su izjave građana, zaskočenih od strane reportera BN–a na ulicama Banjaluke, Bijeljine i nekih drugih gradova Republike, koji u kameru kažu kako strašno loše žive – a vlast kaže da ne žive. Naprotiv. Ima stvari koje su i narodu u Federaciji suštinski potpuno nevažne za realni život, jer obilježavanje tužnih godišnjica prođe - a ostaju problemi kao što je to ova saga o MAP-u i Vijeću ministara. Izetbegović kaže kako je kod njih stanje puno bolje, nego kod nas. Možda i jeste, oni najbolje znaju. Ali, ovo oko čuvenog  MAP-a čini se kao „nemoguća misija „ ili zidanje Skadra na Bojani. Što političari (jedni isti) danju dogovore - to biva noću srušeno, ujutro preformulisano, kako ko stvar vidi iz svog ugla. Što danas kažu da  je dogovoreno, sutra je dogovoreno različito..Šta uopšte narod zna o svemu tome? Ko zna u kom grmu leži zec. Možda je zec već davno izašao iz grma, a to narod ne zna. I da zna, bolje mu je da ne zna. Šta treba narodu da zna u kom smjeru ide ova priča..? Znaće kad dođe vrijeme. Bitno je da je naručio 5, po neko i 6 metara, drva u julu, da je došao cirkular, da je sve iscjepano i složeno – to  je bitno. Onaj ko se grije iz Toplane moli Boga da ima još sječke oko Banjaluke i da zima neće biti jaka. Onaj čovjek iz Busovače što mu je mala hidroelektrana bezmalo pored ulaznih vrata i  što od buke ne može izdržati  ni danju i noću – šta je njega briga za MAP! To da li je u MAP-u napisano da  će  o n o biti, da neće biti, da će možda biti ako bude – kako  jadni narod može znati kad i političari nagađauju! Opozicija oštro kritikuje o n o  nešto, a i sama je nekada, dok je bila na vlasti, umakala prste u .....dobro, u ovu priču, što reče jedan bivši predsjednik vlade, pravi doktor nauka, profesor - sada je nažalost anoniman. Pozicija uvjerava da se radi o izdaji. Jedni kažu jedno, drugi drugo - pa kako bi razborit čovjek koji misli svojom glavom, mogao da se snađe u tom galimatijasu? Nikako. Američka ambasada kaže šta kaže. Dosta jasno, mada ne sasvim. Rusi kažu da poštuju BiH kao državu, Srbija takođe poštuje odluku BiH, ali oni neće u NATO. EU nas voli – mislim na Federaciju, ne RS - dakle, kome ćemo mi u RS – u pripasti u konačnici, jal braći, jal đeverovima? To se u ovome sadašnjem momentu nekako ne razaznaje, mada mi, kako kažu naši odgovorni političari, neutralno stojimo kao klisurine iza rezolucije Skupštine i tu dalje nema šta da se priča. Tačka.. Ima i nešto novo. U Jagodini se onaj laf Palma sprema da napravi nove Nesvrstane....Moram priznati da me taj čovjek oduševljava. On se brine za svoj  narod.  Šta će stvarno biti tamo na jesen mislim na Kosovo, naravno - niko ne zna. Ima stvari koje su životno važne članovima političkih stranaka u oba enetiteta...Koja fotelja, koje mjesto, koje beneficije. Izbori su se desili. I izborni rezultati. . To je sada naša budućnost  - poručuju ona trojica rukujući se. Ali, ima ona narodna, dabogda kćeri da te oženi paša, ali cigani oko kuće obilaze.. Zašto sam pesimista? Pa zato što je sutradan nakon rukovanja već bilo dotjerivanje izjave, tumačenje teksta, jest ovako, nije ovako...Onda Šarović polagano (on je po meni političar koji bi trebalo da osnuje prvu pravu Visoku akademiju za buduće političare – diplomate u RS–u, bila bi to prva  generacija  nježnih, obzirnih, lagano obrazovanih političara, ne treba previše, jer neće biti  p o s l u š n i ...) kako on to zna - baš kao zgodna raspuštenica kad uvjerava novoga udvarača da je nevina dakle markantni  Šarović,  bez žurbe, objašnjava na BN–u ovu situaciju, tanano obilazi, kao mačak oko vruće kaše - da se previše ne zamjeri.. Nije on Mile. Mile prvo udara u čelo, pa onda objašnjava..... Ako objašnjava, onda to radi u par riječi, jer već vidi sagovornika na konopcima, ili još bolje, na podu - pa nema potrebe puno pričati. Da li je to dobro, ili nije – nije moje da sudim. To je pokazao narod na izborima. A, možda skromni Šarović  sebe već vidi u onoj  glavnoj stolici Vijeća, pa se zaigrao..Ko bi to znao?     Od svih stvari narodu BiH je ipak najvažnije dobro zdravlje. Bez zdravlja nema ništa od planova. Narodna je to mudrost. A da li će o n o nešto biti, ili neće biti i kada, reducirano,  ili u punom zamahu obaveze - to je kao da gledaš u staklenu kuglu, a ne znaš iščitavati poruke. .Pa onda ideš kao Pitija.. Može bit – biće. Nekad. Ko zna kad..   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije           http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61450/moze-biti-bice.-ako-bude http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61450/moze-biti-bice.-ako-bude Goci čudotvorac iz Foče koji je ukrotio rijeku   Wed, 14 Aug 2019 10:17:36 +0200 Svaka opština u Republici Srpskoj, a vjerujem da nije drugačije ni u Federaciji BiH, ima svoga feudalca koji „vedri i oblači“ u tome gradu. On je „uspješni privrednik“, kojeg ne smiješ pitati kako je stekao prvi milion, jer on zapošljava, otpušta, pozajmljuje pare opštini kad zafali za plate administraciji, sastavlja partijske liste, postavlja i ruši direktore i načelnike, donira crkve i sportske klubove. Naravno, svaki od njih obavezno ima i fotografiju sa Miloradom Dodikom, ukratko on je Milorad Dodik u svom toru. Jedan od njih je i Gordan Pavlović Goci, siva eminencija Foče, ali po čemu se on toliko razlikuje od drugi lokalnih biznismena? Elem, neki dan se vraćam sa odmora iz Crne Gore i na raskrsnici posle Broda na Drini, kada pređete preko mosta što ga je 1995. srušio NATO, okrenem lijevo prema Sarajevu i dok poštujem ograničenje brzine od 50 kilomatra na sat, razgledam okolinu. I šta vidim? Vidim da ne vidim rijeku Bistricu koja je u mom djetinjstvu, znači prije rata, proticala pored tog puta. Vozim ja tako i razmišljam, šta ti je život sad te ima, sad te nema, ali opet kako je moguće da nestane čitava rijeka i ne samo rijeka nego nema ni korita. Znam da je rijeka Bistrica, u gornjem toku se zove Dobropoljka, u jednom dijelu ponornica, ali nisam znao da se to desilo nedavno i na kilometar od njenog ušća u Drinu. Naravno, ne da mi đavo mira i ja se malo raspitam o tom prirodnom fenomenu kod stanovnika optine Foča i imam šta čuti. Tok rijeke Bistrice je promijenio Gordan Pavlović Goci jer mu je smetla za biznis. Elem, kada je 2012. godine kupio bivše državno preduzeće „Srbinjeputevi“ AD iz Foče shvatio je da nema dovoljno prostora za mašine, šljunak i sve ostalo što je neophodno za fukcionisanje jednog građevinskog preduzeća, uzeo je stvar, ili bolje reći bagere, u svoje ruke i prokopao starije, prirodnije i ljepše korito za rijeku Bistricu. Ja vjerujem da je za taj veličanstveni poduhvat dobri građanin Goci dobio saglasnosti i dozvole svih neophodnih institucija od Ministarstva poljoprivrede, šumarstva, i vodoprivrede Republike Srpske, Voda Srpske i opštine Foča. Takođe, vjerujem da je promjena korita rijeke urađena zbog dobrobiti svih stanovnika Foče i da rijeka Bistrica nije ima nikakve šanse protiv vizija biznismena Gocija. I prije nego što krenete sa osudama gospodina Gocija imajte na umu da u svakom od nas čuči jedan Goci koji mašta da preraste Bistricu i postane Kusturica na Drini.     Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61449/goci-cudotvorac-iz-foce-koji-je-ukrotio-rijeku- http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61449/goci-cudotvorac-iz-foce-koji-je-ukrotio-rijeku- Paprikaš na hrvatski način Mon, 12 Aug 2019 11:38:34 +0200 Pročitala sam sjajan tekst gosp. Dejana Joviča, profesora na Fakultetu političikih nauka u Zagrebu i pitam se da li će poštovani profesor možda biti sastojak onoga paprikaša, tj. poruke da će ustaše praviti paprikaš od Srba - koji se dični domoljubi spremaju kuvati, pretpostavljam u kotliću (dođe mi u trenu asocijacija na jamu). Prof. Jović, očito intelektualac, obrazovan, rječit i hrabar, što u situacji u kojoj je nije nimalo lako, dapače, veoma je opasno, koji se ne boji iznijeti svoj stav o stanju ustaške “post istine“ (ovaj termin je sjajan i nije moj) o najmračnijem, nacističkom dobu NDH, tako dragom Hrvatskoj, u  osinjaku koji se zove povampirena, ustaška Hrvatska, ta država koja sebe naziva europskom demokratskom zemljom, u kojoj žive srećni ljudi, a ja bih rekla u zemlji koja jednom nogom stoji na temelju nekakvog virtuelnog mosta, davno izgrađenog u omiljenoj NDH, koja im je i danas u srcu - a drugom nogom, zapravo samo palcem te noge, dodiruje drugu stranu mosta - ali je ne prelazi, i palcem izigrava demokraciju i ljudske slobode - rječju, ta  maskirana mini državica uvjerava jedan dio Evrope da da oni jesu ono za šta se izdaju, a onaj drugi, prikriveni dio evropske političke elite, porijekla kojega grofa, ili lorda – mazi Hrvatsku kao sijamsku mačku po vratu i pušta je da reži na Srbe, prikriveno i na Židove, na Rome takođe – mada se ja nadam da su Jevreji naučili svoju lekciju jednom zauvijek i da ih Kolindina ljepota u uniformi, ili bez nje - ne može zavarati. Zašto se ovakav užas nalazi napisan da zidovima nekih dijelova Hrvatske? Da li je moguće da jedan dio javnosti, doduše manji, ne može uticati na vampire žedne srpske krvi – u vrijeme kada Srba nema ni za posoliti taj famozni paprikaš, a kamo li od njih praviti bogato jelo, kako su ustaše navikle.. Ustaška “post istina“ o dobroti i nevinosti sljedbenika nacista tj. fašista NDH, a pogotovo o sličnosti partizana i ustaša, o tome da o n i , ustaše tj. domoljubi, nisu bili zločinci, nego su partizani bili zločinci – apsurd je koji se realno ne da braniti, osim neusahlim emocijama potomaka, u čijoj krvi kola poklič da su za dom spremni. S druge strane četnike, koje ustaše spominju kao zločince, preživjeli lički Srbi mogu spomeniti samo s velikim poštovanjem – jer se zna da toga strašnog proljeća 1941. i divljanja NDH ubica (postoje snimci oštrenja kama i užasne kampanje protiv svih onih koji nisu Hrvati, čitaj koji su Srbi, Jevreji i Cigani, od kojih se diže kosa na glavi) - ne bi ostala ni jedna srpska glava na ramenu da ne bi onih, koje oni nazivaju četnicima. U to prvo vrijeme bilo je važno spasiti se, preživjeti, pa tek onda osnovati prve partizanske čete. Partija je došla mnogo kasnije. To su činjenice, koje istorija zna i koje se mogu dokazati. Teorije novih naučnika, domoljuba, samo su “naučno” pokriće za ono što se ne da izbrisati, tj. za fašističku prošlost HRvatske u drugome ratu - mada danas to više i nije važno. Samo primanje Hrvatske u EU i  njeno stalno protežiranje dokaz je ko danas odlučuje o tome ko su bili antifašisti - uprkos svemu što dokazuje istorija. Zašto su Srbi i dalje g l a v n i problem Hrvatske? Ima li za tu paranoju neko opravdanje, ima li išta što može potkrijepiti takvu strašnu mržnju, animozitet  koji ne pokazuju ni prema kome drugom..Godinama na značajnim mjestima su samo Hrvati, oni vode SVOJU državu, a Srbi su, ako nisu primili katoličanstvo – samo statistička greška. Kad se sve sabere sasvim je jasno da se iza paravana demokracije krije naconalno pročišćena država, koja ima svoje zaštitnike i sponzore. Komentar strašne poruke da bi uskoro Srbi mogli biti ponovo glavni sastojak paprikaša na hrvatski način teško da može nešto promijeniti. Da može već bi neko od hrvatskih ljevičara, demokrata, branitelja suživota (uz izuzetak prof. Klasića, koji hrabro objašnjava porijeklo ustaškoga pozdrava) napisao nešto, a neće, jer ga je strah da sam ne postane mesni sastojak paprikaša. Poruka je to svim Srbima, koji su još ostali u lijepoj njihovoj. Nije lako uveče leći bez bojazni da na vrata ne zalupaju strašni duhovi prošlosti, za koje su Srbi mislili da iz pakla nisu mogli izaći. Nažalost nije tako. Nada da se to nešto neće desiti, malena je kao zrno prašine, bar ništa ne ukazuje da bi mogla biti veća. Stoga, bilo bi mudro na vrijeme shvatiti poruku te otići, ne u zbjegu, ne u traktorima – nego se pripremiti za najgore još dok sve izgleda samo kao poruka  na zidu. Ali, nema nekog velikog otklona Hrvata od slatkih korjena. Međunarodna zajednica je u Hrvatskoj samo floskula, koja ne znači ništa, sve dotle dok  lijepa Predsjednica Hrvatske sa ushićenjem sluša Tompsona i izmišlja nove korijene starog hrvatskog pozdrava u benevolentnom ruhu.    Danas hrvatska policija prebija migrante. To da ih ne želi, meni je jasno. Ali prebijanje, e to je već atavizam, to je ono nešto u krvi... Sutra će, sva je prilika, doći na red oni koji bi mogli biti najznačajniji sastojak hrvatskog  paprikaša. P.S. Biti naivan može samo onaj ko ne zna kako je bilo. Iz prve ruke.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije             http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61448/paprikas-na-hrvatski-nacin http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61448/paprikas-na-hrvatski-nacin Žig zvijeri Fri, 09 Aug 2019 10:02:37 +0200 Peglam  veš, znoj mi  lije s lica, mada je uključena  klima,  ali  teška  ilindanska  vrućina obara i ono malo snage i volje da čovjek nešto radi. I onda, neki  đavo me navrati  da mijenjaući kanale naletim na hrvatski Z kanal, na ratnog novinara po prezimenu Malbaša, ime nisam zapamtila. Čovjek  smireno priča svoju priču o Hrvatskoj, njenim braniteljima, nepobjedivoj  vojsci  - shvatih   da je to   u povodu obljetnice Oluje.  I  umjesto da prebacim na drugi  kanal, ja  ostadoh sa  sve peglom u ruci, potpuno mazohistički  i odgledah na svoju muku,  cijelu  Oluja story  po tom Malbaši. Što reče poštovani  kolega Šehovac, saznadoh ja toliko toga dobrog  o onima  koji se  pozdravljaju  sa “za dom spremni” -   da sam, ako mi možete vjerovati, prišla  frižideru, uzela  hladnu vodu iz  flaše  i zalila se po licu  i rukama da dođem sebi. Takvo obožavanje gardista, junačkih bojni, od mora pa do Virovitice,  takav nadahnuti    nacionalni  uzlet, ushićenje,  takve  snimke  uživo  njihovih junaštava,  počev negdje  od  1993 pa  do završnice, jer  Oluja nije počela toga ljeta  kada je počela,  bile  su  to, kaže Malbaša, sve akcija iza akcije, sve do Dinare i Šatora, pa dolje prema Mrkonjiću (preskače), pa  ide  njihova   besprijekorna, američka oprema, oružje, tenkovi, topovi - prema kojima  su oni  vojnici AR Krajine, čije su snimke, možda   dobili od nas, na proboju Koridora,  bili   kao  skup   padavičara  sa  flašama  piva  u rukama.. Nisu prikazali  Krajiški korpus,  ne, nego one što su se vraćali u  AR Krajinu.. obučeni  kao  komandosi, s brda s dola, u  različtim uniformama… Onda opet snimanje uživo njihovih dobrih djela, spasavanje ranjenoga srpskog  borca, s  kojim se kasnije poslije rata, ljubi  Malbaša u Bijeljini, pa onda  opet prikaz  borbenih akcija  jurišnika,  pa spasavanja  srpskih vojnika (u principu  on vojsku    Krajine stalno naziva  četnicima), a  borce ,  koji su se predali,  koje su komandanti ostavili  ranjene, a prvi pobjegli, tako su oni  rekli,  koji se zahvaljuju  bojovnicima na korektnosti… naziva  Srbima, dakle zarobljenike da bi njihov jad i predaja bili  što  upečatljiviji .. Onda   opet   ide  red  spasavanja  nekih sluđenih staraca i starica (nisu  ih ubijali i klali, ne..) pa samarićanski  ulazak u Knin, bez paljenja, bez granata (stalno upoređivanje sa Vukovarom i varvarima koji su rušili sve pred sobom). Sve je bilo u  duhu  veličanstvene  proslave pobjede, dana  “mirotvorne“ akcije  Oluja. Sve  u  cilju  da se uveliča vijekovna, jedva dočekana pobjeda nad omrznutim Srbima, a zapravo  nad   kolonom  žena  i  djece  iz  nesrećne  Krajine, nad  onom, očajem zavijenom,  kolonom na  Petrovačkoj  cesti,  traktorima  i kolima  punim  uplakanih žena i  djece. Vojnici u crnom nikoga  nisu ubili, nikoga   nisu  zapalili, ništa slično nisu uradili. Bojovnici – mirovnjaci.   Ono što mi pada u  oči  je neskriveno omalovažavanje tzv. Armije BiH, mada se priča o zajedničkom djelovanju (u šta nije bilo sumnje), ali je sasvim jasno ko je na tlu tadašnje Federacije,   dominirao.  Stoga  je  jasno,  da  ako  je, a  jeste,  Kolinda  K. (obučeni  NATO vojnik,  bez greške)    bar   jednom   vidjela   ove   snimke  - onda   su njene  sadašnje izjave  o Bošnjacima  sasvim   tačne  - dakle ona   ništa  drugo  ne govori, nego ono što je  bila istina. Jer,  vojnici  znaju, u  borbi  je   “prijateljska ruka“,  dakle u ovome slučaju hrvatska ruka, bila ruka jačeg – tako se  ovo iščitava.    Ta pozicija ostaje zauvijek.   Zato Bošnjaci  moraju  znati  da  se  svaki  savez  plaća, te da sadašnje   jadikovanje,  ili  ljutnja nemaju opravdanja. Sve u svemu,  Oluja ostaje žig  hrvatske „čiste  pobjede“, onako kako je oni   vide, a  žig  zvijeri,    dakle užasa,  neviđene tuge i  egzodusa  srpskog   naroda,  koji  je vijekovima živio tamo  gdje   mu   jeste bila domovina.  Tako,  suze naroda  krajiškog  i  ličkog, u  zbjegu  na  Petrovačkoj cesti, da  li    po dogovoru izdatog,  prodatog,   podlo prevarenog,  prepuštenog   samom sebi - sasvim je   svejedno i  danas njima nevažno. U toj  dva  puta  ponovljenoj  narodnoj  patnji i paradigmi  epske  nesreće stići  će nekada kletva one, koji  su   oteto  nazvali  svojim.  To  je  sigurno, jer odlazeći    Srbi,  ti  paćenici,  na  „krstu kamenom bijelom, nad humkom rodne grude, rabi božji Srbi,   ostaviše pregršt suzne prašine,  u tom  času zagrobne tišine“ (kraj citata)... Biće to Božja pravda, kad – tad! P.S.  Koristila sam dijelove teksta  pjesme  pjesnika Vladimira Vukovića  “DEDA RUDAR“   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61447/zig-zvijeri http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61447/zig-zvijeri Dupli obruč oko ratnog Sarajeva mit ili istina? Thu, 08 Aug 2019 09:53:47 +0200 „Snage bosanskih Srba zauzimanjem vrha Bjelašnice i kote Mlakve na planini Igman zaprijetili zatvaranjem duplog obruča oko Sarajeva.“ Dnevni list “Oslobođenje”, 4. august 2019, rubrika: Na današnji dan. Kad Dušan Šehovac u svojim kolumnama piše o dva obruča oko Sarajeva, i kad citira generala Delića, profesora Kajtaza ili tekstove bošnjačkih oficira sa bošnjačkih portala, laže i izmišlja kažu bošnjački komentatori! A šta radi dnevni list „Oslobođenje“ kad piše o „zatvaranju duplog obruča oko Sarajeva“? Jel' i oni lažu, izmišljaju ili govore istinu, da su u Gradu Sarajevu postojala četiri obruča oko ratnog Sarajeva! Dva Bošnjačka i dva Srpska! Ako su postojala četiri obruča, a ja mislim da jesu, Grad Sarajevo je morao biti i podjeljen i opkoljen! Dobro, neko će kazati ima u tim obručima i popucalih karika, i biće u pravu jer da nije nije bilo tih rupa u ta četiri obruča ne bi ratni sukob u i oko Grada Sarajeva trajao 1.453 dana. Trajao bi mnogo manje, a to nije odgovaralo arhitektima i realizatorima rata, trebalo je više vremena da se opljačka grad i njegovi stanovnici. A ljudi, njihovi izgubljeni životi su kolateralna šteta! Iza svakog ubijenog građanina Sarajeva su ratni ratni profiteri, milioneri i milijarderi i to nikad ne bi postigli, postali da nije bilo dugotrajnog rata.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije       http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61446/dupli-obruc-oko-ratnog-sarajeva-mit-ili-istina http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61446/dupli-obruc-oko-ratnog-sarajeva-mit-ili-istina New primitives Milorada Dodika Wed, 07 Aug 2019 08:48:42 +0200 Estetika nikada nije bila jača strana Milorada Dodika, ali on je tu svoju manu, pretvorio u vrlinu, pa sada svoju prostotu bahato nameće vaskolikom srpskom narodu u Republici Srpskoj, mada se njegov prostakluk dobro zapratio i u Srbiji. Naravno, malo je onih koji će glasno reći da je on prost i bahat, nekako ljepše zvuči kada se kaže da je on „čovjek iz naroda“. Elem, u toj svojoj prostoti i bahatosti on je neki dan odgovarajući na pitanje medija  da li šeta po Sarajevu kao što šeta po Banjaluci, Dodik je rekao „da ne šeta i da ne vidi ništa lijepo tamo“. Kao pravi Srbin i patriota odlučio sam da svome predsjedniku preporučim par mjesta koja bi mogao posjetiti, a koja bi mu se po nekim kriterijumima mogla svidjeti. Ako prvi kriterijum bude srpstvo i pravoslavlje, Milorad Dodik, bi u Sarajevu mogao da posjeti Sabornu crkvu u Sarajevu, staru preko 100 godina, a u kojoj se nalaze ikone koje je 1873. godine arhimandrit Sava Kostanović donio iz Rusije. Tu je i Stara crkva - hram sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila, koja potiče iz Srednjeg vijeka. U njoj se nalazi drveni ikonostas u rezbariju iz XVII vijeka sa ikonama. Ikone je radilo više slikara. Tu su ikone zografa Radula ili Avesaloma Vujičića iz 1674, Maksima Tujkovića iz 1734. godine i nepoznatog baroknog slikara iz XVIII vijeka. Možda bi Dodik mogao da posjeti i Despića kuću, čiji neki dijelovi potiču još iz 17. vijeka, a u kojoj je živjela srpska trgovačka porodica Despić. Možda bi problem bila činjenica da su Despići kuću poklonili gradu Sarajevo, što se danas može  okvalifikovati kao čist autošovinizam. Danas je Despića kuća pretvorena u muzej, a u jednom njenom dijelu se nalazi i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Mogao bi Milorad Dodik otići i do Muzeja „Mlade Bosne“. Sjetimo se samo 2014. godine  kada se obilježavala stogodišnjica Velikog rata i kada nije mogao proći ni dan da ne spomene velikog Srbina i patriotu, mada je on za sebe govorio da je Srbo - Hrvat i ateista, Gavrila Principa. Mogao bi skoknuti i do  starog pravoslavnog groblja "Sveti Mihajlo" na Koševu, gdje se nalazi kapela u kojoj su zajedno sahranjeni pripadnici „Mlade Bosne“. Eto samo po tom kriterijumu imao bi Milorad Dodik da šeta cijeli jedan dan po Sarajevu i da uživa. Valjda bi se Miloradu Dodiku svidio neki muzej u Sarajevu kojih ima u velikom  broju, neka umjetnička galerija ili neka džamija, sinagoga i katolička crkva. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje se snimao „Valter brani Sarajevo“ i ode na Baščaršiju na mjesto gdje su Nijemci ubili njegovog prijatelja Emira Kusturicu. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje je nastao Novi prmitivizam. Mogao bi otići u neko od mnogobrojnih pozorišta ili na balet ako preferira tu vrstu umjetnosti. Mogao bi barem prošetati do Ćemaluše gdje je Regionalni odbor SNSD-a i obiđe partijske drugove. Ali izgleda da je teško zadovoljiti istančane estetske preferencije prvog čovjeka Republike Srpske. Mogao bi se Dodik sresti i sa Srbima koji žive u Sarajevu, i pitati ih šta ih muči i koji su to problemi sa kojima se svakodnevno susreću. Mogao bi ih pitati kako im se sviđa njegova politika, njegov patriotizam i njegova retorika i da li imaju problema zbog toga u Sarajevu. Mogao bi ali neće. Vulgarni nacionalizam Milorada Dodika ne vidi Srbe u Federaciji BiH, pa ni u Sarajevu, jer njegov trgovački um zna da od njih neće imati nikakve koristi na izborima. Može se reći da ga oni i nerviraju, jer njihovo prisustvo, koliko god ih bilo malo, govori da je moguća neka druga Bosna i Hercegovine, od one podijeljene i etnički čiste koju on preferira. Zato Dodik u Sarajevu, ali ni u Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Travniku, Bugojnu, ne želi da vidi ništa lijepo i po cijenu da po vazdan šeta sa Stašom Košarcem po Istočnom Sarajevu. P.S. Mogao bi Milorad Dodik otići i do „Pionirske doline“ da oda počast djeci kojom su Sarajlije 90-ih hranile lavove.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije   http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61445/new-primitives-milorada-dodika http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61445/new-primitives-milorada-dodika Šta sam danas naučio o Vojno-policijskoj operaciji Oluja Tue, 06 Aug 2019 10:15:29 +0200 Gledajući danas prije podne, 5. augusta 2019. godine, na HRT1 prenos proslave Dana domovinske zahvalnosti čuo sam mnogo informacija: Hrvatska danas slavi: Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih boraca i 24 godišnjicu vojno-policijske operacija Oluja Hrvatska danas slavi pobjedu u domovinskom ratu. Slavi slobodu koja je nastupila nakon četverogodišnjeg terora zla. U vojno-policijskoj akciji Oluja za samo nekoliko dana oslobođena većina okupiranih područja. Operacija Oluja je trajala 84 časa. Pod zapovjedništvom generala Gotovine agresor je poražen s leđa, sa Dinare. Oslobađeni su Benkovac, Glina, Petrinja. U veličanstvenj pobjedi sudjelovalo je 200.000 boraca, 240 njih je za slobodu dalo svoj život. Operacija Oluja je vrhunac vrhunca, jer je donijela oslobađenje Republike Hrvatske , ona je donijela i omogučila mirnu reintegraciju, ona je donijela da Hrvatska bude slobodna i suverena, možda je najvažniji događaj u hrvatskoj istoriji. Knin grad simbol Hrvatske pobjede. Knin najjača utvrda okupatora. U Kninu je počela srpska agresija na Hrvatsku i u Kninu je i poražena. Knin nije prekomjerno granatiran, kako je tvrdio Haški tribunal, jer je hrvatska vojska precizno pogađala samo vojne ciljeve. Voz agresije iz Srbije koji je krenuo na Hrvatsku iskočio je iz šina već u Vukovaru. Cilj rata je bio da svi Srbi žive u jednoj državi. Hrvatska vojska se spaja sa Armijom BiH, Petim Korpusom na mostu koji je na rijeci Korani u Tržačkim Raštelama. U Gornjem Viduševcu, pokraj Gline, predaje se Dvedeset prvi Kordunski Korpus, Vojske Srpske Krajine. Unatoč pozivima državnog vrha da Srbi ostanu više od 100.000 Srba napustilo je svoje domove. Razbijena je blokada Bihaća. Bihać je bio u okruženju 1.201 dana. Hrvatska vojska je Bihać spasila od nove sramote, spašen je od genocida. Nije tačno da je Bihać zaustavio Srbe da dođu do Zagreba. U Ogulinu 1993. godine, general Bobetko je formirao Operativnu grupu jedan za deblokadu Bihaća. Republika Bosna i Hercegovina i Federacije BiH su više puta tražili i dobijali od Hrvatsku vojnu pomoć u odbrani Bihaća. Bez Hrvatske, bez Hrvatske vojske bez Hrvata u Bosni i njihove pomoći današnje Bosne i Hercegovine ne bi bilo, tu bi bila Velika Srbija. Znalo se da dio međunardne zajednice nije za vojno rješenje i da imaju namjeru da obustave vojne operacije i zato je Hrvatska ubrzala vojnu akciju. Međunarodna zajednica nije imala rješenje za Hrvatsku. Tuđman je obavjestio svijet, poslije razgovora sa međunarodnom zajednicom 3.augusta u Ženevi, da je vojna akcija jedino rješenje kako osloboditi okupirana područja Hrvatske, i ne želi ga više odlagati. SAD nisu pomagale a ni na koji način učestvali u operaciji Oluja. Vračanjem 10. 000 kvadratnih kilometara teritorije slomljenja je ideja Velike Srbije. Pobjedila je opcija jedinstvene Hrvatske, a ne podjeljene, u kojoj bi u Kninu bila Velika Srbija. Nakon Oluje na vojnom planu u Hrvatskoj više ništa nije bilo isto. Srpska vojska Krajine je poražena, fizički ne toliko, koliko je poražena njena volja za borbom. Vojska Republike Srpske je bila isto tako pred kolapsom, a posebno njen Prvi i Peti Korpus koji su bili ovdje u blizini u kontaktu sa hrvatskim snagama. Odnos snaga u regiji na strateškoj ravni se definitivno se promjenio. Gotovo goloruka Hrvatska se 1991. godine oduprla agresiji, velikosrpskim agresorima, koji su okupirali i uništili jednu trečinu Hrvatske. Promjenjena je ravnoteža snaga u bivšoj Jugoslaviji. Otvorena je mogućnost za rješavanje sukoba u Bosni i Hercegovini. Operacija Oluja je veličanstvena, velika pobjeda hrvatskih snaga, kojom su osigurani uslovi za povratak preko 400.000 prognanika, izbjeglica. Operacija u kojoj je poražena ideja stvaranja Velike Srbije Operacija koja je dovela srpske snage, srpska politiku za pregovarački sto. Operacija je dovela do trajnog mira na ovim prostorima i do Dejtonskog sporazuma. Ovo je dio, jedna strana priče o Oluji, koju sam zapamtio i zabiježio gledajući danas HRT1. Na RTRS imali smo juče drugu stranu priče o Oluji. Dvije prave medijske Oluje o istom događaju. Nadam se da će vrijeme osvjetliti sve strane događaja koji se zove Oluja, koja će na neki način biti blizu stvarne istine, koja treba građanima sa prostora bivše Jugoslavije kao jedan od temelja za razumjevanje, mir i pomirenje.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije             http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61444/sta-sam-danas-naucio-o-vojno-policijskoj-operaciji-oluja http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61444/sta-sam-danas-naucio-o-vojno-policijskoj-operaciji-oluja A gdje su slatkiši? Fri, 02 Aug 2019 12:51:04 +0200 Kako se  ne  udebljati i ne imati stomake do zuba, sjediti ponekad u nekoj sali “prijestolnice” BiH, ili uopšte ne sjediti, a brati platu kakvu nema ni univerzitetski profesor ni hirurg, ni mnogi drugi stručnjaci u svome poslu - možda sebi postavlja pitanje onaj ko je nedavno imao priliku da pogleda buduće  jelovnike onih srećkovića, koji su imali mogućnost da upadnu u bubanj izabranih u Sarajevu. Naravno, pogledao i klepnuo ušima. Šta ima narod s tim šta gospoda zastupnici jedu? Kakvo pravo ima narod da se miješa u to koliko jagnjetine, a koliko ribe će pojesti neki zastupnik tijekom svoga mučeničkog rada u organima, koji jedva da postoje. Ona fina gospođa, ili gospođica, nutricionista, održi kratko predavanje o tome kako bi hrana po pomenutom jelovniku trebalo da je bolje izbalansirana, da u jelovniku ima više ribe, više povrća – e da bi sve skupa moglo biti jeftinije na šta sam se ja slatklo nasmijala. Pa oni ne žele da hrana lični na vegetarijansku! Oni hoće životinjske bjelančevine, a ne tamo neku soju, ili alge. Oni su pravo konkretni. Mislim u jelu. Radi o nečem sasvim drugom. Mnogi od njih su sigurno prvi put u životu osjetili (ovi drugi na stalnom radu, pardon, na stalnom boravku u Sarajevu to već dugi niz godina debelo osjećaju), kako je lijepo jesti specijalitete od teletine, piti supe viski, votku, sokove itd. na račun BiH, pa će učiniti sve da im taj benefit što duže traje. . Kakva država, kakavi bakrači?! Ako treba, krvlju svojom će to braniti. Onaj ko sam plaća današnju hranu teško da u jelovniku ima teletinu, možda se i ne sjeća kad je imao - a jagnjećim pečenjem ponekad počasti djecu, kao obični  smrtnik, tek da njegovi ne zaborave kako divno miriše  jagnje na ražnju, dobro, miriše i presence,  neću da mi ko šta zamjeri po tom pitanju. I šta se desilo nakon ove informacije o bezočnom trošenju na super jelovnik organa u Sarajevu? Ništa, naravno. Osim da treba kopati i rukama i nogama da bi se domoglo tih pozicija. One znače pravi život. Sve drugo je  zajebancija. Topli obrok ovdje kod nas može biti u najboljem slučaju porcija ćevapa, pita ili neka pica. Ne govorim o onima koji idu po restoranima i takođe biraju jela, kao napr. suši, koji im je baka pravila negdje gore u Glamoču, Drvaru ili tamo negdje u vrletima Krajine, jer im  se može. Nemojte misliti da ja imam nešto protiv ovih mjesta, naprotiv porijeklo mojih roditelja jeste od tamo gdje se jela cicvara i pura s kajmamkom, ili varenikom – da se sve pušilo iza ušiju djece iz grada. Dobro, to je prošlost. Vratimo se temi. Slika jednoga gradjevinskog radnika, umrljanog krečom, koji u pekari ispred mene kupuje burek i stavlja ga u pola hljeba - ostavila je neizbrisiv trag u meni tako snažan da mi se smučilo od one tabele “delicija “ povlaštenih na TV-u, a prolazeći sutradan pored one narodne kuhinje u  Obilićevu, gdje se, kako kaže onaj plemeniti čovjek takođe na TV-u, pravi na stotine obroka dnevno. Sirotinji. Ali, kome ja to pišem? Moje blogove i onako rijetko ko čita, osim naoštrrnih šovinista - botova iz Federacije - ponekad. Mada, ja i ne pišem da bih imala osamstotina čitača. Možda moji  tekstovi ne podižu ono nešto ogromno, što gladni narod, bez obzira na vjeru i naciju - još ima kao goruću, neugasivu emociju i energiju – a to je nacionalni ponos. Koji će da jedu i piju sve dok se u sjećanjima i nezaboravu prošlosti - konačno ne istrijebe - slušajući ispred  džamija i grobalja, recimo onoga blijedog Džaferović, kao masa obeznanjenih i u prošlosti zakovanih likova, kako je zločin zaboravljati - nego treba svaki dan ponavljati djeci kao mantru da treba da budu na oprezu, da svi za svaki slučaj pripremamo oružje, jer će uslijediti napad – dok on, nakon patetičnih  govora o tome da zapravo i nema drugog života, ni nade, osim onoga koji on /oni zorno prikazuju narodu koji ne vidi dalje od nosa - a on, umoran i još bljeđi od nadošlih emocija i sjećanja iz rata - ide tamo gdje njemu i političkoj eliti, vjerovatno, serviraju teletinu ispod sača, koju mnogima iz  establišmenta ni dedo, ni babo, a Boga mi ni naši, mislim srpski, djedovi i očevi nisu mogli često priuštiti familiji - bez znoja i crnačkog rada.     Na kraju, ja imam jednu primjedbu. Važnu. Gdje su tradicionalni slatkiši? Ko je mogao napraviti takvu fatalnu grešku?! Šta je sa tufahijama, /h/ urmašicama, ružicama, kadaifom i  onim recepturama čuvene  bosanske kuhinje? Kako su to mogli zaboraviti sastavljači jelovnika za izabrane? Nije valjda da svi sada jedu avokado sa malinama i sladoledom za desert, piju sok od aronije, cijeđenu narandžu prirodnoga  uzgoja iz Izraela itd. sve u namjeri  da što duže ostanu zdravi i što duže ostanu na pozicijama, koje ni u snu nisu mogli sanjati. Prijatan vam odmor, gospodo zastupnici!   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61443/a-gdje-su-slatkisi http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61443/a-gdje-su-slatkisi Prag, jedan utisak Wed, 31 Jul 2019 10:03:35 +0200 Za Prag mnogi kažu da je „Najljepši grad“. S pravom. Ali za mene, kao nekoga ko se bavi političkom filozofijom, prva asocijacija su komunizam, Jan Palah, 68'., tenkovi za vrijeme Praškog proljeća. I antologijska fotografija studenta s molotovljevim koktelom na sovjetskom tenku. Kao klinac saznavao sam ove događaje manje iz knjiga koliko kroz muziku Azre i Džonijevo proročko pjevanje, poput onoga „Pavel, neman je pred vratima...“. Tada mi nije bilo jasno šta je po srijedi, ali osjetila se tjeskoba koja je tu tema. Čovjek bi očekivao da ovo danas više nije vidljivo, ali nije tako. Komunistička era odmah pada u oči kroz arhitekturu grada: Prag je zaista bajkovito i prelijepo mjesto, ali samo onaj centralni stari grad. Kada se vozite od aerodroma prema centru prolazite kroz nepregledne blokove komunističkih zgrada, blokova koje volim nazvati „kutije šibica“ – koje su sve identične kao jaje jajetu, i pri tome sive. Poput Zenice, ili npr. naselja Borik u BL. To je arhitektonski izraz doktrine o jednakosti – komunistički direktori su mogli imati veći stan od radnika, ali svi su živjeli u istim zgradama. Greška komunizma zapravo se najjednostavnije može vidjeti na osnovu komunističke estetike. Premda su u Pragu pokušali udahnuti život ovim antihumanim blokovima tako što su ih na mnogim mjestima prefarbali u različite žive boje, filozofija i pogled na svijet koji stoji iza ovih zgrada jasno se nazire. To je u oštroj opreci prema fascinantnom centru, starom gradu koji je, samim svojim postojanjem takav kakav jeste, prima facie pobijenje komunističke doktrine. Centar je prepun šarmantnih kafića i restorana s čuvenim wurst-ima i gulašima, i naravno pivom, u kojima sam obožavao da sjedim satima. Premda nisam ljubitelj piva, ovo je grad koji je sjajni chef Anthony Bourdain, neupitan autoritet za mene, nazvao „World's capital of beer“ pa sam se osjećao obaveznim ispoštovati tradiciju i apstinirao od vina, preferirajući pivo. U svojoj emisiji o praškoj kuhinji Bourdain je inteligentno pokazao tranziciju iz komunizma u kapitalizam i demokratiju kroz kuhinju: dok ste za vrijeme komunista ovdje mogli da naručite svega par jednoličnih jela tipa kupusa s svinjetinom, kobasice, unifrmisani gulaš i to je to; nakon tranzicije kuhinja je postala raznolika i kosmopolitska, pa pored kineskih, tajlandskih i ostalih istočnjačkih đakonija, možete da dobijete i bezbrojne verzije gulaša. Premda je Anthony-eva generalana ocjena tačna: „In Prague, pork is the queen“, a, što se tiče hrane, grad je „Porkopolis“ ipak stvar je u nijansama i detaljima: pa sada svinjetinu možete da dobijete u najraznolikijim verzijama. Liberalni kapitalizam i free market čak i kada nudi isto, varira to u beskonačnim nijansama. Mnogi u tome vide razlog za kritiku i stvar posmatraju kao fatalnu zamku potrošačkog kapitalizma. Na primjer, filozofi Frankfurtske škole osuđivali su beskonačnu kapitalističku reprodukciju malo različitog ali suštinski istog kao sofisticiranu formu totalitarnog poništavanja ličnosti, ali ja sam na strani plejade različitih gulaša i bogatstva pork ponude. Na kraju krajeva, i banjalučki i sarajevski ćevap su ćevapi, ali ko može biti toliko bez duše pa tvrditi da se tu radi o istom jelu? Kada se s gurmanskih pređe na vizuelna zadovoljstva, stari Prag je zaista arhitektonsko remek-djelo. Tu su bezbrojne male skrivene tajnovite ulice poput nekog vremeplova koji vas vraća u ranije vijekove. Njihova skrovitost i mistika vrlo lako objašnjavaju zašto je Prag mjesto gdje su nastale priče o vješticama, čarobnjacima i alhemičarima. Lutka vještice je najprodavaniji suvenir na praškoj pijaci u centru. Jedan fascinantan izraz ove mističnosti Praga je i čuveni Orloj - astrološki ili astronomski sat, remek-djelo sajdžijskog zanata. Sat je iz 1410.godine, djelo sajdžija Mikulaš Kadan-a i Jana Šindela, koji je bio i profesor matematike i astronomije na Charles University, jednom od najstarijih evropskih univerziteta. Ono što kod Orloj sata proizvodi poseban vizuelni utisak je da on djeluje sasvim drugačije po danu, u jutarnjim satima, i predveče:    A katedrala Saint Vitus iz X vijeka, koja, izdignuta na brdo, dominira krajolikom grada, je fascinantna i jedan od najljepših religijskih objekata uopšte, - čovjek ne zna da li ga više oduševljava spolja ili iznutra: Ova majstorska djela starog Praga u radikalnoj su opreci prema onome što se vidi u predgrađima izgrađenim za vrijeme sovjeta. Kapitalizam vs komunizam razlika vidi se i u novijoj arhitektonici: kada u Pragu danas prave zgrade, kao i u ostalom slobodnom svijetu, tu je pušteno mašti na volju pa nastaju ingeniozne gradnje kakva je „Dancing House“. Već na osnovu arhitektonike grada bilo je za očekivati da je stav Pražana o komunističkoj eri krajnje negativan. To je bitno različita impresija u odnosu na memoriju o kumunizmu kod nas. Dok je kod mnogih Srba slika ere socijalističke Jugoslavije i danas vrlo često romantična i s pozitivnim generalnim stavom tipa: „jeste da su komunisti imali Goli otok i jednopartijski sistem, ali Tile je ipak bio genijalac i ako je uopšte bio diktator, bio je najprosvećeniji mogući diktator“. Mnogi su umjetnici raskrinkavali lažnu uljuljkanost ovog sistema. Ali to je stvar koja je tada bila jasna samo nekolicini. Ostali su živjeli blagodeti prosvećenog autoritarizma. Ovdje je stvar radikalno drugačija i Česi listom shvataju komunizam kao tragičnu i bolnu etapu u istoriji zemlje. Prag nije slučajno grad u kome je potpisana Deklaracija o osudi zločina totalitarnih režima, koja pravi načelnu identifikaciju između komunizma i fašizma. Što, recimo, može da se vidi i u imenima trgova/ulica: A muzej komunizma je mjesto koje čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim i genijalno je postavljen: na primjer soba posvećena socrealističkoj umjetnosti; ili beskonačne količine sabranih djela Marksa, Engelsa, Lenjina i drugih korifeja koje iz današnje perspektive tako rječito govore o megalomaniji sistema; ili jednostavan prikaz realne prodavnice u kojoj možete da kupite samo par proizvoda poredanih u beskonačne nizove na dugim policama. Ili ova soba koju je tajna služba koristila za ispitivanje koja je sačuvana u originalu kao opomena budućim generacijama: Praksa revolucionarnog terora u ime diktature proletarijata zadobila je pervertirane forme i postala terorisanje vlastitog naroda. Sjećanje o totalitarnom teroru i dalje je vrlo živo, a ima se osjećaj da se i vrlo svjesno održava u svijesti Čeha, kao politička odluka iz nekih sadašnjih političkih potreba. Motivi toga mogli bi se možda razaznati iz poruke koju šalju ovi plakati:   Pada u oči koliko se insistira na identitetu komunizma i Ruskog naroda: antiruska poruka ovih antikomunističkih plakata je očita: babuška i medvjed su tipične asocijacije na Ruse. Bžežinski je ukazao na činjenicu, važnu za razumjeti, da su američki „vazali“ tokom hladnog rata doživljavali Amerikance bitno različitio od onoga što su sovjetski „vazali“ mislili o svojim gospodarima. Dok su se mnogi divili R'N'R, 501, holivudskim filmovima i uopšte američkoj kulturi, šta god mislili o njenom objektivnom kvalitetu, dotle su sovjetske Ruse listom svi njima potčinjeni prezirali kao barbare s istoka, unatoč Jesenjinu, Dostojevskom, Čajkovskom i ostalim velikanima svjetske kulture. Nigdje ova dijagnoza nije tačnija nego u Češkoj i Pragu, i Bžežinski je i sam mislio na Češku kada je govorio o tome. Ipak, meni je zasmetala očita nepravda ovog etiketiranja prema Ruskom narodu, - narodu koji je zapravo najviše propatio od komunističkog zastranjivanja. S obzirom da sam ovdje učestvovao na konferenciji koju je 2014. godine organizovao The International Institute of Social and Economic Sciences, nije bilo problema naći kompetentne sagovornike na ove teme. Ineče je ovaj institut tada bio još mlada organizacija u razvoju, ali je vrlo brzo rastao pod rukovođenjem agilnog profesora Robert Holman-a, koji je pri tome i politički uticajan čovjek – bio je višegodišnji savjetnik Predsjednika Češke republike. Već nakon par godina dobacili su do SCI liste, Thomson Reutersa, i do toga da keynote speaker na konferenciji bude jedan nobelovac. Institut je primjer kako se pravi biznis u nauci, i moram priznati da sam bio počastvovan kada sam nedavno dobio poziv da postanem njihov član – član mreže od više od 300 profesora social sciences iz cijelog svijeta. Mnogi od njih su već tada učestvovali na konferenciji, pa je diskusija na temu komunizma bila vrlo kompetentna i živa, naročito u neoficijelnim druženjima. Ipak, generalni stav svih domaćih učesnika je bio insistiranje na potpuno i bezrezervno negativnoj ocjeni. Premda se, naravno, generalno slažem s tim, ipak mi tako dogmatski stav nije prihvatljiv i djeluje mi upravo kao ponavljanje iste greške jednoumnosti koju kritikuju. U jednom momentu, na vrlo prijatnoj večeri na brodu uz krstarenje Vltavom, opomenut sam čak da je moje insistiranje na temi prešlo granice pristojnosti, i to ne baš pažljivo biranim riječima: “Jasno nam je da su vaše namjere korektne, ali ovdje se smatra nepristojnim insistirati na tim temama tako uporno.“ Očigledno je svako od ovih ljudi na neki način osjetio komunistički teror. Moja radoznalost je uvredljiva znatiželja jednog čovjeka koji hoće da sazna informacije o patnji drugih, koja je kao takva neprenosiva riječima i neiskaziva teorijama. A moj pokušaj da odbranim pravo na postojanje u političkom prostoru soft verzijama kakva je Dubčekov „socijalizam s ljudskim licem“ ili jugoslovenske verzije doktrine kakvi su Praxis i Korčulanska ljetnja škola, tretiran je s blagim prezirom prema nekome ko očito ne razumije stvarne, neteorijske implikacije onoga o čemu priča. I sama konferencija nekako je bila u skladu s tim dilemama. Tako je, na primjer, kineskinja profesorica Hu Xueping, s Velikog komunističkog univerziteta u Pekingu, izlagala na temu teorije demokratije našeg filozofa Mihaila Markovića, pri tome se bazirajući na „konfučijanske elemente Markovićeve filozofije“? Moram priznati da nisam neki ekspert za djelo akademika Markovića, a pogotovo nemam pojma o konfučijanizmu, ali stvarno mi je teško povjerovati u osnovanost ove interpretacije, i prije mi se čini da je u pitanju tipično učitavanje smisla u originalni tekst. Za vrijeme studija filozofije mi smo se nadahnjivali njegovim djelima iz logike i filozofije nauke, i ja uz najbolju volju nisam uspio da se prisjetim i nađem bilo kakvu konekciju prema konfučijanizmu, a ni prema demokratiji. Ipak, suzdržao sam se od komentara, naročito nakon što me je kolegica iz Pekinga pozdravila na perfektnom engleskom riječima: „You are a handsome scientist!“ Takva šarmantna neformalnost na nešarmantnom formalnom eventu govori mi da jednopartijski komunizam u Pekingu nije ni blizu onog iz ere Gvozdene zavjese, na kojem ovi praški naučnici-domaćini insistiraju. Prag je, naravno, i grad Kafke, i to vidite na mnogim mjestima, recimo postoji sjajan kafe „Milena“ u samom centru. Mapa koju sam koristio za orjentaciju u gradu je „Kafka's Prague“ – karta grada s mjestima bitnim za Kafkin život i djelo. Tako možete lako da nađete jedno sjajno mjesto, vjerovatni izvor inspiracije za Proces: na adresi Václavskѐ nám. 19/832 nalazi se Assicurazioni Generali - praška ispostava italijanske osiguravajuće kuće u kojoj je Kafka dobio prvi posao neposredno nakon završetka pravnog fakulteta na njemačkom departmentu Charles University. A tek muzej Kafke je baš prava stvar. Već skulptura na ulazu pokazuje da kustosi jako dobro shvataju suštinu kafkijanske kritike savremene civilizacije: Još kao klinac bio sam zaluđen Kafkom, a i danas na internetu koristim pseudonim Jozef K. Za mene zaista veži ono što je jednom prilikom napisao Bukowski: „Postoje trenutci koji vas udare, koji vam ostanu urezani za čitav život, i vi se sjećate svih detalja momentuma, na primjer boje stolnjaka i čaše na njemu, kada ste prvi put uzeli da čitate Kafku.“ Ono što me impresioniralo je da je Muzej posvećen, ne nekom od njegova tri romana, ili kičastim Pismima Mileni, već, po mom skromnom mišljenju, vrhuncu Kafkinog pisanja: kratkoj priči „Preobražaj“. Na našim prostorima to nije tako popularno djelo, i kada kažete Kafka odmah uslijedi Proces. Ali priča o čovjeku koji se postepeno preobražava i pretvara u insekta, dok njegova porodica i okolina pokušavaju da ga i takvog prilagode društvu i normama, i nekako socijalizuju, je nešto što je mogao napisati samo Kafka. Priča o Kafki u Pragu je samo jedna strana medalje, postoji i naličje: „Prag u Kafki“, kako to jako tačno kaže mala knjiga koju dobijete uz ulaznicu u Muzej. Ne samo čuveni jevrejski geto u kome je Kafka rođen, a čiju je gotičku atmosferu Gustav Mayerink sjajno opisao u The Golem. Prag je grad u kome su tri nacije i tri kulture – Nijemci, Česi i Jevreji vijekovima bili komšije i živjeli zajedno ali zapravo oštro odvojeni nevidljivim linijama i virtualnim barijerama, svako u svom getu i unutar svog kulturnog miljea. Svako ko je čitao Kafku odmah zna koliko je ovaj motiv nevidljivih ali moćnih granica koje se postavljaju čovjeku prisutan u njegovom cjelokupnom opusu, i s kakvom ih je genijalnošću on opisao. Jedna od stega koje su tu postojale je ona prema seksualnosti. Prag je bio ekstremno konzervativna i puritanska sredina. S obzirom na zapt i strogu puritansku kulturu s tabuiranjem seksualnosti, koja je dominirala Pragom XVIII i XIX vijeka, ne čudi da su ovdje nastale neke od najingenioznijih alternativnih seksualnih solucija i praksi. Na primjer, u Muzeju Sexa [čije je postojanje samo po sebi spektakl] možete da vidite kojekakve naprave koje su gospoda i dame iz prethodnih vijekova koristili kada se osame u skrivenost doma. Freud je besmislenost tabuiranja sexa jako dobro objasnio jednostavnom opaskom, koja u parafrazi govori otprilike sljedeće: „Mi možemo misliti o svom biću šta god hoćemo, možemo u javnom prostoru da se ponašamo konvencionalno, ali kada se zatvorimo sami u sobu – to što tada želimo, to smo.“ Ako igdje čovjek može da dobije plastičan dokaz o frojdovskoj hipotezi o represivnom karakteru kulture i problemu „višak-potiskivanja“ onda je to u Pragu. Mnogi od eksponata iz Muzeja pokazuju koliko je ovo tačno. Recimo, ova naprava, pomagalo za dame, sjajan je primjer ljudske inventivnosti u traženju načina da se zadovolji sputani Eros: A ilustracija »uputstvo za upotrebu« je tek prava stvar – obratite pažnju na vještačku ruku koja češka damu po leđima u toku seanse(!): Potreba da se pobjegne od neizdrživih stega prinude strogih kulturnih obrazaca vidljiva je i na mnogim drugim stvarima iz istorije grada. Kada se govori o alkoholu Prag jeste grad piva, ali to je takođe i grad superjakog pića karakteristične zelene boje: Apsint, koji se ovdje masovno proizvodio i još masovnije konzumirao. Na engleskom apsint sugeriše „odsustvo“ i ima vrlo jasne seksualne konotacije: ekstaza je ex-statičnost, ex-status, izdizanje iznad mjesta i vremena, kakva postoji kod seksualnog čina ili pretjeranog pijenja ovog pića od 70o. Nietzsche je prvi uočio da je zabrana na sex i alkohol u hrišćanstvu motivisana željom da se ostvari monopol crkve na transcendentno. Slijedeći ova razmišljanja napokon sam počeo da razumijevam kako je nastao poznati mit o Čehinjama kao strasnim i lakim ženama, koji sam kao klinac toliko puta slušao, naročito za vrijeme čuvenih šahovskih festivala u Puli, koji su se ponekad protezali kroz čitav maj i jun. S obzirom da sam bio još isuviše mlad za iskustva tog tipa iz prve ruke, s još većom opsjednutošću slušao sam urbane legende i razne lovačke priče na tu temu. Moram priznati da su mi ta pretjerivanja većinom djelovala uvjerljivo. Kada se vide ove skrivene strane grada objašnjenje se nazire lako i djeluje koherentno i razumljivo: godišnji odmor i sklanjanje od očiju komšija ima efekt koji je Vencija postigla karnevalom pod maskama – puštanje Erosa u slobodu i nesputanost. Ovakvo se objašnjenje može poopštiti i primjeniti na komunizam, što sam naknadno primjetio u filmu Praški duet s Radom Šerbedžijom i Ginom Gershon: Komunisti su u Češkoj nakon Proljeća uveli strogu totalitarnu diktaturu staljinističkog tipa koja je zadirala u sve segmente života – od posla, umjetnosti, kulture pa do porodice, obnavljajući nevidljive granice iz geto-faze grada. Međutim, opet postaje jasno sljedeće - ono što ni jedna diktatura ne može da kontroliše je seksualnost i sex je predstavljao polje slobode u koje država nije mogla da upliviše, na isti način kao što to nije mogla ni puritanska kultura XIX vijeka. Stoga mitski promiskuitet Čehinja nije nekakva moralna karakteristika ili stvar stila života, već jedna gotovo neminovna posljedica političkog poretka, i bunt protiv takvog sistema. To je zapravo kontrakulturni refleks. I pored mase ovih intrigantnih stvari, ipak je najimpresivnije mjesto u gradu Charles bridge – možda i najljepši most na svijetu. Na pojedinim kipovima i reljefima mosta crne figure su mjestimično dobile boju zlata. To je nastalo na osnovu prakse da prolaznici samo dodirnu taj dio - crna patina je skinuta milionima ovlaš dodira nepoznatih ljudi: – jedan sjajan primjer kako nevođena spontana koordinacija djelovanja bezbrojnih ljudi može dati rezultat. Pada mi na pamet Hayek i teorija o spontanom poretku, kao kritika planske ekonomije u kojoj bi ovakav efekat bilo moguće postići samo direktivama kojima bi centrala naređivala ljudima takvu praksu. No ljepota i mistika ovog mjesta čine takve racionalizacije sasvim neprimjerenim – ovdje treba uživati u muzici nekog od uličnih svirača koji već od ranih sati zauzimaju poziciju na mostu, ili naprosto gledajući masu ljudi koji konstantno prelaze. Odlazeći iz Praga bilo mi je gotovo krivo što sam potrošio toliko vremena na teške teme, umjesto u jednostavnom uživanju u ljepoti i mistici ovog mjesta. Međutim nije bilo moguće ignorisati ožiljke koje je komunistički režim ostavio na Prag i živote Pražana. Čovjek bi očekivao da nakon dvije i po decenije te rane izblijede, ali nije tako, i ako se samo malo zaviri ispod površine, sve to i danas brzo ispliva.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61442/prag-jedan-utisak http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61442/prag-jedan-utisak I Jergoviću se desilo?! Tue, 30 Jul 2019 09:47:37 +0200 Desi se da neki dan slučajno pročitah uradak gosp. Jergovića u „Buki“, sada hrvatskog knježevnika, koga sam izuzetno poštovala i recimo, zašto da ne, i voljela zbog njegovih dobrih radova, britke inteligencije, sjajne naracije, nekog sarajevskog štiha itd., pa iz tog razloga ne mogu da vjerujem da je, možda u nedostatku inspiracije koja bi bila na njegovome nivou, u časovima dokolice koju imaju pisci, u nedostatku tema i umjetničkih dometa više razine, dakle onoga što Jergović  apsultno može i zna – i on posegnuo za tako običnom temom, koja ne zavređuje onako dugačak tekst, parafraziram kratko da li je o n a Jugoslavija imala - ili nije imala himnu, odnosno ko je, kada i kako domoljubno, napisao tekstove onih pjesama, koje ništa nisu kazivale o tome koliko i kojih je sve naroda imala ona nesrećna zemlja. Bila sam iznenađena izborom teme, mada se o izboru teme nekog pisca zapravo teško može komentarisati. Pisac može pisati o čemu hoće. Dakle tema je ona bivša zemlja, u koju su se svi zaklinjali, osim naravno onih koji nisu nikada, ali koju su i oni, Hrvati, zdušno koristili kao podatnu kravu muzaru kada im je bila potrebna i koju su odbacili onoga momenta kada im se digla ona tvar na Europu, pa su pomislili da je došlo vrijeme da tu i takvu omrznutu Jugoslaviju gurnu na smetljište istorije, gdje joj je po njima oduvijek bilo mjesto, a to, naravno, nije nikakavo junačko, herojsko, vrijedno poštovanja mjesto, jer takvo mjesto pripadasamo istorijskim narodima kakvi su Hrvati i  Šiptari  - dakle komunističke,  uvlačiteljske, režimske pjesme, koje su napisali neki pisci bez veze, naročito odavno pokojna Mira, Miroslava itd. Alečković, ili već kako se sve ne zove, čije kosti i kosti drugih ondašnjih partijskih ulizica s a d a Jergović prevrće, da  ih ne nabrajam sve poimence, jer svako ko želi da se upusti u čitanje ovoga bloga - može ga i pročitati.   Sam tekst vrvi od podataka uzetih iz neke arhive, što i nije važno, jer sve jeste okvir za ružnu sliku one Jugoslavije, koju je narodno sjećanje, nekih, s gnušanjem odbacilo, ali nekih i nije. A cilj je jasan! Omrznuti sve što se tiče one Jugoslavije, možda sa izuzetkom Sarajeva (koje je bilo Jugoslavija u malom), koje ima piščeve simpatije, što nije tema ovoga teksta. Jergović je u pomenutom blogu uzeo na sebe zadaću da ocrnivši Miru Alečković, ocrni onu nesrećnu zemlju, koju su opjevali ljudi koje on pominje, takvi kakvi su stvarno bili, ili kakvima su se prikazivali. Pa šta? Kome su nanijeli štetu ti, eto, kvazi pisci, kvazi pjesnici, kvazi intelektualci – napisavši riječi koje su pjevali milioni ljudi i kad je cijela ta bivša zemlja živjela i, za inat mnogima, pulsirala energijom, koju ove male, i danas, nakon desetljeća nezavisnosti malodobne državice nikada neće imati. Dapače, te male državice (Hrvatska možda misli da je postala velika kad je ušla u NATO, za koji sada u miru ginu njeni domoljubni sinovi) su, dakle, otrgnuvši se od otrovne sise mrske matice, u kojoj  je kao  potpuno  dominirala  Srbija,  donijevši neviđene slobode i sreću svojim stanovnicima danas bivaju napuštene od  ljudi, naročito mladih, zato  što od takve velike sreće i slobode koja se osjeća svuda i kod svakoga, ne znaju šta bi sa sobom, te bježe što dalje i što brže. Irska, Island, Češka, Njemačka nije bitno. Prazne su njive i atari Slavonije, na plavome  moru nema radne snage, Hercegovci jure u Zagreb, ali ne mogu baš  svi, idu izabrani, prizivaju se ne samo Srbi nego i  Cigani, ne zato što ih vole, ili poštuju, nego zato što nema ko da radi, a oni hoće i za 200 eura za mjesec. Od  te vijekovno čekane, velike sreće, ili benefita, koji je nastao nakon smrti pomenutih kvazi  književnika, pjesnika, tih partijaca koji su za ove današnje partijce i njihove pljačke, imanja i bogatstvo - bili mala djeca -  a koji jesu pjevali tako kako su znali i kako su im njihovi partijski drugovi tražili. I ponavljam uprkos toga njihove pjesme su pjevane desetinama godina – ali  što je još strašnije po ove nove Evropljane - pjevaju se i danas. Naravno, pjevaju oni koji se ne boje, oni u stroju  sa svih strana u  „vojarni“ u nekoj tamo jebenoj Bileći, koje niko nije natjerao da tamo dođu i pjevaju kroz Trebinje Husinjskim rudarima, noseći zastave Jugoslavije i slike Tita, ona maldež gore na Tjentištu što zajebava poštene političare novoga kova, oni na Sutjesci u Kumrovcu, u ....gdje sve ne.  Ali se pjevaju. Šta koga briga šta je  bila Mira Alečković i koga boli gdje se krstila! Šta koga briga za one koje Jergović navodi u polemici, koja zapravo treba da posluži da prevrne kosti onih  koji su bili kako iz njegova teksta proizilazi, režimski duvači i ulizice, koji su bili članovi one KP, ali  za razliku od onoga doba, današnje vodeće partije i svaki „neko“ iz  tih partija svakodnevno, iz vlada, skupština, ili  bilo odakle, je*e narod u zdrav mozak kako mu padne napamet. Onda je makar bila jedna partija – pa se znalo ko kosi - a ko vodu nosi.  A ko je  danas razgoropađeni, miroljubivi Tompson, ko umiljati Škoro u lijepoj našoj? Šta oni pišu i šta pjevaju? Nisu svi od reda baš zakleti domoljubi – nego znaju da se uvlačenje velikima dobro isplati. Baš kao i oni što su davno pomrli. Cilj ovoga teksta je devalvirati one godine „pune muka„ o kojima čuveni Čola pjeva onako nadahnuto, koje godine to jesu bile, naravno, za one koji su se borili i ginuli u redovima partizana tj. antifašista, ocrniti onu zemlju i ljude koje ove generacije niti znaju, niti ih je za njih briga. Ali, kada bi bili iskreni i kad se ne bi bojali vlasti u srećnim državicama post demokratije na način da  svako pozitivno mišljenje o Jugi jeste jugonostalgija, a zadnja je uvijek riječ moćnih šovinista u mnogima od njih, nastalim nakon umorstva Jugoslavije, koji opet vole svoj narod do te mjere da mu ne daju disati od prevelike ljubavi ----  najmanje bi 80 % njih željelo da vrati baš onu Jugoslaviju, koju Vi,  gospodine Jergoviću, prezirete. Mira, Miroslav, Gotovac i  oni su mrtvi i ne čine štetu nikome. Možda se jedino radi o žalovanju što se ta ničija  zemlja nije raspala prije, pa da kolo vode oni kojima je Jasenovac bio odmorište tj. vazdušna banja za srpski narod, Jevreje i Cigane . Priča o zastupnici, policajki iz Brisela što može savladati četvoricu jačih muškaraca, koja javno s TV–a veliča ustaški režim – mogla bi recimo biti tema za pisca da je umjetnički obradi budući da ide linijom od policajke na motociklu iz Kanade do uspješne političarke u  Briselu  – što je zaista veliki uspjeh, skoro pa nevjerovatan - nego je tema ona skojevka, pomalo feministkinja zajedno sa Desankom M. (koju ja  volim, ne toliko zbog patriotskih, autentičnih srpskih osjećanja, nego zbog samozatajnih ljubavnih stihova) Mira Alečković, koja kao neki boračko/ borbeni lik ne bi mogla da opere noge ovoj pomenutoj hrvatskoj heroini, za koju je i sama predsjednica u Hrvata, Kolinda, tek nježna, benevolentna mankenka u NATO uniformi, sa činijom prirodne hrane za super liniju. Možda bi tema uspješne borbe s kilogramima lijepe Predsjednice takođe mogla biti tema? Ima tu more tema, koje bi mogle zaista da ponesu pisca Vašega ranga! Nikako jedna Mira A.  Iz bivše Jugoslavije. Kome to treba. Jugoslavenska himna kao tema, koja je bila napravljena za bezimeni narod, koju su pravili neki nesuvisli kvazi pisci i pjesnici, prodane duše i uhljebi. ..Pitam se kakvog to danas značaja ima za Vas? Za Hrvatsku? Šta se sve time otkiva? Možda kako je Jugoslavija i zbog tako nakaradne himne morala propasti! Prаva himna, ona u srećnoj Hrvatskoj, ona  „Lijepa naša„..., a himna je jednog, jedinog istorijski verificiranog kao bezgrešnog naroda - Hrvata. I šta je onda stvarni problem?  Možda opet Srbi i sada kada ih u Hrvatskoj ima samo u tragovima. Jugoslaveni? Pa njih odavno nema, dakle, nema bojazni za Hrvatsku.  Opustite se. Pustite prošlost na miru.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije           http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61441/i-jergovicu-se-desilo http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61441/i-jergovicu-se-desilo Kilo dokumenata za posao u školi u ZDK Mon, 29 Jul 2019 12:48:47 +0200 August. Sunce. More. Planina. Porodica. Odmor. Otprilike ovako izgleda godišnji odmor za većinu osoba koje imaju tu sreću da rade i da si mogu priuštiti isti. Upravo je august najstresniji mjesec za svakog prosvjetnog radnika u ZDK, koji nije stalno zaposlen. I dok ljudi uglavnom smatraju kako je predivno biti prosvjetni radnik, jer se eto imaju tri mjeseca odmora (a što nema blage veze sa pravim stanjem), upravo sada prosvjetni radnici proživljavaju pravu agoniju budući da ih dijele sati do objavljivanja novih konkursa i borbe da se ugrabi puna norma, izbori za svoje mjesto pod suncem i suprotstavi političkim i porodičnim vezama. Ali tu nije kraj. Zapravo, to je čak i jednostavniji dio svega. Tužno, zar ne?! Ono što je najgore je kopiranje i ovjeravanje čak po 10 kompleta dokumenata koji će se slati u 10 različitih škola, a ako vas zanima šta jedan komplet sačinjava....e pa, lista je malo duža. Od osnovnih kao što su rodni list i državljanstvo, diploma i potvrda o položenom stručnom, preko kopije radne knjižice (koja više ne vrijedi) a u neku se školu mora dok u drugu ne mora dostaviti, svih prethodnih ugovora, potvrda, preporuka, pa do uvjerenja o stažu. I to sve onda do 10 puta. A inače 10 je magični broj koji je maksimum ovjeravanja po osobi u nekoj opštini. Ne zvuči komplikovano i puno? Pa recimo to ovako, 10 kompleta nerijetko zna dostići težinu i preko kilograma. Da, dobro ste pročitali KILOGRAM papira, dokumenata. Još ne shvaćate u čemu je problem. E, pa on tek dolazi. Onako kako je divni Dejtonski sporazum podijelio našu zemlju na „bolji“ i  na „veći“ entitet, isto tako je dopustio svakom kantonu u Federaciji da kreira vlastitu obrazovnu politiku. Pa tako imate jedan Zakon o obrazovanju u SK koji nije ni blizu onoga u ZDK. Ministarstvo obrazovanja SK je donijelo odluku da prosvjetni radnici, koji se prijavljuju na neku upražnjenu poziciju, šalju samo kopirane ali ne i ovjerene dokumente, nevažno da li imaju ugovor o radu kraja školske godine ili su na birou. Ugovori za jednu školsku godinu u SK važe od 1.9. do 30.8. naredne godine. Tek kada osoba bude primljena dostavlja ovjerenu dokumentaciju u školu. Situacija sa ZDK je iz godine u godinu teža. Ne samo da prosvjetni radnici imaju najnižu plaću od svojih kolega u drugim kantonima, nego su prinuđeni ponovno ovjeravati dokumentaciju koju šalju na konkurse. I dok je taksa po ovjerenom dokumentu 2KM u ZDK, pojedini kompleti će dostići cijenu i preko 20KM. Resorno ministarstvo i Vlada šute, jer su ili na godišnjem ili ih jednostavno navedeno ne zanima. Pojedine opštine su preuzele na sebe odluke da oslobode nepotrebnog plaćanja dokumenata prosvjetne radnike nastavljajući praksu iz prethodnih godina i vodeći se pozitivnom praksom iz susjednih opština. Sve do jedne. Zenica kao centar ZDK je odlučila ove godine da naplati svaki ovjereni dokument prosvjetnog radnika čiji ugovor istiće 15.8. Komentar iz kancelarije gradonačelnika Fuada Kasumovića je glasio da je Grad prethodnih godina „izlazio u susret prosvjetnim radnicima“ oslobađajući ih plaćanja ovjere dokumentacije. Što ove godine neće biti slučaj. Znači, Grad čiji budžet pune i prosvjetni radnici je „izašao u susret“. Prosvjetni radnici, koji su svakom normalnom društvu prestavljaju stub istog, dodatno su poniženi od čovjeka kojem ove godine njihovi glasovi ne trebaju a očigledno mu je zafalilo para za novog uhljeba ili pak samopromociju. Ova bahatost i nerazumijevanje me podsjeti na priču koju mi je ispričao u Crnoj Gori čika Vojo, bivši inspektor sada u penziji. Kaže da je radio u svim sistemima koji su se mijenjali ali je on uvijek ostao isti. Kako su se partije na vlasti mijenjale, tako je svaka postavljala svog čovjeka, kako mi fino kažemo uhljeba, na neku poziciju. Kaže Vojo da se svaki, koji se domogao fotelje, odmah mijenjao. Postao bahatiji. Jedne prilike mu se neki malac, koji je do jučer bio ništa, bahato obratio na šta se Vojo samo nasmijao. Ovaj ga je pitao šta je to smiješno na šta mu je Vojo rekao – Ti još uvijek nisi shvatio da si ti listopadni a ja zimzeleni. Na pitanje šta to treba značiti Vojo mu reče da će to shvatiti nakon izbora. Izgleda da gradonačelnik Zenice isto ne shvaća da je i on „listopadni“ i da se ove godine, koja nije izborna, može tako se ponašati. Ali vrijeme se mijenja. A za godinu će moliti upravo te iste radnike za glasove i činiti sve kako bi pridobio njihovu naklonost. A najtoplije se nadam da će ga oni podsjetiti kako mu pak ovaj put ipak „ne mogu izaći u susret“.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61440/kilo-dokumenata-za-posao-u-skoli-u-zdk http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61440/kilo-dokumenata-za-posao-u-skoli-u-zdk Test ličnosti Mon, 29 Jul 2019 10:27:28 +0200 Poštovani čitaoče,  Ide ljeto i vrijeme je za lagane teme i sadržaje. Pred vama je test ličnosti namjenjen samo za sadašnje ili bivše stanovnike Bosne i Hercegovine. Imate jedinstvenu priliku da na jednostavan i lak način otkrijete ko ste i šta ste. Vaš zadatak je da što je moguće prije odgovorite na jedan vrlo jednostavan zadatak i kažete koja od ovih kuća vam se najviše sviđa. Analizu svoje ličnosti naći ćete ispod fotorafija.    Ako vam se sviđa kuća broj 1 vi na život gledate sa visine. Odrastali ste u sijenci dominantnog oca, što vam je istovremeno i prijalo i frustriralo vas. Niste impulsivni i prijeki, to prepuštate, kao i inicijativu, svom parteneru ili partnerki. Arhitektura kuće je prilično neobična ali sve to čini jednu cjelinu, što je u skladu sa vašom željom da svijet gledate cjelovito i zarad te cjelovitosti dijelovi postaju potpuno nebitni. Antene na krovu i električni stub pored kuće pokazuju vašu modernost iako želite da vas vide kao patrijahalnog i konzervativnog. Okućnica pokazuje da vam zelenilo prija i odmara. Ako vam se sviđa kuća broj 2 vi ste rođeni vođa i volite da dominirate. Ne bježite od buke i ulice ali nastojite da budete neko ko je u centru događanja. Oštre linije na kući ukazuje na vašu agresivnost, ali to za vas nije problem. Podjeljenost kuće ukazuje i na podjeljenost vaše ličnosti, tako da bez problema jedan dan pričate jedno, a drugi dan pričate nešto sasvim suprotno. Takođe, dva dijela kuće ukazuju da svaki dio može zasebno funkcionisati kao zasebani entiteti. Nemojte da vas zavara zid, njegova bjelina pokazuje da on nije prepreka, već želja da ljudi poštuju vašu privatnost i privatnost vaše porodice. Skloni ste da posjedujte rezervni položaj, na kojem se osjećate nedostupno i zaštićeno. Niste neki ljubitelj zelenila i dozvoljavate poneku biljčicu. Ako vam se sviđa slika broj 3 vi želite da pa podjarmite prirodu i tek onda da živite u skladu sa njom. Za vas nema prepreka i zbog drugih ste spremni da promjenite i tok rijeke. U tom podrajmiljvanju prirode vi ne birate sredstva. Iako ste okruženi zelenilom, ne prijava vam to jer mislite da to zelenilo previše dominira. Sama organizacija ove kuće ukazuje na vašu želju da imate svoj entitet u kojem ste vi gazda. Vaša ličnost je slojevita, ali vi odlično funkcionišete u svim sistemima, baš kao i krov na ovoj kući. Vaša maksima u životu ništa nije crveno i crno, ima mnogo nijansi aluminijsko sive. Veličina objekta ukazuje na vašu želju da primite što više ljudi pod krov i da upravljate njima. Posebno se brinete za rodbinu i prijatelje.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije                                                    http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61439/test-licnosti http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61439/test-licnosti Dubioza kolektivna Tue, 23 Jul 2019 09:51:38 +0200 Slušam  sjajnu “Dubiozu kolektiv “ sa Tjentišta i mislim kako se nama nije desilo ono što se Jugoslaviji desilo nakon onoga drugog rata, a to je da država zabrani govor mržnje, tj. da se vrlo brzo nakon rata prestane pričati o jamama, stratištima gubilištima, klanjima, vješanjima, te da krene izgradnja razorene zemlje. Ko je tada prestao da priča i piše o svojim stradanjima? Prestali su teško postradali Srbi, ostavivši iza sebe Jasenovac, Jadovno, Garevicu, zacementirane jame, te krenuli da grade svoju zemlju. Ali, kad nema vizije o zajedničkoj budućnosti, kad treba zamaskirati životne probleme, korupciju, krađe, afere itd. tada na scenu stupe političke vođe, ljudi koji pojma nemaju šta i kako dalje - i hvataju se jedine prijemčive priče za obezglavljeni, primitivni i osiromašeni narod - a to je zločin, krv, ubice.. Posebno je to tako svakoga jula u Potočarima, ali na mjestima gdje su stradale srpske žrtve, gdje naravno nema starnih delegacija. Na TV -u je toliko puno tih emisija, skoro do nepodnošljivih granica.. Čini se nemogućim da se ovi narodi pomire –  zapravo to je apsolutno nemoguće. Pokušaj da se živi na način kako žive drugi civilizovani narodi koji su se međusobno poklali - I sada žive jedni pored drugih.. Kod nas je to, izgleda nemoguća misija. Ako Srbi, kažu Bošnjaci, priznaju da su neki među njima počinili genocid - ako potvrde sve što se od njih traži, tj. presude Haga kao sveto slovo – nestaće problemi, počeće nova era suživota. Bio bi to još jedan uspio eksperiment globalista, onih što u sjeni pomjeraju figure na šahovskoj tabli svijeta. A onda se neki tamo bloger raspiše o tome ”kako proces pomirenja u Bih ide dalje“... Možda gore na Tjentištu bi i moglo kad bi onaj laf Brane, frontmen, Dubioze  dobio priliku da nešto vodi, a neće. Čim se ona djeca vrate u svoje atare – dočekaće ih stari. I sve će biti kao prije. Cilj je priznanje genocida od strane RS-a, koji se tamo nije desio, a desio se težak, strašan, masovni zločin, što se dešava i dešavalo se  uvijek tamo gdje je rat. To nije opravdanje, niti može biti opravdanja za izvršioce takvih teških djela.  Ali tek onda kada  se  dokaže da taj pojdinac, ne kao član UZP, j e s t e lično,van svake sumnje, naredio ili počinio zločin za koji se sudi. Svaki pravnik krivičar to zna. Zna to i Amerika, koja je i smislila nove elemente u kvalifikaciji genocida  da bi strašno kaznila Srbe buntovnike i pomogla da se fama oko srpskih krvoloka proširi svuda po svijetu. Priznanje na koje prisiljavaju Republiku ne bi imalo veze sa moralom, kajanjem, sa pijetetom prema žrtvama, što Bošnjaci pričaju kao mantru. Jer sve to  su Bošnjaci dobili u najvećoj mjeri, a Srbi od njih nisu ni za jednu jedinu svoju žrtvu. Čak je i sam Vučić umalo izgubio život došavši da se pokloni žrtvama. Priznanje treba da bude baza za ono što oni žele - a to je da je Republika Srpska stvorena na genocidu i da je treba ukinuti -  što oni kao svoj stav uopšte ne kriju. Pri tome niko, ni  jedan medij u Federaciji, ne pomenu srpske žrtve, niko ne pomenu onu dvojicu dječaka iz Konjica, osim onoga čestitog Bošnjaka, koji podiže kapiju u spomen nevine djece, umorene dva puta.. Nije li za Bošnjake jedina moguća politika budućnosti stalno trovanje zajedničkog života, lažna priča o pomirenju, a prizivanje osvete dušmanima?!   Nažalost znamo da mrtvi neće promijeniti naš život – to mogu samo živi.    Za ovakvu situaciju kriva je ovakva nakaradna država, sastavljena od ratnih neprijatelja, koji nisu u stanju da žive kao sav ostali svijet, koja je to samo na papiru, koju tlače stranci da bi što duže i više zaradili u njenoj nesreći, jer da postoji, saslušala bi makar jednu od poruka onih mladih ljudi  iz „Dubioze„ i   shvatila da ljudi bježe iz ove zemlje, čak i u gore i klimatske i ekonomske uslove, ali gdje nema svakodnevne priče ko je kome pustio više krvi... Uzalud   putevi, uzalud zgrade i objekti ako u njima neće imati ko da živi.   Prijetnje donošenjem zakona o nekim zabranama, prisila, dugogodišnje mrcvarenje, odsustvo zajedničke vizije ljudi, koji nas vode, koji ni o čemu ne mogu da se dogovore, osim o svojim platama, u zemlji koja otvorenih očiju ide u propast –  ne vodi nikuda. Neko mora da riješi ovu enigmu bezakonja i upravljanja brodom bez kormilara. Takvu zemlju mogu spasiti JEDINO LJUDI, HRABRI, ALI i MUDRI, OBRAZOVANI, NEOTROVANI ŽELJOM ZA OSVETOM, LJUDI KOJI ĆE ZNATI KAKO DA ZAUSTAVE OVU PROPAST. Koji? Pojma nemam. Sjetimo se, dakle svih naših poginulih s pijetetom svake godine, zalijmo grobovei humke suzama, obilježimo te dane kako treba, ali zatvorimo kapije grobalja, nakon toga i  okrenemo se budućnosti, jer ovako nikada nećemo spoznati šta znači s t v a r n o biti slobodan u svojoj zemlji. Inače, nama ovdje nema drugog puta osim - nazad u mržnju i osvetu, čija je hrana stalna priča o stradanjima i prolijevanju krvi - Ili bijeg odavde što prije - i što dalje. Inače, oni koji su u julu pričali političke priče, plakali nad grobovima, gurali narod da mrzi jedan drugg - dobili su ogromne plate, bonuse, tople obroke, naknade za odvojeni život  - i krenuli na topla mora da dobro odmore otrovne jezike. Ovi drugi, narod – posebno penzioneri - zbrojiće svoj skromni prihod, pa kad zbroji vidjeće  da je bolje da i ne pomišlja na odmor /ako nisu digli kredit/ jer  dolazi jesen, škola, ogrev…… itd.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61438/dubiozakolektivna http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61438/dubiozakolektivna Trampov odgovor Mon, 22 Jul 2019 09:38:50 +0200 Poštovani gospodine Dodik, Zamjenik sekretara, zamjenika sekretara za spoljnu politiku u Ističnoj Evropi, mi je dostavio vašu izjavu u kojoj kažete da ćete bezrezervno podržati mene ne predstojećim izborima u mojoj zemlji. Pošto Vas nema na tviteru, pitao sam ljude iz Stejt departmenta, ko ste Vi i odakle dolazite? Rekoše mi da ste sa naše „Crne liste“. Ne znam kako je čovjek poput Vas dospio na tu našu listu, ali tek ste me onda zaintrigirali i naredio sam da Vas izguglaju. Naravno, ja nemam pojma gdje se nalazi Bosna i Hercegovina, ali mi je Melanija kazala da je to blizu Slovenije. Vjerujem da su žene kod Vas jednako lijepe i zgodne kao Slovenke. Kada mi je zamjenik sekretara, zamjenika sekretara za spoljnu politiku u Ističnoj Evropi donio Vaš dosije, ostao sam bez daha. Ne znam da li ste Vi mali ja ili sam ja mali Vi, ali to nije ni važno. Važno je da postojimo i da spasavamo naš naod od pošasti globalizacije i globalnog otopljavanja. Iskreno ja sam potpuno fasciniran Vašim biznisom, Vašim ponašanjem i Vašim vokabularom. Vaša sposobnost da pomirite javno i privatno je nevjerovatno, Vaša posvećenost porodici me je oborila s nogu. I moja djeca su slična vašoj, ne drogiraju se, niti su demogozi, jer sam im od malih nogu dao početni kapital. Impresioniran sam Vašim odnosom prema migrantima. Nema veze da li se radi o Meksikancima ili Afganistancima, svi su oni isti, dolaze da nam uzmu poslove, novce, identitet, religiju. Malo sam zbunjen oko Vašeg obijanja da se postavi žica na granici Vaše zemlje da bi se spriječio ulazak migranata, ali naslućujem da Vi, baš kao i ja,  volite čvrstu gradnju. Vaš odnos prema Sorošu i njegovim satelitima me posebno oduševio. Da se ja pitam sve bih ja to zabranio, ali na žalost to nam drugi ne dozvoljavaju. Ova Vaša priča sa izdajnicima i stranim plaćenicima me malo iznervirala, jer znam kako sam prošao kada su mene optužili za očijukanje sa Rusima. Javite mi kako ste uspjeli da javni servis pretvorite u generator lažnih vijesti, o čemu ja samo mogu da sanjam. Malo sam pratio Vaš nastup u Narodnoj skupštini Republike Srpske, povodom Pelješačkog mosta i fasciniran Vašim osebujnim rječnikom i odnosom prema opoziciji. Žao mi je što Vam neko od Vaših saradnika nije dodao bacač plamena, da jednom za svagda raščistite s njima. Poštovani gospodine Dodik, svidjelo mi se kada koristitite riječ bitanga, ali niko u Bijeloj kući, niti Melanija, ne zna kako da je prevede na engleski. Pošto ste onako srčano branili interese Hrvata u Banjaluci, vjerujem da ste politička zvijezda i kod njih, pa ako Vas mogu zamoliti da pored Srba i američke Hrvate pozovete da glasaju za mene. Gospođa Kolinda je takođe obećala da će ih pozvati. Iskreno mi je drago što ste na našoj „crnoj listi“ i što ne možete da uđete u Sjedinjene Američke Države, jer dovoljan je jedan Donald ovoj zemlji. Na kraju, želim da vam priznam da ste bolji od Orbana, žešći od Duartea i zgodniji od Putina i da imam pravo glasa kod Vas ja bih za Vas glasao. Hvala još jednaput na podršci. Iskreno Vaš, Donald Tramp Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije   http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61437/trampov-odgovor http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61437/trampov-odgovor Genocid i Srbi Sun, 14 Jul 2019 10:33:56 +0200 Genocid je riječ koju Srbi izbjegavaju koristiti u mjesecu julu i smatraju da je logički i gramatički nespojivo njezino korištenja uz vlastitu imenicu Srebrenica.  Ostalim mjesecima se može koristiti ali samo uz riječi ustaše, Jasenovac i NDH. Ovo nije šala, ovo je surova istina koja se svakog 11. jula pokaže tačnom. Elem, 11. jula su u Srebrenici ukopana 33 tijela Bošnjaka ubijenih u prvoj polovini jula 1995. godine i do sada se u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima  nalazi 6643 tijela, ekshumirano preko 7100,  dok se još uvijek traga za više 1000 osoba. Dva međunarodna suda u Hagu, oba su osnovale Ujedinjene nacije,  zločin u Srebrenici su definisali kao genocid nad Bošnjacima, ali to Republika Srpska ne priznaje. Ne samo vlasti Republike Srpske, nego i mediji u njoj. Nakon komemoracije u Potočarima 11. jula ove godine u medijima u Republici Srpskoj mogli ste pročitati u dva članka u kojima se kaže da je  1995. godine počinjen genocid u Srebrenici i da su neki  srpski oficiri i političari osuđeni zbog toga. U još nekoliko članaka spomenuta je izjava visokog predstavnika Valentina Incka o inicijativi za usvajanju Zakona o zabrani negiranja genocida, kao i izjava američkog državnog sekretara Majka Pompea. I to je to. Koliko ja znam, a mislim da znam, u Republici Srpskoj ne postoji zvanična zabrana upotrebe riječi genocid u kontekstu Srebrenice, ali je sasvim jasno da postoji prećutni dogovor ili bolje reći udruženi politički poduhavat vlasti, intelektualne elite i medija da se ignorišu presude sudova u Hagu, a sve što se dešavalo u julu 1995. godine opisuje kao strašan i veliki zločin. Zašto se Srbi plaše genocida? Strah Srba iz Republike Srpske od genocida je potpuno iracionalan jer se zasniva na strahu od dobijanja etikete genocidnog naroda i ukidanju Republike Srpske. Važno je naglasiti da taj strah  se proizvodi od strane samih Srba i to onih koji sebe opisuju kao prave patriote. Pa da i to razjasnimo. Ne postoji kolektivna krivica naroda za bilo koji ratni zločin, pa ni za Srebrenicu, a to potvrđuje svaka presuda haškog tribunala ili domaćih sudova. Baš kao što Nijemaci, kao narod,  ne mogu biti odgovorni za zločine iz Drugog svetskog rata, tako ni svi Srbi kao narod ne mogu da budu krivi za Srebrenicu. Niko pristojan neće tvrditi da su Nijemci genocidan narod, tako niko pristojan i razuman neće tvrditi ni za Srbe. Takođe, niko razuman ne može očekivati da će Republika Srpska nestati ako prihvati činjenicu da se u Srebrenici počinjen genocid, jer svidjelo se to nekome ili ne to je entitet koji je temeljni dio Bosne i Hercegovine. Negiranje genocida u Srebrenici opstaje u granicama Republike Srpske i donekle Srbije a to znači na teritoriji od 112 886 km2.  Onoga trenutka kada vi ili vaše dijete napustite Republiku Srpsku i Srbiju negiranje genocida u Srebrenici postaje potpuno iracionalno i posmatraju vas kao bezobraznu budalu ili bezobriznog psihopatu. Iako ne postoji kolektivna krivica, postoji nešto što se zove moralna odgovornost jednog naroda pogotovo njegove političke i intelektulne elite za izbjegavanje da se suoče sa zločinima koji su počinili njegove političke vođe, vojnici i policajci.  Oni ne mogu da budu odgovorni za prošlost, ali su odgovorni za sadašnjost i budućnost svoga naroda.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije         http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61436/genocid-i-srbi http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61436/genocid-i-srbi Narodne priče i turizam - Kako Slovenija privlači turiste Sat, 13 Jul 2019 12:34:45 +0200 Privući turiste i pružiti im jedinstven doživljaj, nije lako. Konkurencija je velika a bez onog „wow faktora“ teško da će se gosti ponovno vratiti. Domaća hrana, jeftino piće, 200+ sunčanih dana u godini više nisu garant atraktivnosti mjesta. Sve je više zemalja koji svoj turizam grade oko narodnih priča i vjerovanja u nadi da će baš to biti primamljiv mamac za turiste koji dolaze. Iako nedovoljno poznatih, i Bosna i Hercegovina ima poneku priču koja se pročula van granica naše zemlje i koja je zagolicala maštu putnika namjernika. Koliko je samo onih koje u Banjaluku privuće priča o vječnoj ljubavi i legenda o Safikadi u kojoj na kraju lijepa Safikada izvršila samoubistvo zbog zabranjene ljubavi tako što je obgrlila top u trenutku kada je pucao đule označavajući podne?! Nezaboravna je i priča o Žutom efendiji iz Sarajeva kojem su se pripisivale nadnaravne sposobnosti i koga su se ljudi plašili. Želeći se jedne prilike s njima našaliti, prijatelji su odlučili da jedan od njih legne u kovčeg a oni su od Žutog efendije tražili da mu klanja sahranu. Kad ih je efendija pitao da li žele živom ili mrtvom prijatelju da klanja, oni su rekli naravno mrtvom jer se živim ljudima ne klanja sahrana. Nakon obreda su prijatelji vidjeli da im u kovčegu leži mrtav prijatelj. U Hercegovini je poznata priča o izbjegavanju kupanja u Neretvi na sv. Iliju i zlatokosom strancu koji se udomaćio u Mostaru te je svoje vrijeme provodio pokraj prekrasne Neretve. Jedne prilike je odlučio osvježenje potražiti u rijeci, pa tako skoći u nju i nestade.  Danima ga nije bilo a onda se pojavio. Bio je nijem. Pričalo se je u podzemnom svijetu bio rob ali se vila zaljubila u njega. Kada je saznala da je stranac i nije znao za pravila rijeke, zamoli oca da ga pusti a ovaj pristane uz uslov da ovaj bude nijem i ne mogne nikome pričati o podzenom svijetu. Slovenija, kao zemlja u naše bližem okruženju je upravo narodna vjerovanja i predanja dovela do savršenstva, tako da svaki prirodni biser, a koji kao magnet privlači posjetioce, krije po jednu narodnu priču koju turisti rado prepričavaju. Ovo su tri najpoznatije narodne priče iz gorenjske pokrajne, koje čine okosnicu slovenskog turizma te regije. Priča o skamenjenoj djevojci (Lice djevojke je priroda uklesala u planinu Prisank) Ajdovska deklica je vjerovatno jedna od najpoznatijih priča gorenjske pokrajne. Priča o djevojci, čije je lice ostalo uklesano u stijenu privuće hiljadama turista. Prema predanju, na obroncima planine Prisank, nedaleko od Kranjske Gore, živjela je djevojka koja je rado pomagala putnicima koji su pokušavali preko Vršič prevoja prelaziti snijegom zameteni put prema Trenti. Silazila bi u dolinu, čistila put i pomagala im koliko i kako može. Zauzvrat su joj ostavljali hljeba i vina u podnožju planine, tako da nikad nije bila gladna ni žedna. Ali je ona bila i poznata kao i proročica, pa je redovito obilazila novopečene majke i djeci proricala budućnost. Upravo je to učinila jedne prilike u dolini Trente, kada je na svijet došao prelijepi dječak. Rekla je da će izrasti u poznatog i hrabrog lovca koji će jednom uhvatiti i ubiti bijelu divokozu zlatnih rogova - čuvenog Zlatoroga. Kada su za njeno proročanstvo čule njene sestre, proklele su je da se pretvori u kamen onoga trenutka kada se vrati kući. I danas na obroncima planine Prisank turisti mogu vidjeti skamenjeno lice djevojke, čiji pogled seže do Trente u kojoj je prorekla posljednju sudbinu. Legenda o Zlatorogu i lovcu (Statua Zlatoroga na jezeru Jasna u Kranjskoj Gori) Dječak iz doline Trente, kojem je Ajdovska deklica prorekla budućnost, je izrastao u velikog i hrabrog lovca, koji je lovio po prostranstvima Zlatorogovog kraljevstva, kako se nazivala dolina Trente. Jedne prilike je ugledao Zlatoroga na vrhu planine i nanišanio u želji da ga ubije. U tom momentu se pojavila bijela vila upozorivši ga da to ne čini. Bit će trostruko proklet ako nanišani Zlatoroga, koji je sveta i zabranjena životinja. A na kraju, Zlatoroga je nemoguće ubiti. Čak i ako se smrtno povrijedi, iz njegove kapi krvi koja padne na tlo će izniknuti Triglavska ruža koja će obnoviti Zlatorogovo zdravlje i snagu ali ne bez posljedica. Zlatorog će uništiti plodnu dolinu i pretvoriti je u pustaru. Nedugo nakon toga se lovac zaljubi u djevojku koja mu uzvrati ljubav. Planinsko cvijeće koje joj je donosio, čuvala je kao najveće blago. Ali je vremenom popustila slatkorječivosti venecijanskog zlatara koji ju je počeo obasipati nakitom. Kako bi vratio ljubav svoje drage, lovac odluči da će je pridobiti zlatom koje se nalazi u špilji planine Bogatin, a koju čuva zmaj. Na svom putu je sreo čudnog zelenog čovječuljka koji je rekao da će mu pomoći u naumu ali da bi otvorio pečinu i pobijedio zmaja, mora donijeti rogove Zlatoroga. Iako se prisjetio upozorenja bijele vile, oglušio se o njega. Našao je Zlatoroga, nanišanio i upuco ga. Kako je krv potekla, tako je Triglavska ruža počela nicati i prvim listom vratila je snagu Zlatorogu. Lovac je prekasno uvidio svoju grešku. Zlatorog je krenuo ka njemu i stjerao ga na ivicu ponora u koji je na kraju pao. Ako se pitati šta je bilo sa djevojkom, ona je ostala i bez venecijanskog prosca ali i svoje istinske ljubavi. Mjesecima je sjedila na obali rijeke Soče prizivajući svog dragog, dok jednog dana rijeka nije izbacila njegovo tijelo. Ona je skočila u brzace kako bi napokon bila s njim.   Prelijepa Soča i tri božanstva (Rijeka Soča  Foto: H.Z.) Dolinu Trente, koju danas krasi smaragdno zelena rijeka Soča, prema predanju je jednog dana poharao div po imenu Vodobruhec (onaj koji bljuje vodu) i počeo svojim mlazom uništavati sve što se našlo pred njim. Nakon što su počele plaviti kuće a ljudi bili u sve većem strahu, odlučili su se obratiti bogu Jalovecu za pomoć. On se pokušao uhvatiti u koštac sa Vodobruhecom, ali kako ovaj napravi korak, Vodobruhec ga potopi. Shvativši da sam baš i neće mnogo postići, bog Jalovec u pomoć pozove boga Triglava i boga Mangarta. Sva trojica odluče uhvatiti Vodobruheca, vezati ga i zatvoriti u špilju. Nakon što su to učinili, ostavili su mu samo malo usta otvorena kako bi dovoljno vode iz njih teklo i tako ponovno natopilo zemlju koju je prethodno uništio. Bog Triglav mu je rekao da će mu to biti lekcija koju će sigurno naučiti i dobro zapamtiti a kada dođe vrijeme da je kazna odlužena, vratiće se po njega i osloboditi ga. Izgleda da su bogovi zaboravili na Vodobruheca, pa se on i danas nalazi zatočen u špilji tvoreći tako izvor jedne od najposjećenijih rijeka za ekstremne sportove, Soče.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61435/narodne-price-i-turizam-kako-slovenija-privlaci-turiste http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61435/narodne-price-i-turizam-kako-slovenija-privlaci-turiste Srebrenica na Kameničkom brdu, genocid ili ratni sukob? Fri, 12 Jul 2019 09:52:50 +0200 Ovo pitanje rezultat je analize televizijske emisije „Srebrenica -24 godišnjica genocida, koji je emitovan na Tv N1, 11. 07.2019. godine od 10:00 do 14:00 časova. Učesnici Marša smrti koji su preživjeli taj marš, svjedoče o događajima na Kameničkom brdu koji su se desili 11.07.1995. godine. Srebrenica -24. godišnjica genocida, Tv N1, 11.07.2019. godine, 10:13 Adisa Imamović, reporterka N1 „Marš mira ove godine prošao je prvi put orginalnom rutom. Možete li pojasniti kakva je to ruta i šta to znači?“ Munir Habibović, preživjeli: „Nova ruta je bitna zbog toga što su učesnici marša jula 1995. godine kad su krenuli od Buljima kad su sišli u prvi potok, koji se zove Bunički potok, tu su počele zasjede, granate... Sljedeća zasjeda je bila na Kameničkom brdu. Tu smo u jednom danu izgubile desetine naših učesnika tog marša smrti većinom civile.“ Srebrenica -24. godišnjica genocida Tv N1, 11.07.2019. godine, 13.05. Amela Burđević, novinarka: ...Mjesto Bukve na Kameničkom brdu, gdje su se oni (učesnici Kolone smrti) zatekli 11. jula 1995. godine...Svoje priče podjelili su sa nama. Rešid Dervišević, preživjeli: „Ovdje je bilo katastrofa, desio se baš genocid na ovom mjestu. Početa je ta realizacija genocida koji su Srbi planirali“. Ovdje je ubijeno preko 1.000 ljudi. Ovdje su da kažem da su Haški istražitelji sa ovog lokaliteta pokupii 650 tijela. Naše su ljudi koji rade ovdje u Agencijama za traženje nestalih kupljenje, 102 su ovdje vadili i oni su pokupili oko 80 cijelih tijela.  Znači da sama brojka govori da je tu ubijeno preko 1.000 ljudi. Još imamo nepokupljene kosti na svakom koraku mogu se naći  kosti naših ubijenih devedesetpete.“ Srebrenica -24.godišnjica genocida Tv N1, 11.07.2019. godine, 13:09 Nataša Tadić, reporterka N1: „...rijetki preživjeli muškarci iz ove familije poput Eniza Gabeljića prisjećaju se Puta smrti na Kameničkom brdu dok su se pokušali domoći slobodne teritorije prema Tuzli.“ „Eniz Gabeljić: „...došli smo na Buljimu do jednog proplanka, gdje je bila jedna veća grupa ljudi i rečeno nam je da je prekinuta kolona da ne znamo put, tražio se vodič, neko zna put dalje, i onda se sa svih strana zapucalo tako da smo se raspršili na sve strane...Evo mi smo tu preživjeli da kažemo, svjedočimo da  se to desilo, šta se dešavalo!“ Tokom cijele emisije novinari i učesnici govore o 9.372 ubijenih Srebreničana, a ovi preživjeli svjedoci govore o ratnom sukobu, bitci na Kameničkom brdu, gdje su Bošnjaci iz kolone ginuli u sukobu sa Vojskom i Policijom Republike Srpske. Logično je zaključiti, (vjerujem u ove izjave preživjelih) da je  tu na Kemeničkom brdu, 11. jula 1995. godine, poginulo, od nekoliko desetina do hiljadu učesnika marša smrti. I nije ovo jedino mjesto gdje je došlo do ratnih sukoba pripadnika Armije BiH kojih je bilo u maršu sa Vojskom i Policijom Republike Srpske, i gdje  se naravno ginulo, jer je rat društveni događaj u kome ginu vojnici zaračenih strana, i to nije ratni zločin. Ratni sukob na Kameničkom brdu, ne može se nazvati genocidom, kako to radi Rešid Dervišević. On, naravno, da bi imao argumente za tvrdnju da je to za genocid, ratne žrtve iz marša, iako je jasno da su poginuli u ratnom sukobu, proglašava ubijenim. Nadam se da svi znamo da je ubijanje civila i ratnih zarobljenika ratni zločin i od kvalitativnih i kvalitativnih karaktiristike tih zločina zavisi kako će oni biti imenovani, od ratnog zločina do genocida. Kao sociolog, dobar metodolog i odgovoran i moralan čovjek, koji poštuje i priznaje istinu, znam da se neka pojava određuje po sadržaju koji je u njoj prevladavajući, znam i uvjeren sam da se u Srebrenici u julu mjesecu večina bošnjačkih žrtava strijeljana, ubijena. Molim čitaoce koji su došli do ove rečenice, da me ne optužuju da racionaliziram, negiram genocid u Srebrenici! Molim ih da ovaj tekst čitaju i razumiju kao moju želju da se sve strane uspostave praksu, odgovorniji i objektivniji odnos prema događajima iz rata. Takva nova preovladavajuća praksa bi pribižila stavove strana u sukobu o ratnim događajima i ratnim zločinima, i to bi bio veliki doprinos dolaženja do istine, mira i pomirenja. I naravno rezultati tog procesa bi i meni i drugima pomogli, odnosno, ako smo pošteni i odgovorni, nas natjeralo da prihvatimo istine o događajima iz rata. Dok se to ne desi ne očekujte od mene da prihvatim neku od više iskjučivih istina koje se vežu za Srebrenicu. Danas u Bosni i Hercegovini u oba entiteta je druga praksa. Na primjer: neodgovorno je, jer je netačno,  kad Bošnjaci izjavljivljuju i tvrde da su sve Srebreničke bošnjačke žrtve ubijene kao civili, a sve Srebreničke srpske žrtve poginule kao vojnici; neodgovorno je, jer je netačno, kad Srbi izjavljuju i tvrde da su sve Srpske ratne žrtve u Srebrenici ubijene, kad je bliže istini da je večina srpskih žrtava u Srebrenici poginula kao vojnici. Tekst je napisan kao želja i prilog da se uspostavi u javnom bosnskohrcegovačkom prostoru, otvorena, javna polemika  (sa odgovornojim i objektivnijim pogledom) o argumentima jedne strane koja tvrdi da je u Srebrenici ubijeno 8.372 civila i druge strane koja tvrdi da je jedan broj srebreničkih žrtava poginuo kao vojnik.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61434/srebrenica-na-kamenickom-brdu-genocid-ili-ratni-sukob http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61434/srebrenica-na-kamenickom-brdu-genocid-ili-ratni-sukob VERITAS AMARA EST Wed, 10 Jul 2019 11:01:07 +0200 Kako sama  reče neki  dan dugogodišnja   heroina,  udarna   pesnica    SDS-a “Aleksandra Pandurević  je “nastradala“ u  bespoštednoj  borbi  sa “svojima”  Dešava  se to i  dešavalo se i  drugima -  samo  kada se dešava  drugome , nema  empatije. To je u  SDS-u  surovo  pravilo. Međutim, i pored toga što joj je stranka jasno pokazala šta misli o nastavku njene političke  karijere  Pandurevićka se svojima i dalje stavlja na raspolaganje. To je kad je ona u pitanju,  prilično neshvatljivo. Ja  sam mislila da se ona  ne da  ponižavati od onih s kojima je dijelila  privilegije  sve ove godine  i  od kojih je, objektivno, bila  značjno bolja -  a  koji su je bez  imalo obzira zapravo šutnuli. Razlozi se mogu čuti po kuloarima, ali ja nemam običaj da komentarišem  tračeve,  pogotovo one  vrlo ružne.   SDS  odbacuje svoje zaslužne ljude, pravi spinove, priprema iznenađenja iz sjenke, prvo ih  gurajući   da  se eksponiraju u javnosti  kao neustrašivi borci za  pravdu,  itd., a oni  ne  znaju da  sami  sebi  sijeku  granu na kojoj  sjede, jer je sve samo pitanje koja grupa ljudi odlučuje šta  dalje i  s kim  – i  onda onima  izabranima za odstrel  zadaju finalni udarac. Bez imalo milosti. Međutim, politika  je  posebna droga, ne  samo u SDS -u, naravno. Onaj ko jednom osjeti vlast i  moć, ko se napije vode s tog izvora, koga uvuku  u dubinu  i  širinu predaje  ličnog  digniteta na  korištenje grupi, ko se opusti i  pomisli da je  na konju – taj  je već duboko u problemu.  Nema u politici pravila, nema zasluga, nema  nedodirljivih  vojnika stranke. Pojedinac je u stranci samo igrač, jedno vrijeme  u  prvom  timu, a  kasnije može lako doći  na klupu, tj.  u  rezervnu  grupu – da bi  se isti  kasnije prodao na političkom tržištu – pa ko koliko da.  Rijetko ko shvati da tu  nikada  nije ni trebalo da bude, osim ako je to znao od početka. To je slučaj Ognjena Tadića,  koji  je stranku i  “načeo“ spletkama i spinovima. Svi kasniji događaji išli su logičnim redom. Danas je izgledna potpuna i konačna podjela SDS –a  koja čak ne mora ni da bude formalna. Ona se već desila. Svi znamo da su benefiti politike zaista veliki. Plata koju pojedinac dobije za nekoliko godina  „boravka”   u vlasti  napravi  od  njega  bogatog   čovjeka, toliko  da ni  sam ne shvata šta mu se  desilo, ako je pošten pa to prizna. To je pogotovo slučaj  sa onima koji takve i slične pare   baveći se nekim svojim poslom, ili  čak svojom respekatibilnom profesijom– nisu mogli zamisliti. Da se vratimo slučaju A. Pandurević. U opozicionim strankama žene su samo figure, samo  procenti, koje treba zadovoljiti, rijetko kada takve pametnice i borci, kao  što je  to recimo  sada  prof. Trivić.  Pratiću njenu političku sudbinu, koja bi mogla biti vrlo, vrlo slična  političkoj  sudbini  Aleksandre Pandurević (mada, naravno,  nikako identičnog  početka  karijere, iako  i  to  ništa ne znači ),  mada ona  poručuje  da  je  uvijek   u svemu imala uspjeha a valjda zna da mi znamo da  misli na politički uspjeh. Baš  bih se radovala  da me  demantuje i  da nekada, sutra, ona kao profesor fakulteta  bude kandidat za premijerku Republike Srpske. Bio bi  to  zaista veliki uspjeh. Zašto se  ovome baš ne nadam  kada  je riječ o opoziciji ?! ? Skoro pa je pravilo da kada istaknuti  pojedinac u opoziciji pomisli da je značajan, da stranka cijeni njegov doprinos  opštem  uspjehu, da  stranku  reperezentuje na najbolji mogući način  - tu  nastaje  bezrezervna vjera u rukovodne  strukture, a  oni  ga  (ovo se naravno ne odnosi na poziciju, oni imaju drugu strategiju, naročito SSND) tada još jače guraju da se žešće,  još grlatije bori, da lupa po režimu, da  krene u borbu protiv nepravde, korupcije, policije, države itd.. To je slučaj  Stanivuković i Vukanović, dvojice veoma hrabrih i simpatičnih, mladih ljudi, koji, izgleda, duboko vjeruju  u ono što rade i  treba da rade ako je to tako. Svaka im čast. Ja ne mislim da su oni nesposobni, dapače, vrlo su i hrabri i sposobni..  Oni  samo ne shvataju da vodeći likovi iz njihove stranke za  njih neće „staviti glavu na panj“ – a sami su protagonisti cijele priče o protestima  – dakle u slučaju da  ova mladež  ostane sama na čistini,  a narod ne  podrži  m a s o v n o  ovaj  bunt na izborima, nego opet  izabere  poziciju. PDP –uvijek  mudro čeka, osim ako,  kao sada, nije dobio topovsko meso,  tj. mlade ljude, koji ne žaleći  sebe napadaju iz svih oružja  i idu do kraja. Vukanović za sada ima najviše izgleda da nastarda. On je u ovoj priči locus minoris, nema zašitu, nema oslonac ... Kao  što reče predsjednik Vučić  za sebe – pravi Don Kihot ... !   U politici  je, znamo,  sve moguće. Pogotovo igra mačke i miša s ljudima.. Nema toga što se ne  može  desiti onome ko jednom  izgubi  svog  političkog zaštititnika - ili  se zaj*...be  pa pomisli da se bez njega ne može,  ili kad  zaštitnik odluči  da  protežira  nekog   drugog,  što je  još  bolnije. Tada se  nastrada.  Ne zbog  16, ili  160  glasova protiv,  svejedno - glasovi  se uvijek  dodaju,  ili  se oduzmu,  taj  sistem  Aleksandra vrlo  dobro zna. I  zato  je  ljuta,  jer je svjesna da je  važna   samo  ona ruka   koja će  da preuzme stranku, a to je uvijek  unaprijed  odlučeno. Aleksandra  je  to, nažalost,  već  osjetila  na  svojoj  koži.   Dakle   „dva loša ubiše Miloša“ sveto  je  pravilo  politike.  Čudi me da  se Aleksandra  iznenadila, a godinama je  bila blisko  uz  svoje  partijske  drugove posebno u Sarajevu,  Vukotu  i  druge  - a   pametna  kakva  jeste - kako nije   prije  upoznala  njihovo  pravo  lice?!   Sada  je dobila  priliku,  ali  kasno.    Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61433/veritas-amaraest http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61433/veritas-amaraest