http://www.frontal.ba/ Copyright 2019 Promotim d.o.o. Frontal RSS Feed Mon, 24 Jun 2019 09:37:56 +0200 Svjedoci smo ovih dana diplomatske ofanzive Republike Srpske, Dodik je posjetio Mađarsku i Orbana i dok kažeš „ljudska prava“, obreo se u Bjelorusiji, gdje se sastao sa predsjednikom Lukašenkom ali i predsjednikom Moldavije Igorom Dodonom. Koji su benefiti tih posjeta teško je reći ali vjerujem da je Dodik sa svojim kolegama razmijenio iskustva o novim trendovima u uspostavljanju autoritarnosti, kontroli medija, prevenciji „obojenih revolucija“ i satiranju ljudskih prava. Ali ovo nije blog o tome. U isto vrijeme predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović pohodila je Sjedinjene američke države, a mediji zaduženi za optimizam su poseban akcenat stavili na posjetu  kompaniji "En-Si-Ar" (NCR) u Atlanti „koja je radom "En-Si-Ar-a" Banjaluka omogućeno Srpskoj da postane dio globalnog tržišta i da se nađe na listi svjetskih destinacija za softvere, naučne inovacije i tehnologije.“ Potom je dodala „da je saradnja institucija Republike Srpske sa ovom respektabilnom kompanijom omogućila otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje visokoobrazovanog kadra mlađe populacije, sa izvanrednim tehničkim i jezičkim sposobnostima, ali i povećala konkurentnost Srpske u odnosu na okruženje.“ Iako sam poznat kao autošovinista ono malo srpstva u meni se restartovalo i osjećao sam ponos, jebote našli smo se „na listi svjetskih destinacija za softvere, naučne inovacije i tehnologije.“ Ali strani plaćenik u meni ne miruje, zapitah se kako je moguće da ne znam za jednu tako zajebanu firmu koja posluje u Banjaluci od 2016. godine i zapošljava 300 ljudi i krenem da guglam. Elem NRC Banjaluka je počela sa radom 2017. godine i treba da „pruža se tehnička podrška za softverske probleme na globalnom nivou, uglavnom fokusiranih na korisnike u Sjevernoj Americi. S tim u vezi, kompletna podrška odvija se na engleskom jeziku, a kako je u planu proširenje tržišta, uskoro bi trebalo da bude omogućena i podrška na španskom i francuskom jeziku.“ Jednostavno rečeno NRC je u Banjaluci otvorio „call centar“ u kojem ljudi daju informacije na engleskom jeziku korisnicima usluga u Sjevernoj Americi i možda još negdje. Ako mi ne vjerujete pogledajte njihov oglas za posao koji su dali Diploma iz srednje škole ili ekvivalent 0-2 godina povezanog iskustva Napredni nivo znanja  Windovs KSP / Vista / 7/8/10; Napredno poznavanje Interneta, uključujući aplikacije i protokole, kao i standardne alate za praćenje interneta i analizu; Napredne vještine za rješavanje problema u MS Office i standardnim aplikacijama Napredno poznavanje strukture softvera, konfiguracija, organizacija datoteka Sposobnost da čita i analizira zapise programa Visok nivo poznavanja  hardverske opreme  (štampači, skeneri, modemi, mrežne kartice, monitori) Odlične komunikacione sposobnosti na svim nivoima, uključujući odlične veštine slušanja na engleskom jeziku, plus sve dodatne jezike potrebne za poziciju. Posjedovanje  vještine za rad sa klijentima i spremnost za rad u dinamičnom timskom okruženju Napredne vještine za rješavanje problema Sposobnost za rad uz fleksibilan raspored (večeri / vikendom); Sposobnost za rad u multitasking brzom okruženju E sada predsjednica Željka Cvijanović treba da objasni kako je otvaranje „call centra“ Banjaluka u kojoj se zapošljavaju ljudi bez iskustva, sa završenom osnovnom školom, koji znaju da upale računar,  razbijaju Windows i Office, znaju surfati po interenetu, za platu od 750 KM neto postavljaju Republiku Srpsku „na listu svjetskih destinacija za softvere, naučne inovacije i tehnologije.“ Nikako, ali je Vlada Republike Srpske za otvaranje te firme u Banjaluci i zapošljavanje 200 radnika izdvojila 2 miliona KM. Istina,  prvi ljudi NRC-a su joj se neki dan pošteno odužili jednim velikim City Lightom u njihovom sjedištu, vjerujem da je to najskuplje plaćeni City Light u istoriji Republike Srpske.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije       http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61423/welcome-republic-of-srpska-president-zeljka-cvijanovic-i-2-miliona-km http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61423/welcome-republic-of-srpska-president-zeljka-cvijanovic-i-2-miliona-km Wed, 19 Jun 2019 15:04:54 +0200 Neko vrijeme se o manastirima srpskim u Crnoj Gori pričalo, ali je postalo jasno šta se sprema  kad  smo, zgranuti, vidjeli kako šačica Srba brane onu crkvicu/kapelicu na obali. Izgleda da ta priča o samostalnosti crnogorske crkve zaista ima utemeljenje u najnovijim događajima i ne bi priča bila ništa novo kad se radi o recimo Ukrajini, Makedonji – ali kad se radi o Srbiji tj. o srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenoj imovini – e to je nešto sasvim drugo..    Nagovještavalo se to i prije još od vremena kad se Crna Gora odvojila od srpskoga „zlotvora”, mada sa zlotvorima samo u Beogradu živi pitaj Boga koliko dičnih Crnograca, kad zaboravi na zajedničke junačke bojeve sa Srbijom protiv Turaka, a okrenu se braći Šiptarima, tom vijernom prijatelju i saboracu kroz vijekove, kad zaboravi narodne patnje i pobjede svojih dičnih vojvoda i perjanika, kad se Milo odluči da predumani, ili su drugi odlučili za njega, kad izabra da ide putem nepameti, kad se savi, onako visok i rječit, a što znamo da za njega započe u stonom Beogradu, kad zamisli ono što zamisli, ili drugi zamisliše, pa se pitam ima li iko razuman da mu kaže da se u svetinje pravoslavne i svetosavske ne dira, da se ne dira u Ime Onoga na pomen koga svi crnogorski policajci, carinici, prodavci na pijacama, buticima i svi Crnogorci ustaju i krste se - dakle samo kad MU se ime spomene. Imovinu nečiju uvijek možeš uzeti silom, može udariti poreze i takse, po pravu koje izmisliš, ili objedama i mržnjom koju stvoriš i širiš u narodu, ali svetinje narodu uzeti ne možeš... To bi bilo kao kad bi u Lurd mogli dolazoti samo katolici i oni kojima država Francuska to dozvoli. Ili kad bi u Hilandar mogli ući samo oni koji su Srbi. Svaki pokušaj remećenja vijekovne tradicije bio bi strašno bogohuljenje za koje bi sramotu snosilo i deveto koljeno. Crnogorski zahtjev da se pod kontrolu države stave pravoslavni, srpski manastiri priča je za malu djecu.  Ispod te priče krije se nešto mnogo ozbiljnije. Prije svega stavljanje crnogorskoga pečata na imovinu SPC-a drugo na autokefalnost crnogorske crkve. Crnogorci mogu biti autokefalni, ako žele.  Ali, čini se da  su srpski manastiri opasnost za tu “moćnu “ državu na ulazu u Jadran, toliko opasni da evo samo što nisu Rusi nahrupli pa joj oteli vijekovnu slobodu, podržanu od dobrih saveznika Milovih Šiptara. A do juče su ti isti Crnogorci učili ruski jezik, prodavali Rusima zemlju oglasima na ruskom jeziku, gradili im vile, titrali mu ……a, pa se činilo da većih Rusa od Crnogoraca nema. Danas su oni uzdanica NATO–a. Na Balkanu. Nekad se govorilo da su Crnogorci pola čestiti ljudi, a pola lažljivci. To nisam ja govorila, nego su govorili pametniji od mene.   U Hrvatsku ne idem da se ne bih zajebala pa rekla hljeb – a ne kruh. Tetovaža nemam, ali imam ono nešto što je umrlo u meni one godine kada u Splitu udaviše momka na tenku – samo zato što je bio vojnik JNA. Bilo je to davno, ali osta ono nešto, što i sada reži iz mraka... Realnost nam pokazuje da se nikad ne zna kojeg će Srbina zgrabiti na granici naši zapadni susjedi, pa evo i ja (koja  nemam razloga za strah) ipak godinama idem dolje u Crnu Goru, misleći da tamo ima mjesta za nas, da smo tamo mi Srbi bezbjedni i da ću kao i skoro svake godine što radim, da se do zemlje poklonim kod kivota Svetitelja Ostroškog, slava Mu i milost!  Crna Gora valjda zna da nije samo fantastični Portomontenegro, u koji je uplovila najveća jahta na svijetu, pa prijatelji Hrvati pizde, da njena obala nije najčistija, niti najuređenija, naprotiv prljava je i velikim dijelom neuređena,  ona nije obala koja miriši na smilje i borovinu kao ona oko Brela i Baške vode  -  ali su je smatrali bliskom zemljom Srbi, ali i drugi koji dolaze da iznajme sobe za desetak EUR–a, da ljetuju skromno, prije svega ona Srbija koja nije otišla u Grčku i Tursku, jer nema para, pa Republika Srpska koja ide vikendom autobusima (naravno siromašniji i penzioneri, jer oni koji su na državnim jaslama idu na druge destinacije) da uživaju na dijelu Jadrana, koji je kao hrvatska obaka, nekada pripadao cijeloj onoj državi, koja je gradila i njihove dijelove magistrale (zaboravljeno je naravno da je inžinjerija JNA probijala tunele u crnogorskim vrletima) .. Ko to sada zna, i ako zna- negira. Pitam se kako mogu Šiptari i Hrvati, a evo sada i Crnogorci da na sva usta hvale i uzdižu svoje vijekovne države, svoju vijekovnu samobitnost, ponos, naciju itd., a Srbi kad god pokušavaju  da brane ono što jesu, što je istorijska, dokaziva činjenica kao da se boje da kažu ono što misle. Zato ovi drugi dižu glave i kraja nema pljuvanju po svemu srpskom. Tako oni koji sramotno blate sebe i svoje, ulagujući se svima i svakom – glumeći kosmopolite i   objektivne  kritičare svega i  svačega u svojoj zemlji (u kojoj naravno nije  sve najbolje i  moglo bi  mnogo više da se uradi, što niko pametan ne krije) i  traže svaku priliku da napadnu samo svoje – dok  ćute o drugima. Ne samo da  ćute, nego se kao zadnje kurve pave da ono što rade drugi, niti vide, niti čuju. Ali istorija pamti i bilježi. Ono što je danas, sutra ne mora biti isto. Neke stvari nisu bile zamislive prije samo dvadesetak godina. Kakvo će biti to sutra – vidjeće oni koji to dožive, kao što smo mi, rođeni poslije onoga rata,doživjeli da se istorija mijenja i da se činjenice izvrću. Kao onaj svečani, oduševljeni doček Njemaca u Zagrebu, ili počasni mimohod Handžar divizje pred saveznicima Njemcima – koji kažu da se nije dogodio. A snimljen je. Crna Gora danas  ne pomaže Srbiji sada kad joj je teško. Priznaje Kosovo. Naprotiv, gazi zavjet predaka, pljuje po guslama i pjesmi junačkoj. Okreće glavu na drugu stranu, ne tamo – onamo.. kako je onomad pjevao njihov Knez, nego tamo odakle joj novi život Milo i njegovi. Ali, svjetla Ostroga, Savine, Morače i mnogih  drugih manastira u Crnoj Gori su putokaz vascijelom Pravoslavlju, ali i svim drugim narodima, koji su vijekovima tamo odlazili po pomoć kad je najteže, odlaze i danas, i hrliće tamo dok je svijeta i  vijeka.     Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije           http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61422/da-l-ce-biti-sto-biti-ne-moze http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61422/da-l-ce-biti-sto-biti-ne-moze Mon, 17 Jun 2019 08:31:58 +0200 Dragi naš pravoslavni Bože, Samo da ti javim da podržavam odluku Srpske pravoslavne crkvene opštine Banjaluka da zabrani „nekoj grupi lica“ da se skupljaju u porti (latinska riječ za vrata, ulaz ili drvorište) crkve Hrista Spasitelja. Ta „grupa lica“ se u dvorišu crkve svakodnevno skupljala i palila svijeće tražeći neki istinu i pravdu, a u stvari je sve vrijeme plašila naše socijaldemokratske i ortodoksne parohijane. Oni su vjernici i hrišćani, i nisu htjeli da ih sami rastjeraju, a mogli su, već su se nama požalili. Nije u redu, dragi Bože, da na taj način besplatno plaše naše stado i ostale koalicione ovce ukazujući na prolaznost života i neminovnu smrt. To je posao naših pastira i oni to odlično rade i od toga dobro žive. Posebno je bilo iritantno njihovo ponašanje u mjesecu maju, tokom okupljanja maturanata u dvorišu crkve Hrista Spasitelja. Pošto ti Bože sve znaš i sve vidiš, onda si sigurno vidio i naše divne, mlade i polugole maturantkinje, prekrivene tonom šminke, okićene jeftinom bižuterijom, u pratnji nezrelih drugova iz razeda i ponosne rodbine, kako poziraju svojim, tri mjeseca ranije rezervisanim, profesionalnim fotografima. Ta neka „grupa lica“ ne dozvoljava našoj svetosavskoj omladini, sabranoj oko Pink televizije, da na taj način ne ovjekovječe ulazak u svijet odraslih. Koliko su samo ta lica upropastila instagram profile naše omladine. Sigurno si vidio i kada su na Veliki petak ovi bestidnici podigli pesnice u vazduh i ometila nas u bogosluženju. Upravo su te pasnice u vazduhu, podignute od strane „neke grupe lica“ podsjetila naše Preosveštenstvo Episkopa banjalučkog Jefrema na podignute pasnice Javreja prema Hristu i strašno se potresao. Umjesto da su ostali kući i farbali jaja koja simbolizuju uskrsnuće oca i sina i Svetog duha, nakon smrti na Golgoti, oni su u dvorištu hrama palili svijeće za dušu umrlog momka. Posebno nas boli njihov odnos prema sveštenstvu i potpuno ignorisanje, baš kao što je sveštenstvo dostojanstveno ignorisalo sve što se dešavalo u posljednjih godinu dana oko smrti tog mladića. Oni ne shvataju da porta nije njihova, već naša i koliko smo mi vezani za nekretnine. Svo njihovo divljanje, koje traje evo preko pola godine, za posljedicu je imalo oštećenje ograde i kapanje voska sa svijeća na popločanom dijelu dvorišta. A ko ošteti ogradu i pločice porte oštetiće i džip mercedes  Episkopa banjalučkog Jefrema, zato ge od januara mjeseca nije parkirao u dvorištu crkve Hrista Spasitelja. Istina, mi Bože nemamo dokaze da su to oni uradili, ali se uzdamo u tvoju moć da vidiš, identifikuješ i spališ počinioce tih djela. Uzdamo se u Tebe i tvoju moć da nam pomogneš u čišćenju pločnika porte od sagorjelih svijeća jer to je za nas nerješiv problem. Bože naš pravoslavni, iako se skupljaju u dvorišu crkve ne pada im na pamet da uđu u crkvu, a kamo li da daju neki prilog. Tolike pare su dobili za destabilizaciju Republike Srpske, a priloga nigdje. Iskreno, mi vjerujemo u tvoju svemoć, ali je naše molitve ipak ispunio MUP Republike Srpske. Porta je sada puna razdraganih srpskih majki i očeva sa svojom srpskom djecom koja veselo trčkaraju oko crkve. Iskreno, smeta nam što djeca gaze travu, ali mi to hrišćanski trpimo zbog PR-a. Javila nam se i predsjednica Cvijanović koja kada želi da se odmori od svakodnevne odbrane Republike Srpske, stane na prozor i gleda u našu osveštanu i apolitičnu portu. Sada može da pozove i njemačku ambasadoricu u posjetu, bez bojazni da će neko lice da je vrijeđa. Obećala je i neki prilog. Zahvalili su nam se i iz Banskog dvora, rekoše da je broj posjeta koncertima klasične muzike skočio za 350% od kada smo zabranili „nekim licima“ da budu u našem dvorištu. Njihova publika je senzibilna kao srne i sasvim je jasno da smo ovom zabranom poboljšali i kulturni život grada. Episkop Jefrem sada parkira svoj džip u dvorištu bez ikakve bojazni da će na njega da kane vosak od svijeće, što sve nas čini sretnim. Dragi naš pravoslavni Bože, čuvaj nam našu Banjalučku eparhiju, jer ona nam ne da da postanemo zvijeri i ostanemo ljudi. Rab božiji Srđan!   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61421/pismo-pravoslavnom-bogu http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61421/pismo-pravoslavnom-bogu Sun, 16 Jun 2019 16:16:45 +0200 „Vakcine spašavaju život. Strah ga ugrožava. To je jednostavna poruka, koju roditelji trebaju slušati.“ Jeffrey Kluger, nagrađivani autor i kolumnista Time magazina Prije nepunih godinu dana sam postala tetka ili kako se to fino na društvenim mrežama kaže „postala sam tetka jednog prekrasnog anđela“. Kako sam jedinica, jasno, tu su drugarice da me „učine“ tetkom. Pa tako i bi. Zašto to pišem? Iz prostog razloga, jer me je Aryah, tako se zove loptica sreće,  podstakla da malo bolje razmišljam i istražujem o vjerovatno najvažnijoj temi koja se godinama provlači medijima, nekada više a nekada manje upadljivo – VAKCINACIJA. Nijedna druga tema iz zdravstvenog sektora ne polarizira javno mnijenje kao upravo ta - da li treba dijete vakcinisati ili ne. Forumi su prepuni roditelja i „stručnjaka“ koji slobodno iznose svoje mišljenje, ne razumišljajući da će upravo ono što napišu ostaviti trag i možda neku majku, koja se iz samo njoj poznatih razloga dvoji, odvratiti da svoje a time i djecu u okruženju zaštiti. Nisam majka ali znam i razmišljati i pročitati sve što me zanima. A da imam dijete, dvojbe ne bi bilo. Vakcinisano bi bilo. Za njegovo dobro. Za dobro njegovih drugara. Upitah svoju prijateljicu je li Aryah primila vakcine i u čudu me samo pogleda. „Kako misliš je li primila vakcine? Naravno da jeste. Sve i jednu propisanu do sad. Evo upravo jučer završismo novu rundu. Dobila je neki koktel vakcina.“ „Zar te ne brinu moguće nuspojave“, postavih joj pitanje koje bi i svako drugi postavio i dobih odgovor kakav sam i očekivala od nje, brižne i savjesne majke. „Nuspojave uvijek mogu biti, ali se ne brinem. Nauka je napredovala a ja u svoju doktoricu imam potpuno povjerenje. Sve nam je prethodno objasnila i uvijek nam kaže koju vakcinu i zašto prima. Uostalom, i mi smo vakcinisane. I to još u ono doba. Falil nam nešto? Naravno da ne. Štitim svoje dijete, kao i onu djecu u čijem je okruženju. To očekujem i od drugih.“ Kako je ona spomenula da smo i mi vakcinisane, sjetih se svoje posljednje vakcinacije. Osmi razred u osnovnoj školi. Postrojili nas u fiskulturnoj sali po odjeljenima. Nama tada izgledalo k'o da idemo na strijeljanje. Sve zagledali ko će bit kukavica i zaplakat. Ali je zato rečeno, ko primi vakcinu ne mora odgovarati niti pisati test. Onda je naravno sve bolje izgledalo, pa nije bilo strašno što nas čeka to „mučenje“. Prije nego smo trebali primiti zadnju vakcinu bilo je obligatorno pitanje – jesi li alergičan/alergična na nešto. Naravno, doktorice su mislile na penicilin ili slično ali ja k'o iz topa kažem – jesam, na paradajz. Jedina stvar na koju sam bila alergična. Ismijale smo se tada na moj odgovor i dan danas se rado toga sjetimo kad se slučajno sretnemo. U to vrijeme su škole dobijale obavijesti o redovnoj vakcinaciji učenika, pa smo mi roditeljima prenosili obavijest. Bar je tako bilo onda, samo koju godinu nakon rata. Moji roditelji nisu ni sekund dvojili. Jasno, sve je to za moje dobro. I na tome sam im beskrajno zahvalna. Srećom, vrijeme je tehnološkog napretka pa za sve postoje aplikacije. Nedavno sam imala čast prisustvovati prezentaciji besplatne aplikacije Moj kalendar imunizacije u sjedištu UNICEF-a u Sarajevu koja će mnogim roditeljima i starateljima olakšati praćenje vremenskog okvira imunizacije svoga djeteta. Ne samo što je aplikacija jednostavna za korištenje, ona nudi brojne informacije o vakcinama koje dijete prima, bolestima od kojih navedene vakcine štite kao i najnovije načine o imunizaciji djeteta. Aplikacija prvenstveno služi kako bi se roditelji podsjetili da se bliži termin nove imunizacije a prema kalendaru vakcinacije, ovisno o mjestu boravka, aplikacija šalje poruku roditeljima kada je vrijeme za novu vakcinu. Da je ovo veoma bitna tema pokazuje i činjenica da su na aplikaciji zajedno radili Zavod za javno zdravstvo FBiH i Institut za javno zdravstvo Republike Srpske. Prema podacima Zavoda i Instituta za javno zdravstvo u 2019. godini je nastupila epidemijska faza morbila u FBiH, gdje je 1030 slučajeva oboljenja od morbila zabilježeno kod djece, dok u RS-u taj broj iznosi 37 od čega je samo jedno dijete vakcinisano. Prema navodima eksperata 220 djece u Bihaću iz migrantske populacije je vakcinisano do početka mjeseca juna. „Svako odlaganje prve doze vakcinacije ugrožava posebno djecu uzrasta do 5 godina i tako stvara najveće komplikacije po njihovo zdravlje“, navedeno je od strane stručnjaka. I dok aplikacija Moj kalendar imunizacije, prema riječima Afshan Khan, regionalne direktorice UNICEF-a za Evropu i Centralnu Aziju, predstavlja „spoj imunizacije i inovacije“, upravo je imunizacija jedan od strateških ciljeva UNICEF-a u Evropi. Razumijem da mnogi roditelji brinu za zdravlje svoga djeteta, ponekad nasjedajući na silnu antivaksersku propagandu kojom smo svakodnevno bombardovani. Srećom, postoji dovoljno dokaza i naučnih radova koja opovrgavaju recimo povezanost MPR vakcine i autizma pa ne bi bilo loše pročitati i prethodno se informisati. Posjeta portalu o vakcinama dat će vam odgovore na sva pitanja koja vam leže na srcu a aplikacija Moj kalendar imunizacije neće dopustiti da u silnoj gužvi zaboravite da se bliži redovno vrijeme imunizacije vašeg djeteta.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61420/svako-dijete-ima-pravo-na-zastitu-vakcinama http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61420/svako-dijete-ima-pravo-na-zastitu-vakcinama Wed, 12 Jun 2019 13:21:07 +0200 Ja  bih onima što im je život spakovan u crni ruksak, čiji su problemi teži i bolniji od problema ostalog naroda u BiH kao: nezaposenost, siromaštvo, neriješena ubistva, vladavina neznalica i ublehatora, onoga ulja što nas truje iz INCEL-a, algi i strašnoga otpada iz Vrbasa, nemoguće gužve u saobraćaju u gradu, potkovanog konja koji se rita.. dobro, nisam mislila na… Ko sam ja da mislim o državnim stvarima, snimcima, dokazima itd? Ima ko misli! Da li ima  ičega danas važnijeg od crnoruksaškog pitanja?! Njima naravno nema. Dakle, pitanje je kako će oni dobiti ono što zaslužuju tj. šta će društvo u cjelini uraditi da ne nose život u ruksacima tamo–amo, nego da žive kao sav ostali srećni i zadovoljni svijet u BiH. Ova država mora hitno da se udubi u problem LGBT–a. Jer u Evropu nema ulaska prije nego što se pitanju ove popilaciji ne pokloni puna pažnja i prije nego se ovo naše „nehumano“ društvo, koje nema sluha za ovo „ goruće“ pitanje, ne okrene  naopačke u vezi duboke tradicije većine i počne da se ponaša civilizirano kao, bezmalo, sav ostali svijet. Vapaji nesrećnih drugačijih su glasniji su nego vapaji onih koji aplikacije za posao šalju po pedeseti put – pa onda kupe stvari i odlaze. Sva dobra mjesta  su podijeljena. Varioci alatničari moleri, pekari itd. imaju šansu i ovdje, ali mogu bolje da se usreće tamo daleko.. Glasniji su zahtjevi onih, koji nose crne ruksake od zahtjeva ratnih invalida i veterana, koji su branili prvu liniju odbrane Republike, od vapaja žena sa četvero i više djece, vapaja sirotinje u potelušicama, kojima prokišnjava krov, od vapaja onih koji na stanicama i ispod čuvenog EKVATORA i danas na plus 35  stepeni čekaju papire za odlazak. Životni problemi drugačijih su njima najveći, naravno. Ja bih lično dala sve što se može crnim ruksacima, posebno pomogla njihovim roditeljima da se raduju kad se sudare sa novim  činjenicama, a da ne kukaju. Jer, tako se bar priča, u aplikacijama za posao vani bolje prolazi onaj ko napiše da je gay (dakle to ima prednosti) u svojoj zemlji ne može dobiti posao - jer ga zbog  o n o g a  šikaniraju. Ovi gore imaju razumjevanje za takvu vrstu šikaniranja. Ako mi to pitanje riješimo pozitivnim zakonima možda  nas oni gore i prime za kandidata. Ako smo obezbjedili pse lutalice, otvorili sigurne kuće za premlaćene žene i djecu, ako smo obećali da ćemo ispraviti neke sitnije greške po pitanju pravosuđa (a oni nam povjeruju), ako idemo hrabro u borbu sa pedofilijom.. Aktuelni slučaj prof.dr Suzića me duboko potresao, moram priznati da bi mi  bilo draže da je otkriveno da ima ljubavnicu, ili ljubavnika, dapače, to je moderno, desetak, petnaestak godina mlađu  od sebe  ,što  je još uvijek u redu, ali dijete seksulano napadati – prosto ne mogu da vjerujem. Ali, čini se, nažalost, da ako laže ovca u suzama  – valjda ne laže rog pritvora. Ja se iskreno nadam da će ovo društvo biti u stanju da pusti one drugačije da hodaju ulicama. Sa partnerima, sa partnerkama. Slobodno. Moram, međutim, reći da meni termin ponosan nije baš najjasniji, odnosno da je pretenciozan, nekako naivan. Kad bi oni drugačiji  bili iskreni, a  nisu i ne mogu ni biti, jer dubinu patnje, osjećaj da u početku ne znaš šta ti se dešava, pa onda shvataš da nisi kao drugi nije nimalo lagan..Ima jedan divan film o dječaku  iz Italije koji se zaljubljuje u mladog i prelijepog profesora iz Amerike, koji dolazi kod njegovog oca, profesora, koji mu je mentor i  koji, mada to ne želi, i kao bori se protiv toga, ipak zavodi dječaka, pa odlazi i ženi se, jer to tadašnje američko, tradicionalno društvo očekuje, a dječak ostaje u suzama. Na sreću otac ga shvata i tješi – gdje na kraju filma i gledalac krene da razumije, da shvata, do te mjere, da više ne osjeća prijašnji animozitet, što je jasno i cilj ovakvog filma i sve više filmova na TV-u. Moraš da lažeš roditelje, da s kriješ, da se dugo preispituješ prije nego se autuješ, jer drugačiji mahom mladi, još ne mogu da sagledaju svoje pravo stanje i da ih,  bez obzira kad će to biti - taj njihov usud, stanje, blagoslov, ili kazna prirode,  prati na teškoj stazi  života  -  koja   nije  samo   radost  ,  a pogotovo  ne  i neki   ponos  ,kako  ga   žele  predstaviti .  Tada   bi   prihvatili  svoju  sudbinu bez  parade, bez prkosa i ponosa. Kome se time prkosi? S druge strane treba  se konačno suočiti sa realnim stanjem stvari, a to je da je među nama sve više pripadnika LGBT populacije, koji zauzimaju značajna mjesta (primjer američkog ambasasdora i mnogih drugih poznatih ličnosti, koje svoje seksualno opredjeljenje ne kriju). Drugačiji treba da imaju ista prava kao i ostali ljudi. To je s tačke ljudskih prava sasvim normalan i opravdan zahtjev. Ali, čini mi se da se ruksaci više bore da ih prihvati njihova porodica, nego društvo. A to je problem ličnih emocija, tradicionalog odgoja, religioznog shvatanja, pogleda na svijet, ukusa itd. koji ovo društvo, bez obzira šta uradilo, ma kako se ponašalo – praktično ne može riješiti. Bar ne u dogledno vrijeme. Sa moralne, sociološke, ali i zakonske strane gledano - najvažnije je ne uvlačiti druge u svoj drugačiji svijet, nego ići prema onima, koji takve iste osjećaje i sklonosti nedvosmisleno pokazuju. Navodjenje neke osobe na prihvatanje drugog seksualnog usmjeravanja, korištenje maloljetne djece, zavođenje u cilju  pokazivanja i dokazivanja da je ovo drugo bolje, uzbudljivije itd. E, tu prestaje benevolencija društva i počinje otpor onome što ipak većina ljudi na ovim prostorima smatra nečim što još nije ušlo u naše poimanje normalog, dakle prirodnog odnosa suprotnih polova – nego je za mnoge to još uvijek devijacija, šta više - bolest.  Dakle,  sve može, ali samo sa onima koji to žele. Da li će to biti ponosno rješenje još uvijek ovdje izgledno.. Jer, onda bi i ovi drugi, obični,  takodje trebali  paradu   svoga  ponosa , itd. Tako  ,nigdje  kraja paradama u BiH. U svakom slučaju  crne  ruksake  neka   više ne  nose odrasli, dakle oni koji znaju šta i kako žele. Kako je njihovim roditeljima? E, to oni najbolje znaju. Jedni će to prihvatiti, drugi ne mogu.. Trećeg, lakšeg izlaza nema.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije                                          http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61419/crni-ruksak http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61419/crni-ruksak Mon, 10 Jun 2019 08:46:43 +0200 Draga Evropo, pročitao sam vaše preporuke za otvaranje pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Ima ih 14 i grupisane su u četiri oblasti: demokratija, vladavina prava, temeljna ljudska prava i javna uprava.  Pa rekoh da vam odgovorim, mada vi to već dobro znate. Što se tiče demokratije malo ste se zajebali. Naša tradicija, naši geni, naš identitet ne poznaje pojam demokratije ili barem ono što vi pod tim podrazumijevate. Naši kurajberi, kurđeli, a ni prađedovi nisu uživali čari demokratije, pa šta im je falilo. Kada su naši očevi, 90-ih godina, napokon dočekali demokratiju grdno su zažalili. Znam, vi ćete kazati da to nije bila ona prava istinska demokratija, ali ko se od ovakve demokratije opekao, konstitutivnošću je čuva. Vidim stalo vam je do održavanja izbora u Mostaru, a nama je Mostar upravo pokazatelj da je svejedno imate li ili nemate izbore, uvijek imate vlast koja je protiv svojih građana. Što se tiče transparentnog finansiranja stranaka tu je sve čisto kao suza, koliko je ko dao partiji najbolje se vidi po tenderima poslije izbora i to ne može biti transparentnije. Realno, najgore su oni jadi (škrtice) koji očekuju da dobiju posao, a ništa neće da ulože pred izbore. Što se tiče raspodjele vlasti moram vam priznati da to kod nas fantastično funkcioniše. Trenutno smo u feudalizmu 2.0 i bez izbora i demokratije imamo familije koje vladaju kantonima, entitetima i cijelom državom. Izbori su samo bespotrebno trošenje para. Ne kaže se džabe u Kalinoviku, ako se dobro oženiš i udaš, vazda si prešo cenzus. Što se tiče nezavisnosti našeg pravosuđa mislim da ste promašili temu, nama ne trebaju nezavisni tužioci i sudije, već ludo hrabri, ali to je već domen psihologije. Nije mi jasno Evropska unijo šta si se uhvatila Ustavnog suda, ko pijan plota, kada njihove odluke niko ne poštuje, tako da suštinski oni nisu problem. Vidim oživjeli ste i Sejdića i Fincija, ali mora vam biti jasno da će njihova prava doći na red tek kada se međusobno istrjebe Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Kada se radi o vladavini prava mi smo vam tu tradicionalisti i nismo spremni da usvajamo vaše standarde. Plastično da vam objasnim vladavina prava kod nas konstitutivnih znači da je uvijeku u pravu onaj koji je na vlasti, a zakon može da tumači samo vlast. Imajte na umu da  smo mi vjerujući narod i kao takvi volimo „oko za oko, zub za zub“. Zatvori, uslovne kazne i resocijalizacija je za pizde. Uskoro ćemo dobiti i doživotni zatvor, bez mogućnosti pomilovanja i svi su oduševljeni zbog toga. Što se tiče Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH i sudova Bosne i Hercegovine mogli ste se neki dan uvjeriti da se zakona drže ko pijan plota i da se tu nema šta popravljati. Hoćete da zaštitite zakonom „zviždače“ umjesto da ih smjestite na psihijatriju, jer niko normalan to ne bi radio. Vidim smetaju vam naše javne nabavke, jer vaše firme ne mogu da dobiju poslove, a gdje su bile pred izbore kada su se donacije davale. Vidim insistirate na depolitizaciji javnih preduzeća, pa koji je onda smisao politike gospodo iz Evropske unije? Kako ćemo zaposliti članove partije, ako tražite od nas da zapošljavamo stručnjake? Zapitajte se na šta će nam ličiti predizborne kampanje, ako im ne možemo obećati zapošljavanje? Depolitizacija javnih preduzeća vodi obesmišljavanju javnih nabavki, a sve to vodi ka urušavanju partijske infrastrukture i destabilizaciji zemlje. Bolje i ovakva Bosna, nego haos i sukobi, jel tako? Vidim važna su vam ljudska prava, a mi smo samo ljudi koji žele da žive kao što su živjeli njihovi preci. Je li to teško prihvatiti Evropska unijo? Mi nismo građani, kao što bi vi voljeli da budemo, mi smo ponosni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostaćemo za vijek i vjekova. Za to smo se borili i ginuli. Kome se ne sviđa to, evo mu pasoša i pravac Evropska unija. Vidim stalo vam je do prava pedera i gej paradiranja, smeta vam što se neki novinari tuku, a zatvorenike bi tretirali kao ljude. Majke mi, niste normalni. Što se tiče  migranata da vam kažem, bolje da ne uđemo u Evropsku uniju nego da postanemo kao Hrvatska. I da, prava za ove, prava za one, a nas konstitutivne ko jebe. Valjda vam je jasno da su oni manjina i da moraju da nas poštuju i slušaju ili ih neće biti. Što se tiče  poboljšanja cjelokupnog funkcionisanja javne uprave osiguravanjem profesionalne i depolitizovane državne službe da li ste razmišljali koliko bi ljudi ostalo bez posla, porodice bez plata, a partije bez glasača? Naravno da niste, jer da jeste nikada na ovome ne biste insistirali. Između vaših zahtjeva i naše tradicije, naših običaja i naših identiteta, mi biramo Dodika, Bakira i Čovića. Jel vam jasno!   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije       http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61418/pismo-evropskoj-uniji http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61418/pismo-evropskoj-uniji Fri, 07 Jun 2019 09:56:22 +0200 Kažu da je Diogen (valjda znamo ko je bio Diogen) usred bijela dana šetao sa zapaljenim fenjerom u ruci. Kad su ga pitali šta radi odgovorio je: „Tražim čovjeka!“ Ili još interesantniji i nezamislivo hrabar Diogenov odgovor Aleksandru Velikom kada je ovaj došao da ga vidi u buretu, bio je: „Skloni se,  zaklanjaš mi sunce!„  Kad bi ovu mudrost i hrabrost preveli u ovaj vijek, u naše vrijeme, u naš region, u naše krajeve – pitanje je da li bi neko imao petlje da nekom političaru, nekom ministru, nekome na funkciji, ko dobija desetine hiljada maraka na lijepe oči - kaže g l a s n o da je dosta. Teško. Ali, tako je - kako je. Narod ćuti, dakle sve je super. Sve oko nas je toliko dobro, da se od nekakvog dobra narod umokrio na ovoj kiši. Pa onako mokar ćuti i čeka. Ja svakako nisam luda da zovem narod da se buni, kad je stvarno nama super. Da nije super, super bi bilo reći nama je tako i tako...i ne ostajte ovdje, sunce tuđeg neba će vas grijati kao i ovo ovdje..Dobro. Danas mi je tema nešto drugo. Znate ono, dokon pop i jariće krsti, jer kad nisi u stanju da mijenjaš bitno – tada se hvataš onoga što izgleda nikome i nije bitno – a to je kako nas Srbe, bilo gdje da smo, vide oni kojima nije problem doći na TV  i blatiti sve što je srpsko. Dapače, toliko je toga da sami moramo početi da sebe preispitujemo, ne bi li otkrili tu rezistentnu fašističku crtu, za koju i ne znamo da je imamo. Sada se prevrću  kosti moga oca Bože, partizana Šeste ličke, koji je u juriš kretao s onom čuvenom: „Sunce li vam jebem žarko“ ... Na koga, pa na...Sada više ne znam šta misli Latinka, a šta Sonja Biserko o tome ko je pritiv koga bio u onome drugom ratu.  Da krenem od intervjua, koji nas zasipaju ocjenama o onome  drugom ratu, o događajima iz devedesetih, ocjenama o sadašnjem stanju u BiH, pogotovo o procjenama za budućnost, filozofskim, dubokoumnim razmišljanjima, istorijskim „činjenicama„ gledanim naravno iz ličnog ugla odn. iz ugla zadatih „domaćih“ radova, krivici isključivo Srba, krivice drugih naroda definitivno nema ,za propadanje, dezintegraciju, one prve, a naročito one druge Jugoslavije, koju su rastočili zločinački srpski komunistički umovi, sve zaboravljajući da su Srbi oba puta za nju muški izginuli. To nije tako kažu ovi novi istoričari.   Tako sam slušala Sonju Biserko pomno, pa sam slušala Latinku Perović, takođe pomno, moram priznati Latinku više,  jer sam nju smatrala intelektualkom par ekselans.  Sonja po znanju i nije u istoj ravni, ona je portparolao NATO–a i ništa više. Latinku sam držala slobodnoumnom evropljankom – pa nisam mogla doći sebi od saznanja  da je u priči, koju je pričala za federalnu TV fokusirala samo Srbe, kao najveću opasnost za region, za cijelu Evropu - svježe pristiglu sa onog naučnog skupa „prijatelja“ svega što je srpsko, naroda, koji kontaminira zapadni način života, grli Ruse i sve što je rusko, koji minira kulturno nasđedje Evrope, kojem Srbi niti su dali svoj doprinos, niti su ga gradili. Takav animozitet, prije svega ostrašćeno lupetanje Sonje Biserko  u vezi nastavka plana „za veliku Srbiju“,  za prevlačenje Crne Gore u naručje Srbije, za otimanje svim susjedima svega što je moguće oteti - dugo nisam ni  vidjela, ni čula. Latinka Perović je neko ko ima apsolutno pravo na svoj, valjda istorijsko - naučni stav - osim političkog, ali pitanja koja joj postavlja uzbuđena voditeljka tiču se s a m o i isiključivo Srbije i ona to prihavata (stoga nije neutemljeno pismo istoričara iz RS) - pa se evo i ja, koja nisam istoričarka, a bila sam nekada u politici, pitam kako je moguće da u opisu stanja u regionu, sa referencom na neke detalje iz prošlosti - naravno ne citiram, nego parafraziram, niko drugi nije remetilački faktor osim Srbije, koja još u v i j ek nije rekla OK priznajemo Kosovo - niko ne učestvuje, niti ima udjela, Latinka Hrvatsku i ne spominje, jer ona je sada izvor savršenog mira i suživota naroda, ako se u narod ubrajaju i Srbi, čak je u nekim komentarima i izjavama, koje je davala ranije, podjednako tretirala i Srbe i Hrvate u onome što se zvalo raspad Jugoslavije, mada je znala da nije tako) dok u pomenutom razgovoru, uz ostrašćeno „navođenje“  voditeljke, ona postaje sudija, gori i od Haga, pa karakteriše Srbiju najgore moguće. Žena cijenjena zbog svoje pameti i obrazovanja, koja je nekada karijeru počela kao član KP i bila predsjednica Antifašističkog vijeća žena Srbije (dakle  put kojim su svi  išli, a  mnogi došli do Europe), važila je meni za slobodnoumnu, demokratiji i slobodi okrenutu političarku. Danas ona ne poštuje svoj renome istoričarke, koja bi trebalo objektivno da osvijetli  sve aktere događaja na temelju dokaza, koji su potresali Balkan – nego se kao snažno angažovana političarka fokusira samo na zemlju za koju zna (jer valjda  je i istoričaraka) da ne može, jer nije logično, nije utemeljeno na činjenicama, koje su već poznate – da sama snosi krivicu za sve što se nama ovdje desilo. Naravno da Srbija nije bezgrešna, da je bilo grešaka i u njenoj politici kao i kod drugih naših susjeda,  da u njoj nije ni danas sve kako teba. I nije jedina država u kojoj je tako. Šta je Hrvatska bolja, osim što je članica NATO–a? Ljudi ne odlaze iz dobrog, tj. super života kao što je život u lijepoj našoj! Pa  Francuzi se bune mjesecima, tuku se s policijom prsa u prsa. Pa šta? Česi se bune... Pa, narod ima p r a v o da se buni.     Ono što jeste nepobitna činjenica je da dio suvrene države Srbije, Kosovo - najmoćnija sila svijeta otima pod plaštom „nezavisne“ države Kosovo i da ga matica teško može zadržati. I za tu otimačinu nove „perjanice“ nauke, istoričari, konvertiti, umne glave predumanjene – nalaze naučna utemeljenja, razloge i čak šta više - opravdanja.  Postavlja se pitanje šta biva u Španiji kad se Katalonija pokuša odvojiti? Ništa, naravno. Samo sila otima dijelove jedne suverene zemlje, jači ne pita ima li prava, ili ne! Naravno da onaj ko u toj priči odmah skine gaće, njemu biva lakše.. Ali problem je što se zna kako  je to išlo sa Srbijom prije. To znaju i oni što Srbiju mrze i što su ih bombardovali da ih prevaspitaju, da pomognu Šiptarima,  a odmognu Srbiji da se odbrani. Zato oklijevaju. Jer da nije tako, sve bi išlo na o ruk  što bi rekli stari akcijaši.  Ali, nije. Sada odlučuju da se pregovara, da sve izgleda kao normalno, lako probavljivo i svima razumljivo... Latinka i Sonja su to sve lijepo objasnile misleći da je sav narod u Srbiji pao s grane, te da ne  zna šta znači pregovarati sa  NATO – silama. Pao narod jeste na niske grane, ali ipak stoji ispod drveta s gaćama na stražnjici.  Makar je pokušao da se brani. Košare nisu bajka, nego krvava istina. A to je u borbi Davida i Golijata - veliki uspjeh.    Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61417/svaki-naslov-bio-bi-bez-veze http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61417/svaki-naslov-bio-bi-bez-veze Thu, 06 Jun 2019 09:30:39 +0200 I bi april. Onaj prvi. Najsmješniji dan u godini. U Sarajevu prođe s malo manje smijeha a malo više psovki i prijetnji. I bi slika. Bi slika na kraju dana. Naoko neupadljiva. Sasvim obična. Slika crnog ruksaka. Ali proširi se prostranstvima interneta za tren oka. Nenadano. I do sada ju je vidjelo skoro 11.000 korisnika Twittera. Crni ruksak. Običan. Onakav kakvog biste nekada nosili u školu ili pak na izlet kada idete s društvom. Takav ruksak. Ali on krije priču. Životnu. Bolnu. Mučnu. Priču nade i prijateljstva. Priču punu ljubavi. Ispod slike je stajao komentar da je u crnom ruksaku jedan cijeli život sadržan. Zapitah se kako je moguće da jedan ruksak sadrži čak nečiji cijeli život. 2019. godina je. Davno je prošlo vrijeme rata kada su mnogi bili prisiljeni da napuste svoje domove i da samo sa sadržajem ruksaka (ako su imali sreću jedan spakirati) svoju životnu sreću potraže negdje drugo. Znatiželja mi ne dade mira i stupih u kontakt sa vlasnikom ruksaka sa samo jednim pitanje, ZAŠTO svako malo svoj život pakuje u ruksak. Mislim da je odgovor i više nego jasan. Barem svakome, ko želi razumjeti. Svakome, ko vidi dalje od svog nosa. Svakome, ko je svjestan vremena u kojem živimo. Priča je čak i više nego jednostavna. Onako domaća, prosta, konzervativna. Kakvu biste i očekivali u društvu i zemlji u kojoj se uglavnom pljuje i psuje sve drugačije. Od umišljenog ”standarda”. Mladić. Sin. Brat. Prijatelj. Kolega. Komšija. Naoko isti kao i svi. Zapravo, to on i jeste. Ali ne i za roditelje. Obrazovane. Situirane. Mala „razlika“ leži u tome da on voli osobe istog spola. Gay je i to krije od roditelja. Tačnije, krio je do nedavno. Pričao mi je da je cijeli život proveo u nekom strahu, grču od strogih roditelja, koji su možda u dubini srca željeli samo najbolje za svoje dijete, ali se to u njihovim postupcima teško moglo naslutiti. Ajd što mladi kriju od roditelja da puše, to je nekako i za očekivati. Ali je teško pojmljivo da si prinuđen kriti da ti je neko srcu drag. Da osjetiš leptiriće samo na spomen nečijeg imena ili vidjevši ga. Ljubav se vremenom pretvori u patnju jer ju je nemoguće ispoljiti. Onako kako nas većina čini. Studij u Sarajevu je trebao biti prekretnica. Veliki grad. Sloboda. Novi prijatelji. Razumijevanje. Ali ni od toga ne bi baš onako kako se nadao. Živio je u stanu prijatelja svojih roditelja, što im je automatski davalo priliku da banu kad im je volja. Baš onako kako je to bilo dok je živio kući. Vrijeme s partnerom, koliko god da je lijepo, uvijek prati ona sjena, koja kao da mu ne da mira. Ne dopušta da se poptuno opusti. Pričao mi je da mu je trebalo vremena da se navikne samo na zvuk notifikacija mobitela i kompa jer je kući uvijek bilo sve ugašeno, kako bi izazvao što manje sumnje. A sumnjali su, kaže mi. Čak jednom do te mjere, kada je otac našao prepisku sa jednim dečkom, da su  bili spremni da ga se i odreknu. Roditelji su spremni da se odreknu vlastitog djeteta jer nije onako kako oni smatraju da treba da bude. Priča da je majka, inače medicinska radnica, rekla da je homoseksualnost bolest, pa ga vodila na razne „tretmane“ izlječenja. I da, još uvijek smo u 2019. godini. Jednakost svih je i dalje zakonima i konvencijama zagarantovana. Barem na papiru. Ali svaka porodica ima vlastite zakone. Svaki put kada bi roditelji banuli u Sarajevo, on je svoj život pakovao u taj jedan crni ruksak. Postere. Knjige. Poruke i letke. Sitnice. Ono što svi mi imamo, što ponosno pokazujemo pa čak i na društvene mreže kačimo. Kaže, tu je sve što ga odaje. Onda taj ruksak ide kod prijatelja na čuvanje dok roditelji ne odu. I tako sve češće i češće jer i roditelji tako dolaze. Iznenada banu. U izvidnicu. A prijateljstvo, čvrsto kakvo i jeste, puno razumijevanja i podrške, u datim momentima je bilo jedini spas. Psihijatri. Psiholozi. Hodže. Kaže, sve ih je obišao. Ali mu je nakon godina skrivanja, laži i života u strahu bilo dosta. Odlučio se na prekretnicu u životu. Rez. Odlučio da stavi sve karte na stol, sve uz svesrdnu podršku svog partnera a budućeg supruga. I dok smo mi razbijali glavu kakvo će vrijeme biti za prvi maj, hoće li granuti sunce da možemo potpaliti roštilj, on je baš tada sve direktno, bez uvijanja, priznao roditeljima. Sve što je godinama krio, čuvao na srcu, sve je izašlo na vidjelo. I kako je bilo, pitat ćete se. Pa, onako kako je i bilo za očekivat. Ružne riječi. Ponižavanje. Prijetnje. Poređenje homoseksulnosti sa genocidom u Srebrenici. Da, i tu monstruoznost je morao slušati. Bile su i ucjene, jer tako to uglavnom biva kada se osoba osjeća u kut stjeranom a istinu ne želi prihvatiti. Ni komentar tipa „to si namjerno uradio samo da bi nas kaznio“ nije izostao. Bilo je ili budi „normalan“ ili više nećeš vidjeti svoga brata. Budi „normalan“ ili ćemo te se odreći. Budi „normalan“ ili ćemo ti prekinuti financiranje studija i života. Bilo je još puno toga u taj dan, dva posjete roditeljima. Suza. Gorčine. Teških, preteških riječi. Pa čak ponovna posjeta liječniku, jer je dijete „bolesno“. Ali na tome sve i ostade. Kaže, nisu ga se odrekli. Nisu ni zabranili da dolazi kući i viđa brata. „Pomirili“ su se s time uz opasku da se ta tema više nikada ne načinje. A on, pun nove snage, ljubavi i želje za novim životom, svoju svakodnevnicu je prevrnuo naopačke. Novi stan. Vanredni studij. Posao. Zajednički život s partnerom. Nema više roditelja koji samo banu u izvidnicu. Malo straha pred budućnošću i još više ponosa zbog slobode koju je sebi dao. Kaže da Bosni i Hercegovini treba Povorka ponosa kako bi drugi shvatili da jedino što žele je da budu jednaki kao i svi ostali i da imaju ista prava, da zajednički život istospolnih parova ne bude nešto „pogrešno“. I dok crni ruksak konačno dobiva svoju novu namjenu, sada skrivajući samo lijepe trenutke novog zajedničkog života, BiH se polako sprema za Povorku ponosa. I ne kako bi neko paradirao pred nečijim očima već kako bi se ukazalo na činjenicu da ipak nismo svi isti. Da ono što je nama možda normalno, drugi mogu samo priželjkivati. I treba nam Povorka ponosa, ne bi li napokon mnogi shvatili da, ako već svi plaćamo poreze, treba da imamo i ista prava. Treba nam jednako pravo da slobodno biramo i ozakonimo zajednicu sa životnim partnerom. Treba da imamo iste mogućnosti za ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu preko partnera. Treba da imamo mogućnost, da u slučaju nesreće liječnik pruži potrebne informacije o nastradalom partneru ili pak da, kada dođe vrijeme, da imamo pravo naslijediti njegovu/njenu imovinu. Bosna i Hercegovina ima mnogo više pravih i ozbiljnih problema i pitanja zbog kojih #imaizać, ne samo na ulicu već, nažalost, i preko granice. Previše je crnih ruksaka koji kriju nečije živote iz straha zbog nerazumijevanja i osuda. Želim vjerovati da će 2019. biti godina promjena i prihvatanja ljudi oko nas. Samo nam je mali korak potreban za pomak ka boljem.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61416/zivot-iz-crnog-ruksaka-kad-si-drugaciji-u-bosni-i-hercegovini http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61416/zivot-iz-crnog-ruksaka-kad-si-drugaciji-u-bosni-i-hercegovini Sun, 02 Jun 2019 10:13:46 +0200 U petak 31. maja u Narodnom pozorištu Republike Srpske trebala se održati promocija knjige Ive Golštajna „Jasenovac“ u organizaciji History festa, a potom i okrugli sto o padu komunizma s naglaskom na Jugoslaviju. Ipak, to se nije desilo, jer kako nas obavijestiše organizatori na samoj promociji u potkrovlju hotela Palas, u Pozorištu je PUKLA vodovodna cijev.  Ne znam da li su se organizatori šalili ili zaista nisu znali šta je po srijedi, ali poplavu u pozorištu je izazvao dopis profesora i asistenata Studijskog programa za istoriju sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci institucijama Republike Srpske, u kojim ih obavještavaju „o ovim u suštini antisrpskim političkim provokacijama.“ Pa da vidimo šta je banjalučkim istoričarima antisrpsko u aktivnostima History festa. Argument 1. „Organizatori su zaobišli naučnike iz Republike Srpske, dok će iz Republike Srbije učesnici festivala biti osvjedočeni promoteri bošnjačke nacionalne ideologije i politike: Latinka Perović, Sonja Biserko, Milivoje Bešlin, Dubravka Stojanović.“ Kao što vidimo Odsjek za istoriju u Banjaluci nije zadovoljan što nisu bili pozvani da učestvuju na History festu i ja razumijem njihovu ljutnju, sujeta je zajebana stvar, ali da li je to razlog da se spletkari protiv svojih kolega? Takođe, ne sviđa im se ni izbor učesnika iz Srbije jer nisu ideološki podobni i kao takvi ne mogu da uživaju u čarima srpskih javnih institucija. Istoričari sa Filozofskog fakulteta ne dovode njihovu kompetentnost u pitanje, a i kako bi kada imamo jednu profesoricu sa beogradskog univerziteta, tri doktora nauka, već im se ne sviđa ono što oni pričaju. Važno je da znate da je najavljeno da tog dana Banjaluku posjete samo Milivoje Beršlin i Dubravka Stojanović, ali je sasvim jasno da Banjaluka nije spremna da izdrži ni toliko bošnjaštvo. Argument 2. „Studijski program Istorija Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci protestvuje protiv ovako najavljene politizacije istorije. Navedena konstatacija dobija još veću snagu, jer je za moderatora okruglog stola određen aktivni političar, član Predsjedništva Lige socijaldemokrata Vojvodine, Milivoj Bešlin (Novi Sad). Riječ je o osobi koja je prije nekoliko godina izjavila da je „Srebrenica ključno mjesto srpskog identiteta“, a vlast u Republici Srpskoj „kriminalni i separatistički režim koji promoviše genocidnu politiku“ Ovo već je ozbiljna stvar, naši istoričari su protiv politizacije istorije i sigurni su da će se to desiti na ovom skupu jer je moderator član Predsjedništva Lige socijaldemokrata Vojvodine, a to su vam sljedbenici Nenada Čanka, i izjavljivao je na televiziji nešto što se cijeloj katedri za istoriju u Banjaluci ne sviđa. Tako je valjda svugdje u svijetu, ili si istoričar ili političar, ne može to nikako zajedno. Argument 3. „Među učesnicima festivala su i političari koji su imali važnu ulogu u vrijeme propasti komunizma i Jugoslavije: Raif Dizdarević, Budimir Lončar, Milan Kučan, Stipe Mesić, Vasil Tupurkovski, Bogić Bogićević. Primjetno je da među njima nema ni jednog relevantnog predstavnika srpske politike iz onog vremena.“ Odsjek za istoriju u Banjaluci nije zadovoljan izborom relevantnog predstavnika srpske politike i zbog toga ne smijemo dozvoliti da oni govore u pozorištu ili bilo kojoj drugoj javnoj instituciji Republike Srpske. Vjerujem da bi oni voljeli da se tog dana na konferenciju makar hologramski ukazao Slobodan Milošević ili njegova dvorska luda Vojislav Šešelj. Interesantno je da su banjalučki istoričari pokazali raumijevanje u maju 2017. godine, kada je na Pravnom fakultetu u Banjaluci studentima prikazan film “Radovan - povici iza zidova tamnice”. Parafraziraću Ljubu Aličića, "zločinac je, al najljepši". Argument 4. „Organizatori nastoje da ovogodišnjem festivalu daju bosanskohercegovačko obilježje, pa su programom predviđene aktivnosti i u Banjaluci 31. maja 2019. godine.“ Odsjek za istoriju u Banjaluci neće dozviliti da u javne ustanove uđe bilo šta što je bosanskohercegovačko, pa makar to bio i Jevrej koji predstavlja knjigu o Jasenovcu. Da rezimiramo ekipa sa Odsjeka za istoriju u Banjaluci da bi zabranila nastup svojim kolegama kao argumente koriste: 1. Verbalni delikt, 2. Političku nepodobnost,3. Političko opredjeljenje. Sreća je naša, ali ne znam hoće li vam srpstvo to oprostiti, što ste protiv politizacije istorije i za argumentovani dijalog, inače bi mnogi od nas završili u zatvoru ili pred streljačkim strojem. Posebno me fascinirala vaša hrabrost i spremnost da svoju glupost pripišete cijelom Odsjeku za istoriju, Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Očarala me i vaša revnost da svoj anonimni „protest“ pošaljete svim relevantnim javnim institucijama od Arhiva Republike Srpske do SRNE. Jel to srpsko junaštvo i čojstvo, o čemu toliko brinete i zbog kojeg toliko patite? Hoćete li moći pogledati u oči kolege istoričare iz Zagreba, Sarajeva, Beograda, Podgorice, Skoplja, kada ih sretnete na nekom naučnom skupu? Meni je vas žao drugovi „naučnici“, ali drug Staljin bi bio ponosan na vas, Radovana mi. P.S. Da vam je stalo do istorije i nauke koliko pričate da jeste, onda bi svojim srpskim kostima, mišićima, krvotokom i mozgom spriječili konferenciju koja se održala 12. aprila u zgradi Akademije nauka i umjetnosti pod nazivom "Srebrenica, stvarnost i manipulacije" u organizaciji Straješina Vojske Republike Srpske, Nezavisnog univerziteta Banjaluka i Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku. Na toj konferenciji nisu govorili istoričari, već gomila idiota čija je jedina kvalifikacija bila ljubav prema ratnom zločinu. Istina, neki su govorili, pa čak i objavili radove, a da se nisu ni pojavili na skupu, niti ih napisali. Tada ste ćutali ko pizde, da se ne bi zamjerili Dodiku ili Radovanu, nije ni važno?   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61415/vodoinstalateri-srpskih-dusa-ili-anonimna-odbrana-srpstva http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61415/vodoinstalateri-srpskih-dusa-ili-anonimna-odbrana-srpstva Fri, 31 May 2019 15:01:13 +0200 Rekoše - idi, nećeš se pokajati. Rekoše - vidjećeš kako je dobro kada budeš tamo. Rekoše – Spark.me je pravo mjesto da se napune baterije. Rekoše - osjećaj je nemoguće opisati, to trebaš doživjeti. Rekoše – iz godine u godinu je sve bolje, vidjećeš. I bili su upravu. Zapravo, bilo je milion puta bolje od onoga što sam godinama slušala od različitih ljudi i prateći live feed na društvenim mrežama. Bilo je nestvarno savršeno. Ovogodišnja Spark.me konferencija, prvi put održana u predivnom Porto Montenegru, u Tivtu, dokazala je da ljestvica doživljaja, kvalitete i interakcije sudionika iznova podignuta, premašila očekivanja onih koji već godinama posjećuju ovaj događaj a ostavila one, koji su prvi puta tu, kao što sam i sama, s pitanjem - zašto mi je toliko godina trebalo da nađem put do izvora bezgraničnog znanja. Jer, upravo to je Spark.me. Davno je prevaziđen termin konferencije. Čak bih rekla da je nekako pogrdan kada je u pitanju Spark.me. Nakon nezaboravnog vikenda, mogu sa sigurnošću reći da je Spark.me više od konferencije. To je nešto poput doma, porodice u koju te sa tolikom srdačnošću dočekaju i prihvate iako se prvi puta vidite, pruže ti sve pa čak i više i daju ti ono najvažnije – znanje i savjete. A to se ne može novcem platiti. Učiti od najboljih u svijetu preduzetništva, tehnologije i inovacija je ispunjenje sna, čak i za one koji su iz sasvim drugih niša. Iz svakog nevjerovatnog govora koji se mogao čuti protekli vikend, svako je mogao naći nešto za sebe. Izvući pouku. Promijeniti mišljenje. Stvari sagledati iz drugog ugla. Ohrabriti se da krene dugo željenim putem ličnih i profesionalnih promjena. (Peter Shankman na bini Spark.me konferencije) Ovo je samo mali dio savjeta koje smo mogli čuti a koje bismo trebali zapamtiti i primijeniti: 1. Ako imaš ideju, jedina greška koju možeš učiniti je ne pokušati (Peter Shankman)2. Ne trošite vrijeme drugih ljudi (Peter Shankman)3. Mentalno zdravlje je važno. Ako osjetite potrebu s nekim razgovarati, to i učinite (Peter Shankman)4. Ako nisi kreativan, lako te je zamijeniti (Jason Miller)5. Ne cijenimo dovoljno nas same kao ni naše mozgove (Cate Murden)6. Možemo biti bolji i raditi bolje samo ako shvatimo naše prioritete (Cate Murden)7. Dobar sadržaj + dobra distribucija = ključ uspjeha (Julius Dein)8. Ne plašite se neuspjeha. Prigrlite svoje greške (Julius Dein)9. Sve zavisi od nas samih (Sam Conniff)10. Ako čujete „ne“, pretvarajte se da ste čuli „naprijed“ (Sam Conniff)11. Profesionalizam znači pogrešne stvari raditi, ako smatrate da će na kraju dovesti do pozitivnih rezultata (Sam Conniff)12. Preduzetništvo se može razvijati uporedo s drugim poslovima/obavezama (Jeremiah Owyang)13. Zajednica je ključ dugovječnog života. Oni koji imaju nekoga u svom životu, dokazano žive duže (Jeremiah Owyang)14. Promjene su zastrašujuće ako se plašimo neuspjeha (Brian Fanzo)15. Perfekcija je bajka (Brian Fanzo)16. Kako zaustaviti loše i lažne vijesti? Prestanimo pričati o njima i dijeliti ih (Brian Fanzo)17. Obrazovanje je ključ kako bismo počeli popravljati budućnost (Andrew Keen)18. Tehnologija nas je trebala više socijalizirati, ali nas više osamljuje (Andrew Keen)19. Pogledajte šta razočarava vaše dijete. Tu leži poslovna mogućnost (Tom Goodwin)20. Sve što imamo je „sada“. Krenimo i mijenjamo (Tom Goodwin) Više sjajnih savjeta, linkova i priča možete upratiti na društvenim mrežama prateći #SparkMe a ako vam ni to nije dovoljno, Miloš Đajić je detaljno opisao prvi i drugi dan Spark.Me konferenicije u svom blogu. (Spark.me tim / Slika: Miloš Đajić) Ono što se na kraju može još reći je VELIKO HVALA cijelom Spark.Me timu koji je putovanje učinio nezaboravnim, pružio nam nevjerovatna iskustva i povezao sa fenomenalnim ljudima. Vidimo se za godinu dana.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije   http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61414/spark.me-je-vise-od-konferencije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61414/spark.me-je-vise-od-konferencije Fri, 31 May 2019 10:10:04 +0200 Gospođa Seka K. (ona nije unikatni primjer,ima ih još) samo je  potvrdila  činjenicu   da nismo svi  isti, tj. da penzija nije za svakog ista  i  da godine i radni staž nemaju veze sa  ostankom  u  aktivnom životu -  čitaj  sa primanjem super otpremnine (što je za nas  profesore nekad  bila mislena imenica, a značila je tri mizerne plate) i    savjetničke  plate, koja takođe  nikako nije mala. Postavlja se pitanje šta  gđa.  Seka K.  toliko nevjerovatno  zna,  šta znači, šta je značila, i  šta će značiti za ministarstvo  finansija  Republike, kad  nema  niko drugi   da obnaša  savjetničko  mjesto samozatajne ministrice finansija, koja  sigurno  nije gđi. Seki K. sama poklonila  to mjesto, niti   je nju  neko nešto  pitao. Kocka je pala  na način da stranka  odredi  ljude koji  će se samo pomjeriti sa mjesta na mjesto – čak i onda kada fizički, a  Boga mi  i pishički  neki  od penzionera  na  funkcijama  nisu u  stanju  stati  pred  kameru i  nešto suvislo reći  - a  kamo li  savjetovati  o bilo čemu -  bilo koga. Možda će gđa.  Seka  brzo postati  i senatorka – nije isljučeno.  Ne kažem da je gđa. Seka K. neupotrebljiva, ni  govora, ali teško je gledati, recimo, čuvenog Rakulja kako mu se trese papir u ruci dok nama penzionerima saopštava fenomenalnu  vijest o povećanju penzija za oko 2 posto- što sigurno nije od  treme, već  vjerovatno od  Parkinsa. Od davnina je poznato da su starci bili savjetnici i senatori i  da su još grčki filozofi  savjetovali  da  državu mogu da vode samo filozofi,  a  filozof teško može biti neko mlad i zelen-dakle visoko obrazovani ljudi, jakog moralnog integriteta i velikog iskustva. To je naravno prevaziđeno. U principu  i  neka je. Vremena se  mijenjaju  i  to je dobro. Danas u  mnogim zemljama  u svijetu mladi preuzimaju vodeća mjesta u velikim  firmama, negdje i premijerska mjesta, pa izgleda da je u modernom svijetu  normalno da odgovornost za uspješan biznis preuzimaju četrdesetogodišnjaci i  mlađi, obrazovani  ljudi, kompjuterski stručnjaci, koji govore dva i  više  jezika. Da, ali ti mladi ljudi ne moraju biti  članovi  neke stanke,  mogu biti   slobodni –  ispred njih  stoje  s a m o   njihove  stručne  biografije, valjane  diplome, seritfikati  dakle  znanje i vještine. Kod nas izgleda da to nije slučaj. Kod nas sve zavisi od toga  da li si podoban, ili nisi. Tada na ključna mjesta mogu doći  diletanti,  foleri ublehatori, oni koji imaju obraza da se uhvate u  koštac sa stvarima o kojima  nemaju pojma. I  da se ne stide kad lupetaju i  da  se  ne  boje nikoga  kad ono što rade ne daje nikakve rezultate.. Ili kad javnost traži njihove ostavke.  A i  koga  bi se bojali,  kad  njihova  stranka  bira  ko  će  i  gdje   vladati.  Zidovi jači od betona čuvaju takve od odgovornosti  svake vrste. Primjer gđe. Seke K.  kao i mnogi drugi  pokazuje da nema drugog načina da osoba sa diplomom, nekad  sa  prestižnih  stranih fakulteta, samouvjerena, puna znanja, koja govori engleski, kojoj ne treba  prevodilac, kojoj  je  lap-top pod  glavom i zna da ga korist –nema šansi da dobije posao (čak i kad je dijete palog borca sa  diplomom koja je  validna)  poslije tridesetak i  više  aplikacija odlučuje da ode iz  svoje  zemlje,  razočarana, deprimirana... makar, za početak, u nepoznato. Naravno da nikoga od onih koji odlučuju nije briga.  Neka idu stručnjaci kud koji  Ima i ko će ostati. Ima nas penzionera, mnogo više nego što je normalno na jednog radnika – pa se među  nama  do  mile volje može birati na funkcije onaj   kome se manje tresu ruke. Pod uslovom da je NAŠ, razumije se.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61413/seka-k.-ili-kako-se-uhljebiti-poslije-penzije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61413/seka-k.-ili-kako-se-uhljebiti-poslije-penzije Thu, 30 May 2019 09:37:04 +0200 Sa Husinog balkona vidi se most koji spaja Bosanski i Slavonski Brod, a time i Bosnu i Hrvatsku. Taj stan nalazi se na početku ulice Drage Vidoševića, lokalnog heroja Drugog svjetskog rata. Kasno je popodne 06.oktobra 1992. Huso koji ima šezdeset godina sjeo je sa svojom bolesnom suprugom da večera. Žena ga je zamolila da donese teglu sa salatom, koja je bila u frižideru. Stan je bio malen, pa je frižider bio smješten na balkon. Izašao je na balkon, po automatizmu otvorio frižider, uzeo teglu sa kiselim krastavcima i zatvorio isti. Na tren podigavši glavu Husi se odsjekoše noge, ispade mu tegla i razbi se o pod i ostade skamenjem nekoliko sekundi kao nekoliko godina. Most je bio prepun ljudi koji su trčali, upadali jedni preko drugih, osvrtali se, plakali ... žena ga upita Šta se dešava, a on protrča kroz kuhinju i istrča u stubište i poče zvoniti na vrata svih komšija na svom trećem spratu – muk. Potpuna tišina. Već uveliko uspaničen strča na drugi sprat i pozvoni na sve tri zvona – ništa. Potpuni muk. Na prvi ... Narednih dvadesetpet godina nekoliko puta je pokušao prepričati taj događaj i svaki put bi mu se oči napunile suzama, a mišići oko usta toliko zgrčili da nije mogao više pričati. Bajram neke godine, sjedimo ispred srušene kuće njegove sestre u centru Bosanskog Broda. Podne. Pustim ulicama prolaze neki ljudi. Kraj mjeseca maja. Rascvjetale i vesele višnje uokolo. Luk i zelena salata u susjednom dvorištu. Treći glas, niotkuda, kaže, Onaj me bejzbol palicom tukao po glavi kad sam imao četrnaest, Još uvijek ponekad sanjam kako ga koljem ... *** Ako bi neki topos mogli posmatrati kao živo biće, živi organizam, mogli bi reći kako sudbina Bosanskog Broda nalikuje sudbinama likova iz antičkih tragedija. U svom ne tako dugom vijeku (u osvit zadnjeg rata, 1991.proslavio je tristo godina od prvog pomena u nekom pisanom dokumentu) tri puta je u potpunosti rušen. Prva dva puta se oporavljao, za ovaj zadnji put koji se dešavao od maja do decembra 1992.nije sigurno da će se ikada oporaviti. Prvi put u oktobru 1697.kada je austrijski princ Eugen Savojski prešao Savu sa susjedne obale i zauzeo Brod, spalio ga je i srušio do temelja; neki istoričari kažu da je dotični, ne bez razloga, nosio nadimak Palikuća. Nekoliko dana kasnije sa svojom vojskom spalio je i Sarajevo. Drugi put Bosanski Brod je srušen u Drugom svjetskom ratu. Kako je bio sjedište naftne industrije prijeratne Kraljevine utoliko je bio zanimljiviji za rušenje. Dodatna „sreća“ bila je da je početkom urušavanja Trećeg rajha, sjedište NDHa iz Zagreba prebačeno u Slavonski Brod. Prema nekim izvorima Slavonski Brod i Zadar su najbombardovaniji gradovi Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo kako bilo, ustaše su po selima oko Broda klali Srbe kao piliće i rušeno i paljeno je nemilice (Slavica Hrečkovski je napisala izuzetno potresnu knjigu sa svjedočenjima preživjelih, a i svi smo u porodici ili komšiluku imali baku ili djeda koji su bili svjedoci), kako od ustaša i Nijemaca, tako i od savezničkog bombardovanja. Međutim, kako je Jugoslavija poslije pedestih ozbiljno radila na obnovi, a Brod bio strateški važan, brzo je obnovljen i brzo je napredovao. Bio je jedan od najbogatijih malih gradova (35000 stanovnika) u Jugoslaviji. Ne lezi vraže – čitavo ljeto 1991.prošlo je u znaku sirena za vazdušne napade iz Slavonskog Broda. Jesen iste godine niz Savu su se noćima slijevale detonacije sa slavonskih ratišta, i desio se napad na kasarnu JNA u Slavonskom Brodu. Tih dana je iz Slav.Broda na Bosanski ispaljeno nekoliko granata.Te zime 1991-1992.Stevo i ja imali smo trinaest godina. Samim tim, ta zima nam je bila divna. Čarobna. Grad je bio bogato ukrašen, uvijek pun ljudi. Mi smo stidljivo počeli izlaziti i ići na prve kocerte. Te zime je bila Crvena jabuka i Zabranjeno pušenje u Domu sportova, u kojem je nekoliko godina ranije igrana košarkaška utakmica između Jugoslavije i Amerike. Tu je redovno i nastupala Bosna, lokalni ženski rukometni klub, koji je bio prvak Jugoslavije. Tj.bili su prvi na tabeli, a uzimanje prvenstva zajebao je jebeni rat. Polako smo sa Opstanka, Nedjeljnog zabavnika TVSA prelazili na „opasnije“ sadržaje, kao što je kupovanje kaseta Psihomodopopa, Zabranjenog pušenja i šetanje sa vršnjakinjama po nasipu pored Save. Nedugo potom, 03.03.1992.na ćošak Radničke i Beogradske ulice dovežen je jedan vatrogasni kamion i postavljen kao barikada. U žutom stojadinu moj komšija J.B. dovezao je nekoliko ljudi i iz gepeka su izvađene puške. Stojadin je otišao i još nekoliko puta se vratio sa ljudima i puškama. Dvjesto metara dalje već je bila srpska barikada. Jedan crveni autobus harmonika. I oko 16:10 časova je počelo puškaranje i tu i tada je počeo rat u Bosni i Hercegovini.Tih dana su Srbi pričali da je Slavonski Brod pun hrvatske vojske koja se povukla iz Vukovara i da pripremaju pokolj srpskog stanovništva Bosanskog Broda, kojeg je većina bila u gradu i nekoliko sela, dok su s druge strane Hrvati i Muslimani pričali kako su srpska sela bila puna rezervista iz Srbije, koji pripremaju pokolj hrvatsko-muslimanskog naroda. Šta je bilo iza svih tih priča ne bih znao. Jedino što pouzdano znam jeste da su i jedni i drugi i treći bili naoružani već u jesen 1991. Kad je priznata Hrvatska, u jesen 1991., komšija O.M., Musliman, sa svojim starijim sinom slavio je tako što su pucali iz dve automatske puške, u Skopljanskoj ulici, u samom centru Bosanskog Broda. A kod školskog prijatelja M.J., Srbina, viđao sam pušku svaki put kada bi kod njega svratili iz škole. Ono što će uslijediti u narednih sedam mjeseci biće strašno i stravično, fatalan izljev iracionalnosti i čudovišnosti u koju ljudski rod može zapasti.Ljepši su gradovi koji nisu gorjeli. U njima ima topline. U izgorjelim nema ni uspomena, ni sjete. Samo vatra. I ništa. Kažu da je gorjelo cijelo ljeto 1992 – dva velika srpska predgrađa, desetak sela i kuće po gradu. Dvadeset kilometara u dužinu i deset kilometara u širinu. Oni sa iskustvom kažu da samo jedna kuća natopljena uspomenama i radošću onih koji su se tu rađali, živjeli, dobijali djecu, zaljubljivali se i tugovali – gori sedmicama i kao da joj se na neki mističan način neda izgoriti i ugasiti ... kao da vatra jeca za onim koji joj je poklonio cijeli život ... da je gorjelo od maja do oktobr6a ... kaže Milenko da je od svega što je ostalo kada je otišao u maju, samo na vratima sobe našao crtež, koji je njegov brat nacrtao nekoliko mjeseci prije rata. Brat je poginuo tri mjeseca ranije. Sve ostalo je spaljeno. Dva sprata kuće. Garaža. Dvorišna. Ništa nije ostalo. Vinova loza ispred kuće samo da podsjeća na baku koja je u njenom hladu provela zadnje godine života i često ponavljala Draga moja djeca, srca prepunog nježnosti onog koji zna da će uskoro napustiti naše rajske i paklene vrtove ... Devet logora na tri ili četiri kilometra dužine. Armin će jednom reći, Ja ne znam ništa o tome, znam samo da je Šemso nekada prolazio sa bejzbol palicom i pri povratku ponavljao Malo sam ih učio pameti ... lokalni klošar ... pa pomislim kako su i Nijemci govorili da nisu znali za Aušvic, ili Srbi za Srebrenicu. Svi su u okršajima koristili torte i cvijeće i nikom nije jasno otkud mrtvi ... Kad su se vratili Srbi su mahnito skidali krovove i prozore sa Hrvatskih i Muslimanskih kuća i stavljali na svoje paljevine, da bi svoju djecu zaštitili od kiše i vjetra i tako je ostatak grada koji nije gorio ostao bez krovova i vrata ... nestale su tajne i uspomene ...I umjesto istorija, taj topos posta Poezija.I tu počinje roman Mulat albino komarac, autora Steve Grabovca, upravo objavljen od starne IK Imprimatur iz Banjaluke.   Ovu knjigu možete da kupiti u Antikvarnici Ramajana   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61412/ljepsi-su-gradovi-koji-nisu-gorjeli-iliti-postavljanje-scene-za-jedan-roman-stevo-grabovac-mulat-albino-komarac-imprimatur-2019 http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61412/ljepsi-su-gradovi-koji-nisu-gorjeli-iliti-postavljanje-scene-za-jedan-roman-stevo-grabovac-mulat-albino-komarac-imprimatur-2019 Tue, 28 May 2019 12:23:27 +0200 Možda bi bolji  naslov ovoga  bloga bio “Kako mali Đokica razmišlja o  povećanju  nataliteta  u Republici Srpskoj”   u  kojoj  se očigledno  više  umire,  nego što se rađa. To bi, naravno, bio  predugačak naziv, pa je bolje napisati  nešto o  tome  kako Skupština  vidi  naš  demografski razvoj  i mjere koje će se poduzeti da se stanje popravi. Slike  onih  koj i imaju po desetoro djece, negdje i  više,  koja čuvaju  jedni druge, bosa i  gola, kojima ide humanitarna  pomoć  za praznike-meni danima ne blijede  pred očima. Nekada  kada   smo živjeli u  zajednicama, možda se moglo imati čak i po petnaestoro i više djece... Seosko  imanje, krave, ovce, majke  u  kući,  tetke i  strine  paze svu  djecu..  Danas imati troje i više djece -demagoška je  priča, pogotovo  kad  znamo kako i  kada stiže pomoć  majkama sa više djece , koje  na TV  - u pokazju srećno lice, a same najbolje  znaju  kako im je. Pitam se ima li  iko od vladajućih  u Skupštini realan – ili  su svi  opijeni  virtuelnom slikom svijeta, pa  sve ukupno  izgleda  kao  obamrlost  izazvana udaljenšću od stvarnog života i  ekonomskih  pokazatelja – svi u očekivanju da se situacija popravi negdje oko 2025 -2030  godine,  dakle   kada  svi  koji  mogu otići  odu  - a  oni  koji ostanu,  budući  da će  se raditi  o  penzionerima, više reprodukciji ne mogu  dati svoj doprinos.. Danas penzioneri u većini slučajeva čuvaju unuke, jer  djeca  ne mogu  plaćati  vrtić, dakle  pomažu  svojim  penzijama  pogotovo ako  odrasla djeca ne rade. Sada se ova  situacija rješava masovnim odlaskom u druge zemlje, dakle ekonomski  i  nekako,  ali  demografski  baš  nikako.   Nekoliko je razloga koji, gledano sa stanovišta sadašnje realne situacije demantuju   benevolentni   izvještaj    o  demografskom  stanju, pogotvo  o dobroj perspektivi  nataliteta  u   Republici Srpskoj: Mladi bračni parovi, ako napuste roditelje, iznajmljuju stan, koji  negdje bliže centru  košta izmedju  300- 350,  malo veći  i 400 KM,  plus režija. Ako oboje rade u nekoj firmi, koja posluje i imaju zajedno   platu negdje oko 1200 – 1500  KM, tada nekako  uzmognu  platiti kiriju i režiju, možda kredit za auto, možda pomoć roditeljima - pa se postavlja pitanje šta im ostane. Ako dobiju dijete  troškovi  rastu,  plaća se vrtić (ako ne uskoče baka ili djed),  dakle  još  nekih  200 KM, a  kasnije za drugo dijete  isto toliko  te  im  za život  ostaje  vrlo malo, tj.  za  potrošačku   korpu, odjeću, obuću, zimnicu - dok za  eventualni   godišnji  odmor  dižu  kredit . Zato  ne rađaju drugo dijete ! Tu nema nikakve nauke, filozofije, pitanja, dubokoumnih fraziranja političara   itd. Ako ostanu kod roditelja   jednog od bračnih drugova, što je  bolja  opcija, jer ne plaćaju stan, tada se javljaju drugi problemi tj. moguće neslaganje unutar porodice. Zato se  mladi  sele, samo  ako imaju gdje. Najteži oblik stvaranja nezavisne porodice i  rađanje  potomstva  je dizanje kredita za kupovinu  stana od nekih recimo  48 do max. 52  kvadrata, da bi se stan za života bračnih   partnera  mogao otplatiti  tj. da ne ostane dug djeci. Ako oboje rade, nekako izlaze na kraj. Ali,  ako  radi  jedno, tada se postavlja  pitanje šta im ostaje ako je rata  kredita  plus režija  između  600 pa čak  i  više  KM mjesečno plus  rata za auto, plus vrtić,  a  troškovi života   svakim danom  sve  veći.. Zato ne rađaju drugo dijete, osim ako se ne desi. Situacija je naravno potpuno drugačija kod ovih koji imaju po nekoliko stanova koje izdaju - a najčešće nemaju djece, ili su im djeca zbrinuta u bogatjem dijelu Evrope. Nečuveno je   da   baš   oni   propagiraju   povećanje  nataliteta  kod sirotinje. Davno je zaboravljeno ono vijeme nesrećne Jugoslavije kada je bračni par čekao svoj   red  na  listi za stan  u  svakoj boljoj firmi.. Tiempi passati… Ništa  nije  valjalo. E, sada valja  sve. To što žene rade nije im promijenilo situciju, naprotiv njima ostaje da teret podizanja brojne porodice iznesu  najčešće same – da moraju platiti pomoć, da stalno trče i  jedva stižu  -  mada  ima i  drugih svjetlijih  primjera. Vratimo se na procjene  date u Skupštini  od  stručnjaka  kojima su djeca  rođena u bogatijim  pordicama – dakle  tamo gdje nekako  i može da se rodi dvoje djece (maksimum), procjene  koje  nemaju veze sa stvarnim  stanjem u društvu, a  pogotovo   u  Evropi  i  šire  - gdje  je sve  manje   parova   suprotnog   pola, Dapače!   Ide  se   u  sasvim  drugom  pravcu.     Možda  se  naši  stručnjaci, filozofi, politolozi  itd. u nedostatku  saznanja o tome kako stvari stvarno stoje, ili  baš suprotno, znaju, ali s e zaj…..u  - referišu  na  Ekvatorijalnu Afriku,  ili  Obalu Slonovače, gdje žene rađaju  djecu u pustinji, ili  prašumi, u  trku, da ih pleme ne ostavi   hijenama.  Onda  dođu  oni sa  Zapada,  bez djece,  soleri, pa im daju rižu,  vakcine protiv kolere  i  ostalo – e da bi sebe nazvali humanitarcima. Naravno  da je gore pomenuti   izvještaj   usvojen,   jer  odgovara  politici   i  vremenu  i  naravno da  ljudi  ćute.   Ćute  jer  su  se  o  sebi   zabavili  i  traže rješenja  za ono dvoje djece  koje imaju. A redovi  odlazećih  pred  EKVATOROM  su  i  dalje  tamo. Oni koji  djecu  još nemaju, ali  i oni  sa  djecom,  koju  odvode  sa sobom.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61411/demografska-politika-u-republici http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61411/demografska-politika-u-republici Mon, 27 May 2019 09:34:46 +0200 Prije neki dan šef poslaničkog kluba SNSD-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Žunić najavio je da će insistirati da odredbe „Tijaninog zakona“ budu ugrađene u Krivični zakon Republike Srpske. Tijanin zakon podrazumijeva da se za kaznena djela teško ubistvo, silovanje, obljuba nad maloljetnikom, trudnicom ili nemoćnom osobom sa smrtnim ishodom uvede kazna doživotnog zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta. Kao što vidimo šef kluba SNSD-a Žunić hoće da na ljutu ranu, metne ljutu travu, što će podržati svaki pravoslavni hrišćanin, ali pri tome krši Član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je za Bosnu i Hercegovinu, a samim tim i za Republiku Srpsku, obavezujuća. U tom članu se kaže da mora postojati mogućnost smanjivanja doživotnog zatvora, odnosno mora da postoji mogućnost oslobađanja zatvorenika i mogućnost revizije presude. Ali je*eš ljudska prava, a pogotovo je*eš prevenciji, narod ište krv. Ali ono što je za neme mnogo poražavajuće je činjenica da ova inicijativa dolazi od diplomiranog psihologa. Od psihologa bi očekivao da se više zalaže za resocijalizaciju nego za kažnjavanje, da uvijek ostavi mogućnost za drugu šansu ljudima pa makar oni bili tako okrutne ubice. Kada smo već kod zakona zašto narodni poslanik Žunić u Narodnoj skupštini Republike Srpske i u Vladi Republike Srpske ne predloži sljedeće zakone, izmjene zakona ili barem propita zašto se neki doneseni zakoni ne provode: Zašto se ne založite za izbacivanje smrtne kazne iz Ustava Republike Srpske, osim ako nećemo u savez sa Bjelorusijom? Založite za zapošljavanje većeg broja psihologa, pedagoga, socijalnih radnika u ustanovama gdje su smještene osobe u sukobu sa zakonom. Zašto se stručnom kadru koji radi sa osobama koje su u sukobu sa zakonom ne obezbjedi permanentno stručno usavršavanje i supervizija. Zašto ne zagovarate promjenu zakona koji se tiču uslovnog otpusta i uvedu „pravo na uslovni otpust za maloljetnike“. Zato ne pokrenete inicijativu za kreiranje potpenalnih programa za maloljetnike. Zašto ne predložite inicijativu za izmještanje Vaspitno-popravnog doma iz KPZ Banjaluka. Da razmislte zašto 36,5% socijalnih radnika nije zadovoljno propisima vezanim za dječiju zaštitu? Raspitajte se zašto u Stanarima nije ispoštovan Član 146, stav 2, Zakona o socijalnoj zaštiti koji kaže „Jedinice lokalne samouprave u kojima nije osnovan Centar osnovaće Centar ili odjeljenje zajedničkog Centra najkasnije do 31. decembra 2017. godine.“ Hoće li kolega iz SNSD-a odgovarati zbog toga? Zašto samo 10 do 20% djece u Republici Srpskoj, nezvanično se procjenjuje da je to oko 37 000 djece, ostvaruje pravo na alimentaciju jer roditellji izbjegavaju zakonom određenu obavezu? Mogao bih ovako do sutra. Eto poslaniče Žuniću hajte da prvo riješimo ove tako „male“ a tako velike probleme, a onda da prepisujemo inicijative i zakone iz majke Srbije. Radujem se da čujem obrazloženje ove inicijative, potkrepljenu relevantnim činjenicama i obrazloženjima, mada ja Vas razumijem mnogo je lakše i isplativije biti populista i osvetnik, nego prosvetiteljski humanista. P.S. I još nešto da vas pitam da li će u okviru Tijanonog zakona, kao u Srbiji,  i kod nas biti uvedena doživotna robija za ubice najviših državnih funkcionera i počinioce teških djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Republike Srpske a to podrazumijeva udruživanje radi vršenja genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civila i terorizma? Znate kako smo mi Srbi osjetljivi na genocid i zločine protiv čovječnosti i civila.     Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61410/igor-zunic-psiholog-osvetnik-i-populista http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61410/igor-zunic-psiholog-osvetnik-i-populista Mon, 20 May 2019 10:43:14 +0200 Čovjek je racionalno biće ili bi barem trebao biti, ali izgleda nije. To se veoma dobro može vidjeti  na primjeru tradicionalno poplavljenih banjalučkih naselja: Ada, Vrbanja, Zalužani, Česma i Lazarevo. Sad se vi pitate kakve to ima veze sa racionalnošću, pa ima i te kako ima. Nakon onih velikih poplava 2014. godine, desili su se lokalni izbori 2016. godine i od četiri kandidata za gradonačelnika Banjaluke: U MZ Adi kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 60 % glasova. U MZ Vrbanja kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 51 % glasova. U MZ Zalužani kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 59 % glasova. U MZ Priječani kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 57 % glasova. U MZ Česma kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 55 % glasova. U U MZ Lazarevo kandidat SNSD-a Igor Radojičič je dobio oko 60% glasova. Kako onda objasniti ovoliku podršku SNSD-u od strane stanovnika tradicionalno poplavljenih mjesnih zajednica? Dodamo li tome i činjenicu da je SNSD u Banjaluci na vlasti od 2000. godine i da su za devetnaest godina mogli su napraviti novo riječno korito za Vrbas, a kamo li da urade nešto da spriječe očekivano plavljenje ovim mjesnih zajednica. Ali ljubav ne priznaje poplave. Možda je po srijedi tradicija, koja se prenosi s koljena na koljeno i stanovnicima ovih mjesnih zajednica je nepojmljiv život bez poplava. Ako je to tako onda treba razmišljati kako ove poplave pretvoriti u banjalučki brend, privući turiste i zaraditi pare. Zamislite slogan „Doživite nezaboravnu poplavu, ali ne u svojoj kući“. Možda je u pitanju mazohizam tj. uživanje u sopstvemom ponižavanju? Ako i jeste to opet ne smijemo osuđivati i napadati stanovnike ovih mjesnih zajednica, već moramo pozdraviti savršenu simbiozu između vlasti koja građanima ovih mjesnih zajednica izlazi u susret i pruža im ono što traže, a to je poniženje praćeno poplavama. Postoji nešto što se zove štokholmski sindrom kada žrtva gaji pozitivne osjećaje prema nekome ko je prema njoj grub ili joj čini zlo. U praksi to bi značilo da stanovnici ovih mjesnih zajednica sve oproste SNSD – u glasaju za sa njihovog kandidata samo zato što im tokom tardicionalnih poplava postanu zvijezde TV Dnevnika. Šta god da je u pitanju možemo reći da je vlast Banjaluke veoma srećna što ima ovakve građane i da ne trebaju da brinu za svoju budućnost. P.S. Naravno nije ovo specifično samo za stanovnike Banjaluke, tu su i Prijedorčani, stanovnici Novog Grada, Maglaja.........   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61409/iracionalnost-poplavljenih-banjalucana http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61409/iracionalnost-poplavljenih-banjalucana Wed, 15 May 2019 15:51:48 +0200 Gdje možete sresti web kritičara i svjetsku travel blogericu? Naravno na jednom i samo jednom mjestu. Na Spark.me 2019 konferenciji u Crnoj Gori. Za tačno 10 dana u Porto Montenegru u Tivtu, 25.-26. maja, održava se najveća marketinška konferencija ovih prostora, što ostavlja dovoljno vremena da se neodlučni među vama priključe i uče od najboljih preduzetnika i eksperata iz cijeloga svijeta. Iako spisak službenih govornika izgleda nasumičan pa čak u jednom momentu kao i nespojiva kombinacija, i više nego je jasno da su upravo oni dobitna kombinacija naredni vikend za sve željne znanja, umrežavanja i dobrog druženja. Ne krijem svoje oduševljenje što ću napokon biti u prilici uživo slušati predavanje sjajnog Andrew Keena, čovjeka koji živi internet i tehnologiju a istovremeno ih neprestano preispituje i kritikuje. Andrew Keen jedan je od vodećih svjetskih web skeptika i kritičara koji za internet kaže da je postao elitističko mjesto kojim upravljaju samo odabrani, te da su društvene mreže dovele do međusobnog otuđenja ljudi a selfiji unazadili današnji kulturu do apsurda. Keen će zasigurno uz Tom Goodwina biti pravo osvježenje ovogodišnje Spark.me konferencije. https://www.youtube.com/watch?v=1SfW54vkUuU&t=583s Keen, bivši student Univerziteta u Sarajevu, je autor međunarodnog bestselera  „Kult amatera – kako internet ubija kulturu“, te „Internet nije odgovor“, „Digitalna vrtoglavica“ i „Kako popraviti budućnost“. Kao izvršni direktor FutureCast, organizacije sa sjedištem u Silicijskoj dolini koja okuplja predstavnike nekih od najvećih tehnoloških kompanija, on redovno diskutuje o načinima kako  tehnologija mijenja različite aspekte naših života, bilo da je riječ o tome da li internet ubija novinarstvo ili pak o neuspjehu digitalne revolucije. Za one željne ideja kako od bloga i uživanja putujući svijetom mogu da naprave ozbiljan biznis, odgovor će dobiti od Brooke Saward, osnivačice i urednice jednog od najpopularnijih blogova o putovanjima na svijetu – World of Wanderlust, koji je do sada okupio 1,2 miliona publike. Glavne poruke sa ovogodišnje Spark.me konferencije možete pratiti pod hashtagom #SparkMe koje ću kao službeni bloger dijeliti putem svog Twitter naloga ili jednostavno ugrabite jednu od ulaznica pa se vidimo za 10 dana u Auditorijumu Porto Montenegra u Tivtu.     Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije   http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61408/web-kritika-i-wanderlust-spark.me-has-it-all http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61408/web-kritika-i-wanderlust-spark.me-has-it-all Wed, 15 May 2019 14:05:13 +0200 Rečenica je ovo s nekog od bilborda u Banja Luci. Prolazim i čitam ovu marketinšku parolu nekog fakulteta, nijeb bitno kojeg, i ne mogu a da ne napišem blog u vezi poruke, koju ovaj bilbord šalje našoj djeci i unucima. Dakle, više nema onog: Želim da studiram to i to... Imam smisla za ovo ili ono... U srednjoj školi sam bio/a najbolja/i matematičar /ka, ili najbolja u stranom jeziku, ili biologiji i hemiji - pa ću na Medicinu, ili u sportu..pa ću na DIF.. ili sviram dobro klavir pa ću na Akademiju. To je prošlost. Sada je važno odlučiti se šta se isplati tj. gdje će učenik moći naći posao. Na birou su ekonomisti, pravnici, profesori.. Na birou nisu električari, automehaničari, obućari, mehaničari, metalostrugari, polagači pločica, vodoinstalateri, časovničari, šnajderi, pekari itd. Da se razumijemo – znam da svi oni trebaju društvu. Ali, više nego nama oni naročito trebaju ostarjelim evropskim nacijama, koje su svjesne da bez mlade radne snage moraju propasti. Ali, valjda i našem društvu trebaju i oni što se zovu naučnici, intelektualci, elita – koje ako se ovako nastavi - neće ni biti. Ko zna – možda nama to i ne treba ! Jer da treba, onda oni što nešto znaju i što se u nešto više razumiju ne bi ćutali kao zaliveni, bojeći se za sopstvena radna mjesta i titule. Zapad vapi za našim srednjoškolcima, koji već nakon tri godine mogu uzeti pasoš u ruke, pa kud koji .Njima, naravno, trebaju i naši stručnjaci - mada drže naše specijaliste svih deficitarnih struka, posebno medicinske struke, na listi čekanja za vize, mjesecima. Kad se posao realizuje ONI gore daju im posao plaćen kako treba i šta jesu zalužili. Ovdje se primaći ne mogu poslanicima i drugim državnim dužnosnicima. To da, po genijalcima u agencijama i sličnim „prihatnim centrima“ za uhljbljenje - liječiti može svako - izgleda iz perspektive onih koji im (specijalistima) zavide i na onome što zarade r a d e ć i, nakon što su „derali„ klupe dvadesetak godina, plus specijalizacija. Ovdje u BiH ljekari idu na masovne proteste da bi mogli sami sebe da zastupaju. Zamisilite ljekari ne mogu da zastupju sam sebe, nego mora da postoji neki reperzentativni sindikat. Gore na zapadu, ljekar specijalista dobija kovertu, koju ni njegov kolega iz iste branše, ne smije da vidi! Nama ovdje injekcije će u vrlo bliskoj budućnosti davati prekvalifikovane frizerke i šminkerke i druge „stručne“ osobe. Dakle, može se izabrati: a) NE STUDIRATI NIŠTA ne mučiti se sa stotinama stranica, debelim knjigama i udžbenicima, ispitima koji se spremaju mjesecima itd. samo treba biti zdrav i jak to stranci traže. Moraš biti spreman da spavaš u kontejneru sa još pet drugova, sa jednim jednim WC-om, i da jedeš suvu hranu pet dana u sedmici. „Dualci“ samo treba da istupe iz srednje škole za radnička zanimanja (čitaj poslovno orijetisani) gdje su praksu obavljali svaki dan, šta će im drugi predmeti, pogotovo ne lektira bez veze, pa nakon blagoslova u nekoj firmi čuvenog, polupismenog (možda, naravno) poslodavca koji je umislio da je državnik, zato što je svaki dan na TV-u, ili neke slične privatne ustanove, jer u državnoj nemaju gdje - mogu krenuti put zgrade EKVATORA - sumornog trotoara za čekanje onih koji odlaze .... b) STUDIRATI BILO ŠTA O ovome komentar praktično nije ni potreban, jer isplativ posao može se dobiti bez obzira šta je ko studirao samo ako je taj neko u dobrim vezama, porodičnim, ljubavnim i inim sa onima koji vedre i oblače. Ko su oni ..? Nije moje da imenujem ono što svi znaju - prije onih koje sam gore nazvala elitom. Valjda bi oni morali jednom da kažu šta misle o politici, recimo, obrazovanja u BiH – i koje kreira, odnosno o bilo čemu što se tiče dobrobiti građana ove zemlje. Da zaključim: U srećnim zemljama država sistemski brine o tome kakav je upis na fakultetima odn. kakva je potražnja u različitim profesijama. U slučaju da se pojavi hiperprodukcija nekih kadrova taj se fakultet za neki period zatvara, a forsiraju se oni fakulteti i stipendiraju kadrovi za kojima postoji potreba. Ništa se ne radi sad ovako, sad onako! „Mi osnivamo fakultete na svakoj benzinskoj crpki„ – riječi su čuvenog i očigledno hrabrog prof. Slave Kukića. Kad se sudarimo sa svojom bahatošću i nestručnošću, pohlepom ili nekim hirom novonastalog a nesuvislog intelektualca - instatno uskačemo u nove eksperimente. Nemamo relevantna istraživanja, upadamo iz jednog sistema u drugi bez udubljivanja u posljedice, bez procjene SVOJE situacije - kao što smo prihvatili nasumice i Bolonju. Mi ni danas nemamo izgrađen svoj sistem vrijednosti u obrazovanju, a stari smo pogazili - jer kao nije valjao - nemamo izgrađene sopstvene kriterijume u mnogo čemu odn. ni o čemu - da bismo mogli raditi išta više i originalnije - od bezuslovnog kopiranja drugih. Ali, čemu priča .?! Kome treba obrazovanje? Za šta? Pa, i onako obrazovanje u „obnašanju“ vlasti, u struci, kulturi, sportu - dakle u kadriranju uopšte - pod ovim našim nebom nema nikakvog uticaja.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61407/sta-se-isplati-studirati- http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61407/sta-se-isplati-studirati- Tue, 14 May 2019 11:00:40 +0200 Zašto se rastanci tako zovu? Zašto imaju tako tužan i depresivan naziv? Zašto svaki rastanak daje osjećaj kao da je zauvijek iako često znamo da nije tako? Ja sam dokaz da postoji i strah od rastanaka, neka fobija izazvana traumama koje su nam se duboko urezale u sjećanje. To su duboke rane na našoj duši koje se nikad ne mogu izliječiti, bar ja nisam uspjela. Da mi neko kaže da ima lijek za rastanke, ja ne bih vjerovala. Svaki rastanak je težak, postoje oni manje ili više teški, ali uvijek boli. Ja se brzo vežem za ljude i svaki put mi je sve teže i teže. Sa godinama se ta bol ne smanjuje. Mislim da su to traume iz djetinjstva jer sam se kao mala djevojcica na neki način morala rastati sa ocem. Ta bol je ostavila i jedan veliki emotivni hendikep  na mene. Zato mi svaki rastanak miriše na zauvijek, zato svaki rastanak ostavi po jedan ožiljak na meni koje ne zarasta. Sjećam se dana kada sam odlazila od svoje najbolje drugarice iz Sarajeva, pozdravile smo se i izgrlile najjače. Bilo je sve okej. Sjela sam u voz, stavila kofere na mjesto i pogledala kroz prozor. Ona je stajala i gledala u mene, a voz je polako krenuo i ona se sve više udaljavala. Udaljila se toliko da joj više ni siluetu nisam mogla vidjeti. Nije taj rastanak zauvijek, ali moj ožiljak koje su prouzrokovale suze, zauvijek je urezan na svom mjestu. Ožiljci su tu da podsjete da nije uvijek bilo lijepo, ali da je vrijedilo jer ako nije sve na svom mjestu, onda nije ni kraj.     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61406/rastanak-ne-znaci-zauvijek http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61406/rastanak-ne-znaci-zauvijek Mon, 13 May 2019 09:33:10 +0200 „U BiH je sve naopako. I to odavno. I sve se svakodnevno izvrće naopako. Ali naopaka teza o srpskom fašizmu koja se bezmalo pune tri decenije plasira iz političkog Sarajeva, a koju gaje i podržavaju i pojedini autošovinisti i skribomani iz Kalinovika i Bosanskog Petrovca, nešto je najbezobraznije, najzluradije i najbolesnije u javnom prostoru ove zemlje. “Ovako Darko Momić počinje svoju zadnju kolumnu u kojem nam objašnjava da  „je antifašizam ukorjenjen u svijesti srpskog naroda“.  Meni kao psihologu bi bilo veoma interesantno da čujem gospodine Momiću šta je još ukorjenjeno, i u kojoj mjeri, u svijesti srpskog naroda, a šta u svijesti Bošnjaka, Hrvata, Roma, Jevreja, Finaca ili Avganistanaca. Naravno svaka generalizacija ima i svoje izuzetke, koji samo potvrđuju tu generalizaciju, pa je taj antifašizam kod mene zakržljao zbog izraženog autošovinizma, skribomanije bezobrazluka, zluradosti i bolesti. Gospodine Momiću, a šta vam je to autošovinizam? Pročitao sam definicije Ćirjakovića, Antonića, Bazdulja i Kecmanovića i moram vam priznati da sebe ne pronalazim u njima. Negdje sam pročitao da je riječ autošovinizam ekskluzivno srpski izum, ali je izvor prilično nepouzdan. Da li mislite da je autošovinizam ono što su nekada furali Man, Arent, Andrić, Selimović, a danas u Republici Srpskoj Kusturica  ili mislite na onaj pravi autošovinizam Viktora Ivančića, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, pokojnog Predraga Lučića u Hrvatskoj ili Teofila Pančića i Zorana Kesića u Srbiji? Ako je to ovaj drugi autošovinizam, onda vam hvala na komplimentu. Moram priznati da me vaš tekst prilično namučio jer nikako da rastumačim kada opisujete mene, kada Bursaća, a kada političko Sarajevo a kada nas opažate kao sveto trojstvo koje je sinhronizovano atakuje na svijest srpskog naroda. Ako sam Vas dobro shvatio, jer Vi to nekako uopštite, pa uvijete, pa zašećerite, ja tvrdim da su Srbi fašisti. Bio bih vam neizmjerno zahvalan da me citirate i pokažete gdje ja to tvrdim. Šta mislimo samom pojmu fašizma na našim prostorima možete pogledati na ovom linku http://ba.n1info.com/Vijesti/a299437/Mustafic-Imamo-na-djelu-jednu-kulturu-lazi-i-poricanja.html  od 26. minute. Vidim da kažete da sam skriboman, pa gospodine Momiću nisam ništa manje ili više  nego vi ili mislite da je pisanje samo vaše pravo? Kroz vaš tekst provejava  mogućnost, da podržavam tezu o genocidnom i fašističkom karakteru Srba, pa eto još jedanput vas molim da me citirate gdje ja to tvrdim. Dragi moj Momiću fašizam je ideologija, a ne karakter. Ja sam dovoljno dobar psiholog, da bih to mislio a kamo li napisao ili izgovorio, ali je zabrinjavajuće da vi vidite i čujete nešto čega nema.  Pošto tvrdite, jer nikako da razlučim kada govorite o političkom Sarajevu, a kada o meni,  da sam dio nekih koji „na najgrozomornije načine pljuju po istoriji i srpskoj tradiciji“ opet ću vas zamoliti da me citirate, gdje sam i kada to radio. Takođe bih vas zamolio da mi pošaljete citat gdje sam pitao „zašto niko ne oda počast Bošnjacima stradalim u Jasenovcu?“. Za vašu informaciju u Jasenovcu je stradalo više od 1200 Muslimana i ne vidim problem zašto se i njima ne bi odala počast. I nak kraju citiraću vas „Elem, antifašizam je ukorjenjen u svijesti srpskog naroda i zato samo rijetki Srbi spore da se u Srebrenici dogodilo nešto čega treba da se stidi svako ko ima imalo obraza i časti.“ E vidite gospodine Momiću, to nešto što se dogodilo u Srebrenici dva međunarodna suda su nazvala genocidom, ali manimo se sada Srebrenice, neka se njom bavi ova međunarodna komisija što je osnovala Vlada Republike Srpske, imam za vas  mnogo lakši i jednostavniji zadatak. Pošto vi sebe ubrajate u Srbe koji ima obraz i čast, molim vas da nekoj od narednih kolumni, javite gdje su tijela 240 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca i civila iz Kotor Varoši, razdvojenih od žena i djece, potrpanih u autobuse i odvezenih u smrt. Vi ste iz tog kraja, pa vam neće biti teško da to saznate, jer nije časno ubijati civile, a ko ima obraza otkriće njihov grob, pretpostavljam da je masovni. P.S. Slažem sa sa vama da je u BiH mnogo toga naopako. Sjetih se onoga „nevidljivog“ pisma što su onomad novinari Pressa pisali da bi izvukli plate od poslodavca. Zar nije bezobrazno, zlurado i bolesno ćutati kada znaš da ti poslodavac reketira neku firmu. Zar nije naopako da pljuješ državu u kojoj živiš, ali kad zagusti oko plata prizivaš njene institucije (Tužilaštvo BiH i SIPA) da ti pomognu. P.P.S. Nema potrebe da mi odgovarate na ovo moje pisanje, osim ako nemate one citate koje sam vas zamolio da pronađete i pošaljete ili imate neke informacije o grobovima ubijenih Bošnaka i Hrvata iz Kotor Varoši. Analizu moje ličnosti, moje nepismenosti i mog javnog rada,  više puta je analizirao naš vrsni „psiholog“ i vaš impresum gospodin Goran Dakić i vjerujem da ste upoznati sa time. Srdačan pozdrav od mene, autošoviniste čije ime ne spominjete i gospodara Daning-Krugerovog  efekata.   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61405/autosovinisticka-kritika-momicevog-uma http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61405/autosovinisticka-kritika-momicevog-uma Fri, 10 May 2019 12:59:45 +0200 Reći ću samo tri stvari, koje, znam, nikome od “važnih “ ne znače ništa, ni sada, a ni ubuduće. I što bi? Ljudi su i ništa ljudsko im nije strano. Pogotovo cifra od pet, šest - desetak hiljada KM za mjesec za teški napor.. Dobro, može im se, zašto da ne. Sve je po zakonu, pa bili bi budale da ne uzmu… Crtica prva Kako je moguće da gradska toplana u Banjaluci ne zagrije svoje građane na hladnoći koja liči na novembarsku u ove dane maja, kako je moguće da gradski oci ne reaguju kad jutra u maju osvanu sa tri stepena i manje, kada na Đurđevdan ne ogrija ni sunce, ni radijatori - a mraz stegne i pokrije voćke u cvatu –kako je moguće da ćute odgovorni da ih nije briga što se narod /djeca i bebe/ smrzava.. Samo da kažem da Sarajevo, ali i neki drugi gradovi griju svoje građane , da su uključili grijajnje, a mi se držimo termina, kao pijan plota, do 15.aprila i tačka, je….e se nama što je vama hladno…! Sram vas bilo! Crtica druga Bio je Vaskrs, negdje oko podne, sunčan i lijep, baš kako treba da bude. Malo dalje od gradskog mosta na Mejdanu tj. Obilićevu, s lijeve strane nailazim na poveću grupu ljudi i žena starije dobi, penzioneri, ali ima i mlađih žena, s djecom. Čekaju u redu pred javnom kuhinjom /ne znam da li je jedina u gradu, ne mogu da tvrdim/ onoga humanog čovjeka koji je i sam nekada gladovao, pa zna kako je - da dobiju vaskršnje jaje i obrok na taj dan, kada drugi peku janjce i prasiće, sve hvaleći Gospoda i Vaskrsenje Njegovo, krsteći se po vascijeli dan, a kukajući kako nemaju dovoljno. Mislim dovoljno miliona. I, nevjerovatno, tamo ispred javne kuhinje, onoj masi mučenika svira muzika, pjeva Brena, ili neko sličan njoj - i ti ljudi, koji svakodnevno dolaze s plastičnim kanticama da dobiju kutlaču pasulja, ili riže s nečim – ne djeluju ni poraženo, ni utučeno.. Snima ih neka TV ekipa /vjerovatno BN/ i jedan čovjek s kanticom u ruci kaže u kameru kako ne može da živi, čini mi se da reče, sa 200 KM, da plaća komunalije i da mu ostane za lijekove. Znam ja da svuda u svijetu imaju skloništa, javne kuhinje, beskućnici na trotoarima, znam sve, ali kad sjednem za sto nekako gutam hranu drugačije, nekako kao da ja, penzionerka imam odgovornost što ti ljudi nemaju, što bi ljudi, koji su radili cijeli svoj život i pošteno zaradili penziju - morali imati – ako se uporede s onima koji “ za strašne napore” svojih stražnjica dobijaju sume koje običan čovjek ne može ni zamisliti. Crtica treća U prodavnici sam, u marketu, kako se sada kaže.. Bliži se Đurđevdan, valja pokupovati sve što treba. Za taj dan ima da bude, pa kasnije bilo, ne bilo. To je tradicija, a ja tradiciju porodice poštujem. I tako stojim u redu, ispred mene jedna komšinica, znam je, prava gospođa što se kaže, izbjegla odnekud iz Hrvatske, radila je dugo u velikoj robnoj kući u centru grada, koja je bankrotirala, negdje smo možda ispisnice po godinama, mada nisam sigurna da je ona povezala radni staž - i vidim da žena kupuje JEDAN LIMUN!! Da, tačno tako – jedan limun. Pogledale smo se. Ništa nismo rekle. Nije ni trebalo. Dok ja pakujem stvari, dolazi žena, ja je viđam u marketu, lično je ne poznam i stavlja na pult za vaganje DVA MALA PRADAJZA! Svjesno pišem ove crtice i iza sebe ostavljam velike političke teme, jer o rješenjima i zamkama “gorućih“ pitanja mi obični ljudi pojma nemamo - nama serviraju svakodnevno bezbroj informacija da nas slude - ostavljam dakle vraćanje u prošlost, neoplakane žrtve, nesrećnu Jugoslaviju u kojoj smo svi radili i njene hladnokvne ubice, ubice koji su izbjegle pravdi, nesrećne majke, udovice, siročad koja uzalud traže posao, odlične studente koji prodaju na pijaci, veterane koji prose, bivše /čitaj prve/ poslanike koje sahranju o trošku opštine, mlade koji odlaze svakodnevno, sramotne presude za klanja djece, a doživotne po difoltu za Srbe, žrtve umorstava u miru, ljude otpuštene s posla, penzionere koji gladuju i razmišljam o tome da više ne uzmem “pero “ u ruke, da uzalud ne trošom “hartiju” i živce - jer ništa ne mogu promijeniti. Ni jedan limun, ni dva paradajza, ni kanticu pasulja - simbolično, naravno. Ni odlazeće Kosovo ravno, ni naš, srpski Rubikon - odluku: NATO ili Rusija … Ja ne mogu da se dijelim na taj način. Nikada nisam mogla. Ja sam iz onoga već prohujalog vremena. Principa nema – sve je postalo moguće. I prihvatljivo. Ovo je takvo vrijeme. Da li će tako i ostati, nije moje da cijenim, nisam vidovota, ni istoričar, ni sociolog, ni stručnjak za geopolitička pitanja. Ja lično ne mogu riješiti jedan hljeb dnevno za penzionere u potrebi u cijeloj BiH jer javne kuhinje u Federaciji takođe rade punom parom, ni lijek koji košta kao pola jedne od dvije stotine KM nečije penzije. Konačno, šta uopšte zavisi od onih koji pišu i onih koji možda čitaju blogove. Ništa!   Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije     http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61404/sitnice-koje-zivot-ne-znace http://www.frontal.ba/blogovi/blog/61404/sitnice-koje-zivot-ne-znace