Frontalno u EU

Inkluzija u obrazovanju stepenica do inkluzivnijeg društva

Ni nakon 18 godina vlasti u BiH nisu sprovele u potpunosti inkluziju u obrazovnom sistemu

Svaka škola bi trebala biti mjesto gdje su sva djeca jednaka, gdje se jednako i ravnopravno tretiraju. Ali da bi tako bilo i u praksi potrebno je da društvo ali i državne vlasti promijene način shvatanja i razmišljanja o samom obrazovanju te preduzmu konkretne mjere, jer svako dijete ima pravo na kvalitetno obrazovanje. Da bi su u potpunosti shvatio termin inkluzija, dovoljno je samo znati da to podrazumijeva da svaki učenik bez obzira na teškoće u razvoju, teškoće u učenju ili ponašanju, uz odgovarajuće metode rada i podrške treba da bude uveden u redovni sistem školovanja. Cilj inkluzivnog obrazovanja je uklanjanje svih vidova barijera i diskriminacije koja bi se odnosila na pol, nacionalnu pripadnost, vjersko i socioekonomsko porijeklo, zdravstveno stanje ili bilo koje drugo lično svojstvo pojedinca.

Inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini promovisano je u sklopu reforme obrazovanja u Bosni i Hercegovini koja je započela 2002. godine, kada su državne vlasti obećale da će sprovesti inkluziju na svim nivoima obrazovnog sistema.  S obzirom da inkluzivni pristup podrazumijeva promjene u pedagoškoj praksi, novu orgnaizaciju rada, stručni kadar, osposobljene prostorije, ni nakon 18 godina to do kraja nije urađeno.

U BiH ne postoje precizni podaci o broju djece koja nisu u sistemu obrazovanja. Naime, statistički podaci kao i podaci iz škola i vrtića pokazuju brojno stanje kada su djeca već u obrazovnim ustanovama. Na osnovu podataka koje smo dobili od UNICEF-a, prema njihovim procjenama 20% djece nije uključeno u obavezni predškolski program (godina prije polaska u školu), preko 70% djece nije uključeno u predškolski program, u vrtićima je manje od 2% Romske djece te je manje od 2% djece sa poteškoćama u redovnim školama.

Da bi se moglo govoriti o jednom visoko-kvalitetnom obrazovnom sistemu koji odgovara i zadovoljava potrebe sve djece nužno je sprovesti reforme i preći sa teorije na praksu. Neke od preporuka za vlasti u BiH idu u pravcu izmjene nastavnih planova i programa, većeg fokusa na ključne predmete, edukacija nastavnika i profesionalno usavršavanje, izmjena sistema vrednovanja i ocjenjivanja, organizacione promjene te dobro upravljanje u obrazovanju.


Teorija jedno, praksa drugo

Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske definisano je da je osnovno vaspitanje i obrazovanje obavezno i besplatno, za svu djecu od šest do 15 godina iz čega proizilazi da je obavezno i za djecu sa smetnjama u razvoju.

„Ministarstvo prosvjete i kulture u saradnji sa Republičkim pedagoškim zavodom sprovodi inkluziju u školama. Kada je u pitanju stručni kadar, u prethodnoj školskoj godini u 187 osnovnih škola koje imaju isto toliko pedagoga bilo je zaposleno je 125 psihologa, u 21 školi je angažovan defektolog, u 12 logoped, te u devet škola je bio  angažovan socijalni radnik. U školskoj 2019/2020. godini je data saglasnost za angažovanje i finansiranje 315 asistenata za učenike sa smetnjama u razvoju, u osnovnim školama. Asistent pruža tehničku pomoć učeniku i to: kretanju i obavljanju higijenskih potreba, komunikaciji i socijalnoj uključenosti i drugoj vrsti pomoći, zavisno od potreba učenika, a na prijedlog nastavnika ili stručne službe škole“, kazali su nam iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.

Iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske su kazali i da je u cilju unapređenja kvaliteta vaspitanja i obrazovanja učenika sa smetnjama u razvoju, definisano osnivanjem resurnog centra na način da se školi za djecu sa smetnjama omogući status resurnog centra za inkluzivno obrazovanje. Resursni centar bi obavljao poslove opservacija i procjena djece sa smetnjama u razvoju, pomoć pri izradi individualnih obrazovnih programa, izvođenje obaveznih individualnih i grupnih vannastavnih aktivnosti za učenike u inkluzivnom obrazovanju, adaptacija udžbenika i obrazovnih materijala za učenike sa smetnjama u razvoju, obuka za upotrebu asistivnih tehnologija u obrazovanju, organizovanje seminara i obuka za nastavnike u redovnim školama, savjetodavni rad sa roditeljima, drugi poslovi koji su u interesu poboljšanja položaja učenika sa smetnjama u razvoju.


(Natalija Trivić, ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske)

U Republici Srpskoj u osnovnom obrazovanju i vaspitanju kreirani su sljedeći programi za učenike sa smetnjama u razvoju: NPP za učenike sa oštećenjem vida, NPP za učenike sa oštećenjem sluha, NPP za učenike sa lakim oštećenjem intelektualnog funkcionisanja (lakom mentalnom retardacijom / LMR), NPP za učenike sa umjerenim i težim oštećenjem intelektualnog funkcionisanja (umjerenom i težom mentalnom retardacijom / UMR) i NPP za djecu sa autizmom.

S druge strane, iz Ministarstva nauke i obrazovanja Federacije BiH osim podrške koju daju projektima koji imaju za cilj stvaranje inkluzivnijeg obrazovnog sistema, konkretnih podataka nismo dobili.

Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, u skladu sa svojom koordinirajućom i savjetodavnom ulogom, kontinuirano radi na poboljšanju kvaliteta obrazovanja, pa tako i već duži niz godina podržava projekte koji imaju za cilj stvaranje inkluzivnijeg obrazovnog sistema, a posebno stvaranje uslova za ravnopravno učešće i kvalitetno obrazovanje učenika s poteškoćama u razvoju. Ta se podrška prvenstveno realizirala kroz naš Javni poziv, i to program „Podrška projektima poboljšanja inkluzivnosti predškolskog i osnovnog obrazovanja“, na koji su mogle aplicirati javne predškolske ustanove, javne osnovne škole i nevladine organizacije koje realiziraju projekat u saradnji sa javnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Također, tu je i program „Podrška stručnom usavršavanju i cjeloživotnom učenju prosvjetnih radnika u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju“ jer su se i kroz taj program podržavali projekti stručnog usavršavanja prosvjetnih radnika za rad sa učenicima s poteškoćama u razvoju.“


(Elvira Dilberović, ministar obrazovanja FBiH)

Napredak u inkluzivnom obrazovanju u BiH mjeri se pristupom školskim i predškolskim objektima, a ne „učešćem“ u obrazovanju

U međunarodnom kontekstu, prvi dokument o pravima djece je Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. Konvencijom se djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju osigurava pravo na posebnu podršku i unaprijeđenje, ali i na aktivno učešće u svakodnevnom životu.

U članu 23. Konvencije o pravima djeteta usvojene od Generalne skupštine UN-a, 20. Novembra 1989. godine, stoji sljedeće: „Države-potpisnice priznaju da mentalno ili fizički onesposobljeno dijete treba da uživa pun i pristojan život, u uslovima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samopouzdanje i olakšavaju aktivno učestvuje djece u zajednici. Države-potpisnice priznaju pravo onesposobljenom djetetu na posebnu brigu i potpomagaće i obezbjeđivati, u zavisnosti od dostupnih sredstava, pružanje pomoći takvom djetetu i onima koji su odgovorni za brigu o njemu, pomoć koju oni zatraže i koja odgovara dječijem stanju i prilikama roditelja ili drugih koji se brinu za dijete. Priznajući posebne potrebe onesposobljenog djeteta, pomoć koja se daje u skladu sa stavom 2. ovog člana davat će se besplatno gdje god je to moguće, uzimajući u obzir finansijska sredstva roditelja ili drugih koji se brinu za dijete, i ona će biti planirana tako da se onesposobljenom djetetu pruži uspješan pristup obrazovanju, školovanju, zdravstvenim službama, službama za rehabilitaciju, pripremi za zaposlenje i mogućnostima rekreacije na način koji pomaže djetetu da postigne što potpuniju moguću društvenu integraciju i individualni razvitak, uključujući njegov kulturni i duhovni razvitak.

Bosna i Hercegovina je 29. jula 2009. godine potpisala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, a ratificirala je 12. marta 2010. godine, uključujući i Opcioni protokol. U septembru 2016. godine, Odbor Konvencije je usvojio i objavio Opšti komentar na član 24. Konvencije. Opšti komentar daje smjernice za 166 država koje su ratificirale Konvenciju o ispunjavanju obaveza iz člana 24. po kojem su „države potpisnice dužne osigurati inkluzivni obrazovni sistem na svim nivoima i cjeloživotno učenje.

„UNICEF u okviru svog mandata i mogućnosti pruža podršku nadležnim minsitarstvima u oblasti obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite jer pitanje inkluzije nije pitanje samo jednog sektora. Trenutno u sektoru obrazovanju podržavamo izradu i provedbu programa za obuku nastavnika (prije i nakon stupanja u službu) kako bi se nastavnicima pomoglo u inkluziji djece s poteškoćama u redovnim školama i nastavnom planu i programu. Nadalje, nastojimo ojačati veze sa predškolskim obrazovanjem i promovirati intersektorsku saradnju i referalne mehanizme, te podržavamo ministarstva obrazovanja u izradi politika i podazkonskih akata za institucionalizaciju praksi inkluzivnog obrazovanja. UNICEF radi koordinarano sa sva tri sektora (zdravstvo, obrazovanje i socijalna zaštita) na uvođenju sistema rane identifikacije i intervencije, izmjenama procedura procjene djece korištenjem međunarodne klasifikacije funkcionisanja te jačanja kapaciteta profesionalaca za kvalitetnije usluge djeci i njihovim porodicama“, kazala je Sanja Kabil, voditelj Programa za obrazovanje UNICEF-a u BIH.


(Sanja Kabil, voditelj Programa za obrazovanje UNICEF-a u BiH)

Ona smatra da pravo na inkluzivno obrazovanje podrazumijeva transformaciju kulture, politike i prakse u svim formalnim i neformalnim obrazovnim okruženjima kako bi se osigurale jednake mogućnosti za svu djecu.

Inkluzivno obrazovanje je važno ne samo za osobe sa invaliditetom već i za društva u kojima žive, jer pomaže u borbi protiv diskriminacije i promovisanju različitosti i učešća“, naglasila je Kabilova.

Dalila Bašić, koordinatorica projekta Inclusive4All (Inkluzija za sve) iz organizacije Save the Children koja već dugi niz godina radi na razvoju inkluzivnog obrazovanja u BiH, kazala je za Frontal da inkluzija za najranjivije kategorije društva ostaje na marginama političkih procesa.

„Nažalost, svjedoci smo da inkluzija za ove najranjivije kategorije našeg društva, ostaje na marginama političkih procesa. BiH je usvojila pet okvirnih zakona o obrazovanju na državnom nivou i potpisnica je mnogih međunarodnih dokumenata kojim se svoj djeci garantuje pravo na redovno obrazovanje. Međutim, nedovoljno se radi na implementaciji tih zakona i strateških dokumenata. To je posebno vidljivo kroz oskudna izdvajanja javnih budžetskih sredstava u ove svrhe.  Takođe, vidmo da je na terenu situacija raznolika u zavisnosti od mjesta u kojem djeca žive, što stvara još veći jaz i segregaciju u našem društvu“, objašnjava Bašićeva.

Ona je istakla da je učešće djece sa poteškoćama u predškolskom obrazovanju i dalje na izuzetno niskom nivou, a specijalne škole i specijalna odjeljenja u BiH i dalje postoje.

„Svakako je neophodno da se jačaju kapaciteti redovnih škola, što pored infrastrukturnih promjena koje bi smanjile barijere za djecu sa poteškoćama u našim školama, podrazumjeva i jačanje odgojno obrazovnih kapaciteta nastavnog osoblja, kao i dodatno zapošljavanje stručnog osoblja. Nadalje, neophodno je razvijati dodatne servise u zajednici koji bi podržavali i jačali inkluzivne procese u školama. Razvoj ovih servisa bi trebao ići simuultano kroz transformaciju specijalnih škola, koje bi u ovom slučaju postajale servisni centri čija primarna uloga bi bila promocija inkluzije i podrška učenicima/cama i nastavnom osoblju u redovnim školama. Pored ovih promjena, nehopodno je i dalje raditi na promjeni stava spram inkluziji i djeci sa poteškoćama. Sažaljenje i milosrđe koje uglavnom osjećamo prema djeci sa poteškoćama je stav koji je, nažalost, duboko ukorjenjen u našem društvu, te i dalje često posmatramo djecu kroz poteškoće koje imaju, zanemarujući njihove potencijale i mogućnosti“, kazala je Bašićeva.

Save the Children je u toku 2019. godine podržala 20 škola u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu sa opremom i infrastrukurnim izmjenama koje su povećale pristupačnost ovih škola djeci sa poteškoćama. Od maja 2018. godine provode projekat „Inkluzija za sve - inkluzivno obrazovanje za svu djecu u Bosni i Hercegovini“, koji financijski podržava Italijanska agencija za razvojnu saradnju (AICS) u Tuzlanskom kantonu. Ovaj projekat je na izvjesni način nastavak uspješnog rada započetog u USK, razvojem dva centra za razvoj inkluzivnih praksi u Cazinu i Bihaću.

Centri za razvoj inkluzivnih praksi trebaju biti sveobuhvatna podrška, a ne zamjena za redovni sistem odgoja i obrazovanja. Osmišljeni su po principu pružanja sljedećih usluga: rehabilitacija (logopedska, radna, senzorna i fizioterapija uz dodatne programe po potrebi), psiho-socijalna podrška za djecu i roditelje i usluga mobilnih stručnih timova koji imaju zadatak pružiti podršku odgojno-obrazovnim ustanovama u unapređenju inkluzije. Centri također imaju ulogu diseminacije znanja, promovisanja inkluzije djece s poteškoćama u obrazovanje i zajednicu i praćenja trendova u oblasti inkluzivnog obrazovanja i rehabilitacije. Na taj način se djetetu pruža sveobuhvatna podrška koja uključuje stručni terapeutski rad, podršku porodicama i odgojno-obrazovnim ustanovama, te djelovanje na senzibilizaciji lokalnih zajednica i sveukupnog društva. Trenutno smo u Tuzlanskom kantonu podržali otvaranje ovakvih centara u Banovićima i Gradačcu“, priča Bašićeva.




(Fotografije iz centara za razvoj inkluzivnih praksi Banovići i Gradačac)

Današnja praksa ukazuju na to da je kvalitet nastavnika i njihovog načina podučavanja jedan od najvažnijih faktora za postignuća učenika,  te da je neophodna stalna podrška u razvijanju njihovih kompetencija i daljeg učenja.

„Podučavanje je zahtjevan posao i sigurno da nije moguće za svakog da bude uspješan praktičar cijeli niz godina. Neki gneralni pristup pri odabiru nastavnika i njihovom zapošljavanju uglavnom tretira nastavnika kao promjenjivu kategoriju te se fokusira više na broj, a manje na kvalitet koji nastavnici već posjeduju ili mogu razviti. Ključni sastojci za kvalitet nastavnika uključuju: posvetiti veću pažnju kriterijima za odabir studenata prilikom upisa na nastavničke fakultete kao i kriterije prilikom zapošljavanja novih nastavnika, potom kontinuirano praćenje i evaluacija te prepoznavanje i priznavanje dobrog podučavanja. Posljednje ali ne i najmanje važno, potrebno je da nastavnici imaju adekvatne resurse i podršku kako bi ispunili visoka očekivanja koja se pred njih postavljaju“, kazala je Sanja Kabil.


Učimo najbolje od ljudi koji su drugačiji

Pored kontinuirane edukacije roditelja i obuke nastavnika, te sprovođenja reformi na nivou državne vlasti, ono što čini izuzetno važnu kariku kada je inkluzija u pitanju jeste društvena odgovornost koja će srušiti sve barijere kada je u pitanju diskriminacija osoba s invaliditetom.

 „Inkluzija u obrazovanju predstavlja samo jednu stepenicu ka inkluzivnijem društvu. Inkluzivno društvo podrazumijeva da svi stvorimo jedno pozitivno ozračje, u kojem će doprinos svakog člana društva biti dobrodošao. To je proces promjene koji može započeti u svakome od nas, ako smo dovoljno otvoreni i spremni na takve promjene“, kazala je Bašićeva.

Bosna i Hercegovina je daleko od inkluzije, sve dok ne oživi kolektivna svijest ljudi u zemlji o jednakosti sve djece, uz vitalnu i neizostavnu podršku a ne uz strah i diskriminaciju. Neophodno je suzbijanje diskriminatornih stavova građana i unapređenje efikasnosti cjelokupnog sistema. Dok god društvo ne pruža podršku svima kojima je potrebna, BiH neće imati inkluzivno obrazovanje.

Učimo najbolje od ljudi koji su drugačiji od nas ali učestvuju u istim aktivnostima i imaju ista interesovanja ili pokušavaju da riješe slične probleme. To je, na kraju krajeva, takođe i najmoćniji argument u prilog inkluzivnom učenju; ono potencijalno obogaćuje iskustvo učenja svih učesnika“, poručila je Kabilova.




D.S./S.P./M.K./ Frontal 

Twitter
Anketa

Да ли ћете искористити туристички ваучер?

Rezultati ankete
Blog