Region

Kako smo preživjele ‘Oluju’

Dvije hrabre prijateljice Dušanka Dubajić i Ankica Rodić, jedna Srpkinja, a druga Hrvatica, preko dva mjeseca su se skrivale od hrvatskih vojnika, koji su 7. avgusta 1995. ušli na područje Donjeg Lapca.

Dva mjeseca i osam dana mogao bi biti naziv filma snimljen po istinitom događaju. Točno toliko vremena dvije hrabre prijateljice, jedna Srpkinja, a druga Hrvatica, provele su u ličkim šumama krijući se od hrvatskih vojnika, koji su 7. avgusta 1995. ušli na područje Donjeg Lapca. Uoči obilježavanja ovogodišnje obljetnice ‘Oluje’, u Srbu smo se sastali s 88-godišnjom Dušankom Dubajić iz Donje Suvaje, koja je dugo čekala da priča o njoj i pokojnoj Ankici Rodić (r. 1920.) iz Bilaja bude javno kazana. Iako u poznim godinama, Dušanka se detaljno sjeća svakog dana koji je provela strahujući za goli život. Govori nam da je imala osam godina kad joj je majka ubijena u masovnom ustaškom pokolju 1941. u Donjoj Suvaji. Sve zapišite, kaže nam, želim da se sazna istina.

Dok je u ljeto 1995. gledala nepregledne kolone ljudi na cesti prema Bosni i Hercegovini, Dušanka je sa svojim susjedima na radiju slušala govor Franje Tuđmana, koji je pozvao građane srpske nacionalnosti da ostanu kod svojih kuća bez bojazni za život i imovinu.

- Mislili smo da će pola naroda ostati, ali bolje da nije. Prljava politika, sve je to bilo dogovoreno. Vojska je deset dana pred ‘Oluju’ gradila cestu prema Martin Brodu, a da mi toga tad nismo bili svjesni - započinje Dušanka, koja je unatoč odlasku članova obitelji odlučila ostati u selu.

Ujutro 8. avgusta Dušanka se s Ankicom uputila prema svom imanju da pusti krave. Ankicu je sakrila u nekom kanalu gdje su procijenile da nema opasnosti od granata i potom krenula prema kući.

- Ispred moje kuće bila su parkirana dva sanitarna auta, a na pragu su sjedili bolničarka i šofer. Neki vojnici su sjedili pod terasom, a drugi su ordinirali po kući koja je bila puna svega. Ja kažem: ‘Dobar dan, ja sam došla da se prijavim.’ Đavo zna kako je meni mozak radio. Pita me bolničarka gdje sam dosad. Kažem da sam čuvala krave. Taj šofer balavac me pita ‘a gdje je narod’, ja kažem da je otišao. Počnu oni mene provocirati, jesam li slavila pad Vukovara, jesam li se obogatila. Vidim da se on uozbiljio, drži nož. U taj mah prilazi čovjek, mora biti oficir, drži kalašnjikov i kaže: ‘Pusti ženu na miru.’ Dođe drugi, rani mi kera, baci nož na mog Lesija. On dobacuje ‘nećemo im dati da se vrate’. A ja sliježem ramenima. Oni bi mene ubili da nije bilo tog oficira, sigurno. Pitam onda oficira smijem li u kuću. Veli on meni ‘možete, ali nemojte’. Rekao mi je da se sklonim dok sve ne prođe pa da se onda odem prijaviti. On me je zaštitio, to sam tek poslije shvatila. ‘Ko zna, možda mi je nekad bio gost - priča Dušanka, koja je sa svojom porodicom ranije imala restoran i diskoteku u Suvaji.

Oficir ju je pratio dok nije zašla iza štale. Došla je do Ankice i noć su provele u potoku iz kojeg nisu smjele piti vodu jer su znale da je zagađena. Planirale su malo prije jutra krenuti na vrelo Une, gdje se sklonilo preostalih devetoro susjeda.

- Kažem ja babi, mi sad moramo četveronoške da odemo u našu štalu, neće nas vidjeti, noć je, pa ćemo pred dan poći da pređemo preko glavne ceste u Lošiće. Ma kakvi, mjesečina ko’ dan, stražar hoda, nema nam izlaza. Ankica je tad imala 75 godina, ali je bila dobrodržeća. Uspjela sam privući gumu za vodu da malo popijemo - prisjeća se Dušanka.

Tu su se krile do 10. avgusta, kada su vidjele automobile i četiri kamiona kako dovlače topove. Rasporedili su ih po Dušankinoj njivi. Kaže da je tada prvi put čula vojne koordinate i da je s tog mjesta granatirana Bosna. ‘Lažu, ‘Oluja’ nije završila 7. avgusta, mi smo živi svjedoci’, kaže Dušanka koja je to rekla i na sudu kada se sporila za naknadu štete zbog kuće koju joj je vojska zapalila 14. avgusta.

Dušanka i Ankica su se potom uspjele dokopati Zaklopca, sela odakle su Dušankini roditelji. Preko dana su se krile u šumi, a kada bi pala noć i prestali topovski udari, odlazile bi u napuštenu kuću. Pekle su kruške i krumpire te pile glogov čaj. Cijelo vrijeme su osluškivale početak i kraj granatiranja i nadale se da će sresti policiju kojoj će se predati. Uporno su htjele pronaći susjede, ali tokom dugog pješačenja kroz žbunje često su gubile orijentaciju, iako su jako dobro poznavale teren. Dok su se sakrivale u jednoj kući, vidjele su da im se približava vojska. Iskočile su kroz prozor i sakrile se u jarugu. Čule su uzvike ‘ovdje je netko bio’ i potom vojnike kako pale tu kuću. Krajem septembra vidjele su tri automobila s oznakama UNPROFOR-a. Dušanka govori da je izašla na cestu i digla ruke, no UNPROFOR-ovci su samo prošli kraj nje.

Zadnje dane prije izbavljena provele su u Suvaji u blizini kuće Dušankine jetrve. U jednom momentu je Dušanka ugledala dvoje poznatih ljudi koji je nisu prepoznali jer je bila prljava i mršava. Naime, u dva mjeseca bila je izgubila 16 kilograma. Molila ih je da ih ne ostavljaju, a oni su im obećali da će brat od Ankice po njih doći za nekoliko dana.

- Oni su se pojavili 13. oktobra. Tada sam saznala da su mi djeca u Beogradu, to mi je bio prvi glas da su dobro. Ali ja nisam htjela vjerovati. Mom mlađem sinu Jovanu je za par dana trebao biti rođendan, pa se u meni nešto slomilo. Htjela sam se ubiti u šumi, pitala sam se jesam li se o ikog ogriješila - govori kroz suze Dušanka.

Ankičin brat se konačno pojavio 15. oktobra i odveo ih u policiju na saslušanje. Dušanka priča da su se policajci oko njih skupili kao da su čudo i da nisu vjerovali da ‘dvije babe postoje dva mjeseca’. Tamo su im rekli da bi prema zakonu trebale biti odvedene u zadarski sabirni centar, ali iz te su ih nevolje izbavili Ankičin brat i jedna bolničarka, koja je garantirala za Dušanku. Nakon kratkog boravka u Zagrebu, Dušanka je 24. decembra preko Mađarske otišla u Srbiju. U Hrvatsku se vratila u februaru 1996. godine.

- Često sanjam sve to. Ostala sam živa, puno sam zapamtila, puno sam vidjela - zaključuje Dušanka.

Ankica Rodić dočekala je duboku starost. Umrla je u 95. godini i do kraja je bila vezana uz svoju mlađu prijateljicu Dušanku s kojom je provela najteža dva mjeseca života.

 

Izvor: portalnovosti.com
Twitter
Anketa

U Banjaluci postoje ulice koje nose imena lokalnih četničkih komandanata: Da li bi ste podržali njihovo preimenovanje?

Rezultati ankete
Blog