Svijet

Razotkrivanje Amerike

Antropolog Wade Davis o tome da li COVID-19 najavljuje kraj ere američke dominacije svetom.

Nikad do sada, za naših života, nismo se suočili s globalnim fenomenom ove vrste. Po prvi put u istoriji, cijelo čovječanstvo, informisano uz pomoć do sada neviđenog dosega digitalne tehnologije, zajedno je usredsređeno na istu egzistencijalnu prijetnju, iščekujući ista, još uvijek neostvarena obećanja medicinske nauke.

Za nešto više od pola godine, civilizacija je oborena na koljena od strane mikroskopskog parazita deset hiljada puta manjeg od zrna soli. COVID-19 napada naša fizička tijela ali isto tako i kulturne temelje naših života, koji su za zajednicu i njenu međusobnu povezanost isto što i zubi i kandže za tigra.

Ono što smo do sada preduzeli uglavnom je bilo fokusirano na ublažavanje brzine širenja zaraze, „zaravnjivanje krive“ morbiditeta. Ne postoji efikasan tretman, niti je vakcina u koju bi se pouzdali na pomolu. Najkraći rok u kojem je do sada neka vakcina bila proizvedena bila je ona protiv zaušnjaka. Uzelo je četiri godine da se napravi. COVID-19 je u prva četiri mjeseca ubio sto hiljada Amerikanaca. Postoje indicije da oni koji su preboljeli koronu ne stiču prirodni imunitet, što otvara pitanje efektnosti buduće vakcine, ako pretpostavimo da bi takva vakcina i mogla biti pronađena. Pri tom, ona mora biti i bezbijedna. Ukoliko bi se svjetska populacija vakcinisala, smrtonosne komplikacije na jednom od hiljadu slučajeva značile bi na milione umrlih.

Pandemije i zarazne bolesti u stanju su da mijenjaju tok istorije, ali ne uvijek na način koji bi preživjelima bio očit. U XIV vijeku, Crna smrt ubila je blizu polovine evropskog stanovništva. Nedostatak radne snage doveo je do povećanja nadnica. Rastuća očekivanja kulminirala su pobunom seljaka 1381. godine, zaokretom koji je označio početak kraja feudalnog poretka koji je dominirao Evropom par hiljada godina.

Pandemija COVID-19 ostaće zapamćena kao takav trenutak u istoriji, iskonski događaj čiji značaj će se pokazati tek u punom zamahu krize. Ona će označiti ovu eru na način na koji su atentant na nadvojvodu Ferdinanda 1914, krah berze iz 1929. i uspon Adolfa Hitlera 1933. postali krucijalne tačke koje su obilježile prošlo stoljeće i bile preteče ishoda sa ogromnim posljedicama.

Istorijski značaj COVID-a leži ne samo u onome kako on utiče na naše svakodnevne živote. Promjena je, na kraju krajeva, jedina konstanta kada je u pitanju kultura. Svi narodi, na svim mjestima u svim vremenima stalno grabe nove prilike koje im se pružaju u životu. I dok se kompanije rješavaju kancelarijskih prostora ili ih smanjuju, zaposleni rade od kuće, restorani se zatvaraju, tržni centri propadaju, internet streaming donosi zabavu i sportske događaje u naše domove, a vazdušni transport postaje sve problematičniji i mizerniji, ljudi će se prilagođavati, kao što su činili oduvijek. Fluidnost pamćenja i sposobnost zaboravljanja su možda najčudnije osobine naše vrste. Kao što to istorija potvrđuje, one nam omogućavaju da se suočimo s bilo kojim stepenom društvene, moralne ili degradacije životne okoline.

Finansijske neizvjesnosti bacile su mračnu sjenku na nas. Nadvijaće se nad globalnom ekonomijom još neko vrijeme, kao otrežnjujuća spoznaja da sav novac svih naroda na Zemlji nije dovoljan da nadoknadi gubitke pretrpljene zbog toga što je cijeli svijet prestao funkcionisati i što su se biznisi i radnici suočili sa dilemom izbora između ekonomskog i biološkog preživljavanja.

Uznemirujuće je to da, koliko god ovakve tranzicije i okolnosti mogu dovesti nadomak potpunog ekonomskog kolapsa, istovremeno nijedna od njih se pojedinačno ne ističe kao odlučujuća za istorijski preokret. Ali ono u što možemo biti sigurni je da je pandemija imala razarajući uticaj na ugled i međunarodni položaj Sjedinjenih Američkih Država.

Po prvi put je međunarodna zajednica osjetila potrebu da zbog tekuće katastrofe Washingtonu pritekne u pomoć. Tokom više od dva vijeka, izvijestio je Irish Times, „Sjedinjene Države su u ostatku svijeta pobuđivale vrlo širok raspon osjećanja, ljubavi i mržnje, straha i nade, zavisti i prezira, strahopoštovanja i bijesa. Ali postoji jedna emocija koja do sada nikada nije bila usmjerena ka Sjedinjenim Državama: sažaljenje. Dok su američki ljekari i medicinske sestre s nestrpljenjem iščekivali vazdušne pošiljke osnovne [medicinske] opreme iz Kine, vrata istorije širom su se otvorila i najavila početak azijske ere.“

Nijedna imperija ne traje predugo, čak i ako tek rijetki predviđaju njenu propast. Svako kraljevstvo se rađa da bi jednom nestalo. Petnaesti vijek pripadao je Portugalu, 16. Španiji, 17. Holandiji. Francuska je dominirala u 18, a Velika Britanija u 19. Iscijeđena finansijski, Prvi svjetski rat ju je ostavio pred bankrotom, Britanija je glumila dominaciju do kraja 1935, kada je carstvo doseglo svoje do tada najveće geografsko prostranstvo. U tom trenutku, naravno, baklja je već davno prešla u ruke Amerike.

Godine 1940, kad je Evropa već bila u plamenu, Sjedinjene Države imale su vojsku manju od portugalske ili bugarske. U roku od četiri godine 18 miliona muškaraca i žena obući će uniforme, a još milioni drugih radiće duple smjene u rudnicima i fabrikama i tako Ameriku, kao što je to predsjednik Roosevelt obećao, pretvoriti u arsenal demokratije.

Kad su Japanci u roku od šest nedjelja nakon Pearl Harboura preuzeli kontrolu nad 90 procenata svjetske proizvodnje gume, SAD su smanjile ograničenje brzine na 55km/h kako bi zaštitile gume svojih motornih vozila, a onda su u naredne tri godine izumjeli sintetičku gumu koja je omogućila savezničkoj vojsci da pregazi naciste. Na svom vrhuncu, fabrika Willow Run Henrija Forda proizvodila je po jedan avion B-24 Liberator, svaka dva sata. Brodogradilišta u Long Beachu i Sausalitou izbacivali su dva Liberty broda po danu, tokom perioda od četiri godine; a jedan takav brod bio je izgrađen za rekordnih četiri dana, 15 sati i 29 minuta. Američka fabrika Chrysler Detroit Arsenal izgradila je više tenkova nego cijeli Treći rajh.

U jeku rata, s Evropom i Japanom u pepelu, Sjedinjene Države sa samo 6 posto svjetske populacije činile su polovinu svjetske ekonomije, uključujući 93% ukupne proizvodnje automobila. Takva ekonomska dominacija rađala je žilavu srednju klasu, sindikalne pokrete koji su obezbijedili da jedan hranitelj porodice sa ograničenim obrazovanjem posjeduje kuću i automobil, izdržava porodicu i obrazuje svoju djecu u dobrim školama. Nije to bio ni u kom smislu savršen svijet, ali je obilje omogućilo primirje između rada i kapitala, uzajamne šanse u vremenu brzog rasta i smanjenja nejednakosti u zaradama, koje su obilježile visoke porezne stope za bogate koji nikako nisu bili jedini koji su profitirali u ovom zlatnom dobu američkog kapitalizma.

Ali za slobodu i obilje morala se platiti visoka cijena. Sjedinjene Države, praktično demilitarizovana nacija uoči Drugog svjetskog rata, nikada se nakon pobjede nisu zaustavile. Danas su američke trupe raspoređene u 150 država. Od 1970-ih Kina nijednom nije išla u rat; Amerika nije provela niti jedan dan u miru. Predsjednik Jimmy Carter nedavno je napomenuo da je Amerika u svojoj 242-godišnjoj istoriji uživala u samo 16 godina mira, zbog čega je ona, kako je napisao, „najratobornija nacija u svjetskoj istoriji“. Od 2001. SAD je potrošila preko 6 biliona dolara na vojne operacije i ratove, novac koji je mogao biti uložen u infrastrukturne projekte kod kuće. Kina je u međuvremenu gradila, trošeći svake tri godine više cementa nego Amerika u cijelom 20. vijeku.

Dok je Amerika preuzimala ulogu svjetskog policajca, nasilje je stiglo kući. Na D-dan, 6. juna 1944, broj ubijenih među saveznicima bio je 4.414; u 2019. porodično nasilje u kojem je upotrebljeno vatreno oružje odnijelo je toliko života već krajem aprila. U junu iste godine, oružje u rukama Amerikanaca prouzrokovalo je više žrtava nego što su saveznici izgubili za cijeli mjesec od početka iskrcavanja u Normandiji, akciji u kojoj su učestvovale vojne snage pet država.

Više od bilo koje druge zemlje, Sjedinjene Države slavile su pojedinca na račun porodice i zajednice. U sociološkom smislu, bilo je to ekvivalentno cijepanju atoma. Ono što se dobilo u pogledu mobilnosti i ličnih sloboda bilo je na štetu zajedničkog cilja. Širom Amerike, porodica kao institucija bila je urušena. Do 1960-ih, 40% brakova završavalo se razvodom. Samo 6 posto američkih domaćinstava imalo je bake i deke pod istim krovom sa unucima; starci su prepušteni staračkim domovima.

S sloganima „24/7“ slaveći potpunu posvećenost radnom mjestu, muškarci i žene iscrpljivali su se radeći poslove koji su samo pojačavali njihovu izolovanost od porodice. Prosječan Amerikanac provede manje od 20 minuta dnevno u direktnoj komunikaciji sa svojim djetetom. Do vremena kad napune 18, djeca provedu pune dvije godine gledajući televiziju ili sjedeći pred ekranom kompjutera, doprinoseći epidemiji gojaznosti koju članovi državnog vojnog rukovodstva nazivaju nacionalnom sigurnosnom krizom.

Samo polovina Amerikanaca tvrdi da ima smislene, licem-u-lice socijalne interakcije na dnevnoj bazi. Oni troše dvije trećine svjetske proizvodnje antidepresiva. Propadanje radničke porodice dijelom je odgovorno i za opioidsku krizu koja je sa vrha liste vodećih uzroka smrti zamijenila saobraćajne nesreće među mlađima od 50 godina.

U korijenima ove transformacije i propadanja leži sve veći jaz između Amerikanaca koji imaju puno i Amerikanaca koji imaju malo, ili ništa. Ekonomski dispariteti prisutni su kod svih naroda i kreiraju tenzije koje mogu biti destruktivne, jer je nejednakost neopravdana. U većini slučajeva, međutim, negativne sile koje cijepaju društvo ublažavaju se ili čak prigušuju ukoliko postoje drugi elementi koji jačaju društvenu solidarnost – religija, snaga i udobnost koju donosi porodica, tradicija, vezanost za zemlju i zavičaj.

No, kada se pokaže da su sve te stvari u koje se možemo pouzdati – lažne, kada obećanje dobrog života za radničku porodicu nestane u času kad se fabrike zatvaraju, a korporacijski vrh, postajući iz dana u dan sve bogatiji, otvara nova radna mjesta van granica zemlje, društveni ugovor se nepovratno ruši. Kroz dvije generacije Amerika je slavila globalizaciju iz petnih žila, dok su svaki čovjek ili žena mogli da vide da u tome nema ničeg osim kapitala u traganju za sve jeftinijim izvorima radne snage.

Dugi niz godina konzervativna desnica u Sjedinjenim Državama bila je nostalgična za 50-im godinama 20. vijeka, za Amerikom koja nikad nije postojala, ali je morala da pretpostavi da jeste, da bi racionalizirala svoj osjećaj gubitka i napuštenosti, svoj strah od promjene, svoje gorko razočarenje i dugotrajni prezir prema društvenim pokretima iz 60-ih, vremenima novih težnji kod žena, gej osoba i ljudi druge boje kože. Istini za volju, ako ništa onda u ekonomskom smislu, ta zemlja iz 1950-ih jednako je podsjećala na Dansku koliko i na današnju Ameriku. Poreske stope za bogate išle su do 90%. Plate direktora firmi bile su samo 20 puta veće od prosječnih plata zaposlenih.

Danas nije neobično da oni na vrhu imaju zarade 400 puta veće od redovno zaposlenih, sa različitim načinima sticanja novca kroz dioničke opcije i bonuse. Elitnih jedan posto Amerikanaca kontroliše imovinu u vrijednosti od 30 biliona dolara, dok donja polovina ima više duga nego imovine. Trojica najbogatijih Amerikanaca imaju više novca od 160 miliona svojih najsiromašnijih sunarodnika. Petina američkih domaćinstava ima ukupnu neto vrijednost onoga što posjeduje jednaku nuli, ili je u minusu, broj koji raste do 37 posto, kada su u pitanju afro-američke porodice. Medijan vrijednosti imovine crnih domaćinstava je desetina od onog što posjeduju bijelci. Ogromna većina Amerikanaca – bilo da su u pitanju oni bijele, crne ili smeđe boje kože – samo su na dvije dvosedmične isplate od bankrota. Iako, budući da su nacija koja sebe slavi kao najbogatiju u istoriji, većina Amerikanaca živi preko svojih mogućnosti, bez sigurnosne mreže koja bi im mogla ublažiti pad.

S dolaskom COVID krize, 40 miliona Amerikanaca izgubilo je posao, a 3,3 miliona firmi se ugasilo, uključujući 41 posto preduzeća u vlasništvu crne populacije. Crni ljudi, koji po broju značajno nadmašuju bijelce u federalnim zatvorima, iako čine samo 13 procenata stanovništva, trpe šokantno visoke stope morbiditeta i smrtnosti, umirući gotovo tri puta više nego bijeli Amerikanci. Osnovno pravilo američke socijalne politike – ne dozvoliti da se bilo koja etnička grupa spusti ispod crne, ne dopustiti da iko trpi više poniženja od njih – prisutno je čak i u pandemiji, kao da virus kopira obrazac djelovanja iz američke istorije.

COVID-19 nije doveo Ameriku na ovako nizak nivo; on je jednostavno ponovo otkrio ono na što se već neko vrijeme zaboravilo. Kako se kriza u kojoj je svake minute svakog dana umirao još jedan Amerikanac razvijala, država koja je nekad svakog sata pravila po jedan novi borbeni avion nije uspjela proizvesti papirne maske ili pamučne štapiće neophodne za praćenje bolesti. Nacija koja je porazila boginje i dječju paralizu i predvodila svijet generacijama u medicinskim inovacijama i otkrićima, svedena je na predmet ismijavanja dok je lakrdijaš od predsjednika zagovarao korištenje sredstava za dezinfekciju kao lijek protiv bolesti o kojoj u intelektualnom smislu nije imao pojma.

Dok su brojne države ubrzano djelovale u cilju zaustavljanja virusa, Sjedinjene Države su teturale usput, negirajući opasnost, kao da su pred njom namjerno zatvarale oči. Sa manje od četiri procenta globalne populacije, na SAD otpada više od petine ukupno umrlih od COVID-a. Postotak američkih žrtava bolesti bio je 6 puta viši od globalnog prosjeka. Najveće svjetske stope morbiditeta i smrtnosti nisu potakle stid, već samo dalje širenje laži, prebacivanje krivice na druge i hvalisanje čudotvornim lijekovima jednako sumnjivim koliko i sve druge tvrdnje vašarskog varalice iz Bijele kuće.

Dok su Sjedinjene Države reagovale na krizu poput korumpiranih diktatura, stvarni svjetski diktatori iskoristili su priliku da zauzmu što bolje položaje, uživajući u rijetkom osjećaju moralne superiornosti, posebno nakon ubistva Georgea Floyda u Minneapolisu. Čečenski autokrata Ramzan Kadirov ukorio je Ameriku zbog „zlonamjernog kršenja prava običnih građana“. Sjevernokorejske novine su se protivile „policijskoj brutalnosti“ u Americi. Ajatolah Hamnei, citiran u iranskoj štampi, izjavio je: „Amerika je započela proces vlastitog uništenja“.

Trampov performans i američka kriza odvratile su pažnju s kineskih grešaka u nošenju sa početkom zaraze u Vuhanu, a da ne pominjemo njen pokušaj rušenja demokratije u Hong Kongu. Kada je jedan od američkih zvaničnika pokrenuo pitanje kršenja ljudskih prava na tviteru, portparol kineskog ministarstva spoljnih poslova odgovorio je kratkom rečenicom Georga Floyda: „I can’t breathe / Ne mogu da dišem“.

Možda se ovakve političke motivisane opaske mogu odbaciti. Ali Amerikanci sami nisu ništa učinili za svoju korist. Njihovi političke procedure omogućile su uspon do najviše pozicije u državi nacionalnoj sramoti, demagogu moralno i etički kompromitovanom do krajnjih granica. Kako je jedan britanski pisac u šali rekao: „oduvijek je na svijetu bilo glupih ljudi, a i gadnih je bilo napretek takođe. Ali rijetko je glupost bila tako gadna, a gadost tako glupa kao sad“.

Američki predsjednik živi da bi kultivisao ogorčenje, demonizirao protivnike, valorizovao mržnju. Njegovo glavno sredstvo upravljanja je laž; do 9. jula 2020. broj njegovih iskrivljenih i lažnih izjava popeo se na 20.055. Ako je slavna osobina prvog američkog predsjednika Georga Washingtona bila da nije mogao izreći laž, sadašnji nije u stanju da prepozna šta je istina. Izokrećući riječi i osjećaje Abrahama Lincolna, ovaj mračni pajac od čovjeka ima pakost za sve, milost ni za koga.

Oduran kakav jeste Trump je manje razlog, a više uzgredna pojava američkog propadanja. I dok su Amerikanci zagledani u ogledalo percipirajući mit o svojoj izuzetnosti, gotovo je bizarno koliko nisu sposobni da uvide šta se zapravo dogodilo s njihovom državom. Republika koja je slobodan protok informacija definisala kao krvotok demokratije, danas je na 45. mjestu u svijetu kad je u pitanju sloboda medija. U zemlji koja je s dobrodošlicom dočekivala mase pridošlica iz svih krajeva svijeta, više ljudi je za gradnju zida na južnim granicama, nego što podržavaju zdravstveno osiguranje i zaštitu za majke s djecom koji bez ikakvih dokumenata u očaju kucaju na njihova vrata. Potpuno napuštajući ideju kolektivnog dobra, zakoni Sjedinjenih Država definišu slobodu kao neotuđivo pravo pojedinca da posjeduje lični arsenal vatrenog oružja, prirodno pravo koje ugrožava čak i sigurnost djece; u poslednjoj deceniji 346 američkih đaka i učitelja ubijeno je u školama i školskim dvorištima.

Američki kult pojedinca ne negira samo zajednicu već i širu ideju društva. Niko nikome ne duguje ništa. Svi moraju biti spremni da se bore za sve: obrazovanje, sklonište, hranu, medicinsku njegu. Ono što svaka prosperitetna i uspješna demokratija smatra osnovnim pravima – univerzalnu zdravstvenu zaštitu, jednak pristup kvalitetnom javnom obrazovanju, socijalnu sigurnosnu mrežu za stare, slabe i nemoćne – Amerika odbacuje kao socijalističku popustljivost, kao znake slabosti.

Kako će ostatak svijeta očekivati od Amerike da ih vodi u borbi protiv globalnih prijetnji – klimatskih promjena, izumiranja vrsta, pandemija – kada je ova zemlja izgubila osjećaj za zajedničku svrhu ili kolektivnu dobrobit čak i unutar vlastite zajednice? Patriotizam umotan u zastave nije zamjena za saosjećanje, niti bijes i ogorčenost za ljubav. Oni koji se okupljaju na plažama, u barovima ili političkim skupovima ugrožavajući tako svoje sugrađane ne upražnjavaju svoju slobodu; oni pokazuju, kako je to primijetio jedan komentator, slabost ljudi kojima nedostaje stoicizam da istraju uprkos pandemiji i hrabrost da je pobijede. Njihov predvodnik je Donald Trump, ratnik okoštalog stopala, lažov i prevarant, groteskna karikatura jake ličnosti iza koje stoji običan siledžija.

Proteklih mjeseci internetom je kružio vic da je danas živjeti u Kanadi isto kao imati stan iznad laboratorije za pravljenje kristalnog meta. Kanada nije savršena, ali se dobro nosi sa COVID krizom, naročito u Britanskoj Kolumbiji, gdje živim. Vancouver je samo tri sata vožnje od Seattlea, odakle je zaraza krenula u Americi. Polovina stanovništva Vancouvera je azijskog porijekla i obično na desetine aviona iz Kine i sa istoka Azije dnevno stiže ovdje svakog dana. Logično bi bilo da je grad teško pogođen zarazom, ali je zdravstveni sistem na krizu odgovorio izuzetno dobro. Tokom cijele krize, stope testiranja u cijeloj Kanadi konzistentno su bile pet puta veće od onih u SAD-u. Kanada je po glavi stanovnika pretrpjela upola manju stopu morbiditeta i mortaliteta. Na svaku osobu koja je umrla u Britanskoj Kolumbiji, 44 je umrlo u Massachusettsu, državi sa sličnom populacijom kao Britanska Kolumbija i koja je imala više slučajeva COVID infekcija nego cijela Kanada. Dok je od 30. jula širom Sjedinjenih Država broj inficiranih ubrzano rastao, sa čak 59.639 novih slučajeva samo na taj dan, bolnice u Britanskoj Kolumbiji registrovale su ukupno 5 COVID pacijenata.

Kada me moji američki prijatelji pitaju da im objasnim zašto je to tako, ohrabrujem ih da se prisjete poslednje kupovine namirnica u svom lokalnom Safeway supermarketu. U SAD-u gotovo uvijek postoji rasni, ekonomski, kulturni i obrazovni jaz između potrošača i zaposlenih u supermarketu koji je teško, ako ne i nemoguće premostiti. U Kanadi je iskustvo sasvim drugačije. Osoblje komunicira s kupcem, ako ne na ravnoj nozi, onda svakako kao članovi iste šire zajednice. Razlog za to je vrlo jednostavan. Osoba koja naplaćuje robu možda ne dijeli vaš nivo životnog standarda, ali zna da joj sindikat obezbjeđuje platu od koje se može živjeti. Oni znaju da i vi znate da vaša djeca i njihova djeca najvjerojatnije pohađaju istu državnu školu u kraju. Treće, i najvažnije, oni znaju da i vi znate da će njihova djeca, ukoliko se razbole, dobiti potpuno istu medicinsku njegu ne samo kao vaša djeca, već i kao djeca predsjednika vlade Kanade. Ove tri niti utkane su u tkanje kanadske socijaldemokratije.

Na pitanje šta misli o zapadnoj civilizaciji, Mahatma Gandhi je dao onaj poznati odgovor: „Mislim da bi to bila dobra ideja“. Takva se primjedba može činiti okrutnom, no ona precizno odražava kako se danas gleda na Ameriku iz perspektive bilo koje moderne socijaldemokratije. Kanada je bila uspješna tokom krize COVID-a zbog njenog društvenog ugovora, zbog povezanosti zajednice, povjerenja jednih u druge i u njene institucije, posebno u njen zdravstveni sistem, s bolnicama koje zadovoljavaju zdravstvene potrebe kolektiva, a ne pojedinca, a zasigurno ne potrebe privatnih investitora koji svaki bolnički krevet shvataju kao nekretninu za iznajmljivanje. Mjera bogatstva u civilizovanom narodu nije novac koji su nagomilali sretnici, već snaga i rezonantnost društvenih odnosa i uzajamne povezanosti sa zajedničkim ciljem.

Ovo nema nikakve veze s političkom ideologijom, a ima svaku sa kvalitetom života. Finci žive duže i manje je vjerovatno da će umrijeti u djetinjstvu ili na rođenju od Amerikanaca. Danci zarađuju otprilike isto nakon oporezivanja kao Amerikanci, radeći 20 posto manje. Oni plaćaju dodatnih 19 centi poreza za svaki zarađeni dolar. Ali zauzvrat, dobijaju besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje od predškolskog uzrasta do univerziteta i priliku da napreduju u razvijenoj ekonomiji slobodnog tržišta s dramatično nižim nivoom siromaštva, beskućništva, kriminala i nejednakosti. Prosječni radnik plaćen je bolje, tretiraju ga s poštovanjem i obezbijeđeno mu je životno osiguranje, penzijski fond, porodiljsko odsustvo i 6 nedjelja plaćenog odmora godišnje. Sve ove beneficije samo inspirišu Dance da rade više, 80% muškaraca i žena u dobu od 16 do 64 godine je zaposleno, što je broj daleko veći od onog u Sjedinjenim Državama.

Američki političari odbacuju skandinavski model kao puzajući socijalizam, komunizam „lite“, nešto što nikad ne bi uspjelo u Sjedinjenim Državama. A zapravo, socijaldemokratije su uspješne upravo zbog toga što podstiču dinamične kapitalističke ekonomije koje onda služe dobrobiti svih slojeva društva. Može biti da socijaldemokratija nikada neće uhvatiti korjene u Sjedinjenim Državama, ali ako je tako, to je onda šokantna presuda i govori upravo ono što je Oscar Wilde imao na umu kad je rekao da su SAD jedina zemlja koja je prešla put od varvarstva do dekadencije a da nije prošla kroz period civilizovanosti.

Dokaz za takvu smrtonosnu dekadentnost je izbor koji je napravio ogroman broj Amerikanaca 2016. godine, dajući prioritet svojoj ličnoj indignaciji, stavljajući svoju ogorčenost iznad svake brige za sudbinu zemlje i svijeta, dok su u žurbi izabirali čovjeka čija je jedina kvalifikacija za posao bila njegova spremnost da da glas njihovoj mržnji, da valorizuje njihov bijes i stavi metu na čelo njihovim neprijateljima, stvarnim i izmišljenim. Čovjek ne može da se ne strese od pomisli šta će za svijet značiti ako Amerikanci u novembru, znajući što danas znaju, izaberu da zadrže takvog čovjeka na vlasti. Pa čak i ako Tramp bude žestoko poražen, uopšte nije sigurno da će ovako duboko polarizovana nacija uspjeti pronaći put naprijed. Bilo kako bilo, Amerika je potrošila svoje vrijeme.

Kraj američke ere i predavanje baklje u ruke Aziji nije prilika za slavlje niti je vrijeme za likovanje. U trenutku svjetske prijetnje Drugog svjetskog rata, kada je čovječanstvo ušlo u mračno doba izvan svih zamislivih užasa, industrijska moć Sjedinjenih Država, zajedno s krvlju ruskih vojnika, bukvalno je spasila svijet. Američki ideali, kako su ih slavili Madison i Monroe, Lincoln, Roosvelt i Kennedy, svojevremeno su inspirisali i dali nadu milionima.

Ako i kada se Kina uspne na vrh, sa svojim koncentracionim logorima za Ujgure, svojom nemilosrdnom vojnom silom, svojih 200 miliona nadzornih kamera koje prate svaki pokret i gest njene populacije, zasigurno ćemo žaliti za najboljim godinama američke ere. U ovom trenutku ostala nam je samo Trampova kleptokratija. Pored njegovog hvaljenja Kine za tretman Ujgura, opisivanja njihove kontrole interneta i torture kao „tačno onoga što treba činiti“, i njegovog dijeljenja medicinskih savjeta u vezi sa terapijskom upotrebom dezinfekcionih sredstava, Tramp je još veselo dodao: „Jednog dana ona će kao čudom nestati“.

Mislio je naravno na korona virus, ali kao što su neki rekli, možda je u stvari mislio na američki san.

Wade Davis vodi katedru Kulture i ugroženi ekosistemi na Univerzitetu Britanske Kolumbije. 

Poslednja knjiga: „Magdalena, reka snova“. TV intervju povodom ovog teksta.

 

Wade Davis, Rolling Stone, 06.08.2020.

Preveo Vladan Kosorić

 

Izvor: Peščanik.net, 27.08.2020.
Twitter
Anketa

Koliko puta sedmično imate ručak sa mesom?

Rezultati ankete
Blog