Društvo

Osam ordena i diploma za tatu

Kad naiđe Sanja, činiće se da čujete Balaševićev stih: „Sve se Venere za jedno mesto pomere...unazad.“ Markantna crnka, manekenskog struka sa osmijehom djevojke, majka je dvije kćerke i šest sinova. Bez daha vas ostavljaju Sanja i Zoran, dok ih slušate i gledate kako porodica funkcioniše kao satni mehanizam.

Sve harmonično kucka i kreće se nezaustavljivo naprijed u preplavljujućoj harmoniji koja vas opušta i inspiriše. „Vi Petrovići ste ljekoviti!“, jedino je što sam im ponavljala uživajući u razgovoru.

Dovoljno je za jednu ženu reći da je majstor karatea, nosilac crnog pojasa. Neuobičajeno je i atraktivno da na borilišta karate turnira izađe „kata tim“ u čijem sastavu su tri sestre, od koji dvije identične blizanke, Sanja, Vanja i treća Bogdanka. Sestre Rankić nekoliko godina pobjeđivale su na svim karate takmičenjima, kao vrhunski tim.  I sama bivša karatistkinja znam da je to sport koji razvija volju, upornost, neustrašivost i spremnost da se okušate u onome u čemu bi mnogi vidjeli rizik i opasnost. No mi koji se u božiju pomoć uzdamo, znamo da je čovjeku apsolutno sve dato, da su svi uspjesi mogući, ukoliko vjerujemo da će nam Bog dometnuti uvijek onoliko snage koliko nam je potrebno da uspijemo na svom putu. 

Sanja je odrasla u brojnoj porodici, kao jedna od šestoro djece svojih roditelja. Tata je bio zadovoljan što kćerke osvajaju brojne medalje u karateu, al' nekako je najviše želio da donesu diplome fakulteta.

U vrijeme njenog djetinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni takmičarski duh kod Sanje, ali već kao mlada postavila je cilj da će nadmašiti svoju majku u broju djece. „Ja ću roditi sedmoro.“, govorila je podižući ljestvicu . „Završi ti kćeri prvo fakultet, pa onda rađaj koliko hoćeš.“, govorio joj je tata koji se uzdao u svoju djecu, ali u blizanke, odlikašice, Sanju i Vanju, nekako posebno.  Sanja je upisala fakultet, a diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece.

Sanja je neočekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakulteta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk djevojke, ugled u društvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. Na fakultet je ponovo krenula nakon rođenja sedmog djeteta.

Upoznati porodicu Petrović iz Bijeljine je čast. Ovaj tim od deset ljudi baci na vas talas inspirišuće energije, koja učini na prosto lebdite na nekom oblaku smirenosti, harmonije, sreće. Boraveći u njihovom društvu čovjek ne zna da li da zavidi i li da prosto što više upija tu energiju uigranog tima, ljudi naviknutih na pobjede.

Sanja je majka uspješnih djevojaka, Irine (22) i Hristine (21), koje upravo završavaju Muzičku akademiju u Beogradu. Sanja je majka šestorici predivnih dječaka: Vladimir (19), Nikolaj (17), Damjan (14) Maksim (12), Vasilije (9), Pavle (4).

Vladimir je već student, a Nikolaj učenik Bogoslovije u Beogradu.

Za mnoge od nas je neobično da čuju rečenicu: trenutno ih je „samo“ četvoro kod kuće. Pitali bi je zajedljivci: „Jesi li to opet u drugom stanju?“ A čula kako drugi dobacuju „Trudnoća je njeno prvo stanje.“ Smijala se Sanja svjesna moćnog dara hrabrosti kojim je iskoračila u majčinstvo, dalje od većine žena. Srušila je i stereotip o tome da višestruke trudnoće narušavaju izgled tijela žene.

Vikendima i tokom raspusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je samsonovska, gigantska snaga njihova u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći skupa, iznova se napajaju sa tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica može dati.

Sanja i Zoran upoznali su se slučajno, kao što se svi mladi zapravo upoznaju slučajno, na nekoj sjedeljci s društvom. Nije ovaj susret doživjela ozbiljno kada je rekao da pohađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavajuću karate karijeru pred sobom. Znala je da sveštenički poziv zahtijeva ogromnu disciplinu i odricanje. Znala je da je odrastao u domu za djecu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom. Imao je potpuno neizvjesnu budućnost, ali je znao da je prava žena vrjednija od biserja. Ona, kćerka imućnih roditelja, djevojka velikog potencijala, sa planom da ide u Beograd na studije i nastavi sa napredovanjem u karateu, zajedno sa sestrama. Ona, manekenske građe i izuzetne ljepote zna da su velika djela pred njom. Tata insistira na obećanju da najperspektivnija kćerka nastavi sa školovanjem. Naredno ljeto Zoran je došao opet na raspust i tada se između njih stvara neka svemirska konekcija. Do kraja njegovog školovanja, ona svaki dan piše pismo i čeka. Zoran, kao mladi bogoslov, ženidbom postaje sveštenik. Sanja napušta sve i odlazi s njim u malo razrušeno selo pokraj Dervente, gdje je potrebno pokrenuti povratak raseljenih. U razgovoru sa Sanjom i Zoranom, oni ni jednom riječju ne govore da im je bilo teško. Tu su dobili troje djece, živeći s vremešnim povratnicima, u lošim životnim uslovima. Al' ko voli, taj i Boga moli, pa se oni ovog vremena sjećaju kao sretnog i neponovljivog. Ubrzo su dobili premještaj u Bijeljinu, gdje žive i danas, on kao starješina Saborne crkve, a ona kao student master studija iz oblasti pedagogije, na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pričaju kako dnevno pripremaju 30 obroka, samo za njih. Vele da je zabavno prijateljima da vide njihov špajz koji izgleda kao omanja prodavnica prehrambenih proizvoda. Zabavno je gledati njih u sedmičnoj nabavci hrane, sve kupuju na pakete i u velikim količinama. Svakog septembra kupe paket od stotinu školskih svesaka. Kćerke sviraju klavir, sinovi gitare. Rudarski je posao upravljanje ovolikom porodicom. Ne pitam, nego zamišljam koliko je trebalo obuće, zimske odjeće, školskih torbi i pribora, ekskurzija, sendviča, sportskih patika, rođendanskih poklona, dopuna za mobilne telefone, itd. Da sve bude nevjerovatnije, Zoran ima rođenog brata koji takođe ima dvije kćerke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.

Mnogi bi pitali: „Pa od čega živite? Kako to sve postižete?“ Sjedeći s ovim ljudima vidite da je zapravo jedini odgovor – živimo od onoga u šta se uzdamo. I svega nam pretiče. Jer zapravo, jedini pravi odgovor je: „Ljubav uvijek pokaže put.“ (Biblijski citat)

Sanjine preduzetničke sposobnosti ogledaju se u internoj vještini samoorganizovanja, činjenici da maestralno raspolaže resursima, da odlično raspoređuje i iskorištava vrijeme. Na vrhu svega, zapravo je želja za ostvarivanjem cilja i vjera u sebe, te hrabar skok iz zečije u orlovsku perspektivu, gdje se se strahovi pretvaraju u moćne resurse.  

Da li u svešteničkoj tradicionalnoj porodici ima mjesta za izgradnju feminističkih uvjerenja? Pa itekako da ima. „Sve radimo u dogovoru i apsolutnom povjerenju. Sama organizujem vrijeme, finansije, pravim planove, napredujem, nikad ne posustajem...  Velika porodica je kao sportski klub, kao reprezentacija. A svaki klub, da bi bio uspješan mora imati i trenera i kapitena.“

Shvatila sam da je zapravo tajna njihovog genijalnog uspjeha u simultanim smjenama na te dvije pozicije. I ljubavi koja im uvijek osvjetljava put.

 

Piše Sanja Hajdukov
Izvor: erazmo.ba
Twitter
Anketa

Da li visoki predstavnik Valnetin Incko treba da nametne zakon o zabrani negiranja genocida u BiH?

Rezultati ankete
Blog