Banjalučka razglednica

Banjalučka razglednica - Plaže na Vrbasu

Unazad godinu-dvije uvijek ista priča. Nadležne službe upozoravaju da se ne preporučuje kupanje jer je „analizom utvrdjena neispravost vode“, a raja ne priznaje „preporuke“ - nastavlja da se kvasi i „namače“ u Vrbasu. Svako prema svom nahodjenju i afinitetu iako su table „Voda opasna po zdravlje ljudi-nije za kupanje“, zakucane maltene na svakoj plaži.

piše: Mišo Vidović

Kupanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom, čini se da niko više i ne razmišlja o „čistoći“ vode, nego građani, udruženi u manje ili veće grupe  hitaju prema obalama Vrbasa. Poneko na internet-forumima ili društvenim mrežama izbaci parole „imuni na bakterije“, ili  obavještenja o zagađenosti vode prevedu  kao „kupajte se na bazenima, prazni su“.

I dok nadležne službe, instituti, zavodi, pa i „ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena“, horski apeluju na građane da izbjegavaju kupanje u Vrbasu, ti isti gradjani,  sve gromoglasnije upozoravaju da se u Vrbas iz ispusta kanalizacionih cijevi, cjevčica, javne ili privatne namjene, svakodnevno ispuštaju otpadne vode.

“Vi nas upozoravate da se ne zarazimo   g...... i  bakterijama u Vrbasu, a godinama ništa ne radite kako bi spriječili da se ta g.... i bakterije ne izljevaju u Vrbas“, kao da vele gradjani, sve gormoglasnije podsjećajući da su višegodišnja obećanja mnogih, a najviše gradske vlasti u Banja Luci o rješavanju ovog problema, i dalje u domenu naučne fantastike, pa i bajki u koje ni djeca više ne vjeruju.

Srećom, ima Banjalučana koji nisu zaboravili  brojati: tvrde da su u užem gradskom toku Vrbasa registrovali više od dvadeset „smrdulja“ , ali ako se, kažu, krene sa „prebrojavanjem u širem gradskom toku, možda se dođe i do skoro četrdesetak (!)  smrdulja koje se izlijevaju u Vrbas“.

S druge strane problem je i  (ne)uređenost plaža. Kupanje na plaži Abacija (kod barake Kluba izvidjača „22. april i kafića-op,aut), svakim danom u svakom pogledu postaje sve veći rizik: Neuređen i prilično  oštećen prilaz (stepenice)  djeluju kao „potencijalna garancija“ za gips ili u „najboljoj aevarijanti“ ozbiljnu posjekotinu. Dvadesetak metara dalje, odvaljene stepenice koje „predstavljaju“ prilaz vodi, odnosno Hadži-Hivzinoj sedri, sa koje se kupači vole „pustiti“ niz Vrbas. Dosadašnji apeli za uređenje  ove plaže očigledno  nisu naišli na odziv gradske vlasti, pa bi  građani i kupači (većina ih ovdje provela djetinjstvo i mladost), uskoro na plažu mogli početi donositi „lotre“ (merdevine) za silazak do vode!!!

O Abaciji  I Hadži-Hivzinoj sedri, „pronalazimo“ i nekoliko redova koje je prije sedam godina zapisao banjalučki novinar i publicita Slavko Podgorelec:

“Ljeto je pri kraju, a ja ne mogu bez Opatije. Zapravo-Abacije (talijanski naziv za Opatiju, onu na Jadranu). Ko je našoj Abaciji, i kada dao ime –ne zna se, ali se zna za sedru Hadži-Hivze (“Hadž’Ivze“) Bahtijarevića, političara i banjalučkog gradonačelnika u vrijeme Austrougarske. Ova sedra je upravo ispod njegovih nekadašnjih bašta, na desnoj obali Vrbasa. To je zaravnjen kameni plato koji polovi rijeku na kultnoj vrbaskoj plaži...“

Svjedočenje o ovim, sada već kultnim vrbaskim plažama , ostavio je i dugogodišnji nastavnik u Osnovnoj školi „Kasim Hadžić“, Mehmed Medo Selman, u knjizi „Banja Luka - Uspomena i stvarnost sa Mejdana“:

„...U ljetne dane `Abacija` sa Hadži-Hivzinom sedrom prosto oživi, bude prepuna kupača različitog uzrasta i do kasno u noć čula se pjesma i svirka, te cika i vriska razdragane djece. U kasnim, ljetnim satima, djevojke iz komšiluka, dolazile su na `Abaciju` i u dimijama ili u dugim košuljama da se okupaju u Vrbasu. Nastala bi prava cika i vriska tih kupača. Ovu grupu, naročito u ljetnim danima, a i rane jeseni, posjećivala je grupa iz Stupnice. U večernjim satima bi se našli stariji drugovi koji su svirali uz žičane instrumente, te bi uz gitaru, svirali razne melodije, a mi bismo ih pažljivo slušali do kasno u noć. To je i pokretalo na pjesmu, a bilo je i pjesama različitog sadržaja, pa čak u to vrijeme pjevale su se pjesme koje su bile zabranjene, pa su se krišom pjevale. Pred sam drugi svjetski rat počele su se pjevati revolucionarne pjesme koje su najavljivale dolazak drugog svjetskog rata. Kada bi `Abacija`, to mjesto mladih, mogla da govori, ispričala bi mnoge priče, tajne i razgovore koji su vođeni među mladima, te razne dogodovštine koje su se dešavale na `Abaciji`, od malih svađa do tuča, kao i mnogo lijepih druženja raznih uzrasta…

 

Možda manje problema imaju oni koji se odluče za plažu kod Zelenog mosta. Na jednom dijelu obale napravljen podzid, sa stepenicama za prilaz vodi, ko se „plaši“ bakterija u Vrbasu  na raspologanju  ima   dva tuša (koji pamte i bolje dane),   igralište za odbojku na pijesku, betonsko igralište sa odvaljenim košem, spasilačku  službu(!?), „egzistiraju“ i klupe i korpe za otpatke.

Iako ova plaža djeluje pristojnije i uredjenije od ostalih, ipak ukoliko niste našli „smještaj“ blizu betoniranog dijela, nego se  malo nizvodno, takodje trebate „pehlivaniti“ da bi došli do vode.

A generacije i generacije Banjalučana odrastale su i provodile vrijeme  na vrbaskim plažama. Svako naselje i raja imali su „svoju“  plažu, pa se banjalučki književnik  Jovan Joco Bojović prisjeća da je cijela njegova mladost „vezana za Vrbas, za dajak, čamac, bez kojeg i vještine kako ga voziti uz vrbaske brzake je bilo nezamislivo dokazati se među djevojkama“.

Muhamed Tunjo  Filipović, profesor i akademik, svojevremeno je zapisao da su Banjalučani  “imali više rijeka za kupanje, od kojih je u nekima voda postajala topla još u junu, kao što su Vrbanja i Suturlija, pa čak nekada i Crkvina, naravno kad je još uvijek bila rijeka a ne gradski kanal”:

…” Puna sezona radosti kupanja i života na vodi dolazila je u augustu, tj. u vrijeme kad je voda i u Vrbasu postajala toplija i kad su gomile kupača zaposjedale plaže oko rijeke. Plaže su se pružale od Gornjeg Šehera i Nanutove brane, pa preko niza bašta i brana do Abacije, Studenca, Halilovca, Venecije i Ade, svo do Trapista. Plaža je bilo bezbroj, uređenih ili neuređenih, pravih pjeskovitih plaža, kao što je bila ona na Halilovcu, ili prekrasnih stjenovitih kakve su bile sofe iznad Vrbasa, uz obalu koja se nazivala Pod orasima, i pješčanih kakva je bila ona na Adi, iza Rebrovačke crkve na putu prema Vrbanji. A kupača je bilo svih vrsta. Od male djece koja su se brčkala u plićacima uz obalu, do onih odraslijih i hrabrijih koji su skakali u zelence i virove, pa i najopasnijih od svih virova, a to je bio vir ispod tvrđave Kastel, nazvan Švimšul, u narodu zvani Šimšur (nekada je tu bilo učilište plivanja za austrougarske vojnike), pa do onih meraklija i bolje oklopljenih masnoćom, koji su se spuštali niz valove Vrbasa, od prvog mlina kod Podgaja do Ade, a to je značilo oko 3 kilometra plivanja nizvodno Vrbasom. Ovaj način uživanja u vodi bio je olakšan činjenicom da je Vrbas brza i plahovita rijeka, da je takav čak i kad teče kroz grad, pa voda nosi i kad čovjek ne pliva nego se samo održava na njoj…”.

 

(Foto: Mišo VIDOVIĆ)

 

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog