piše: Srđan Šekara

Otada je ukupno 70 puta bio kapiten reprezentacije,postigavši ovim svojevrsni podvig u to vrijeme, pa i danas.

Ovu jedinstvenu počast koja mu je više od jedne decenije dodjeljivana Faketi je uzvraćao sjajnim igrama, primjerenom borbenošću i upornošću, vidljivom odgovornošću koju je naročito ispoljavao u dresu sa nacionalnim grbom.

Godine 1981. primio je međunarodni trofej za fer-plej "Pjer de Kuberten".

On je bio za tadašnje vrijeme nešto novo, igrač sa specifičnim vrlinama, nešto kao pola bek-pola napadač, jednom riječju univerzalac.

Kad je kao 19-godišnjak iz rodnog Trevilja došao u milanski Inter i 21. maja 1961. godine protiv Rome (2:0) u Rimu odigrao prvu zvaničnu utakmicu za "neroazure", ondašnji trener ekipe, slavni Helenio Herera je tvrdio da će od njega napraviti "čudo-a la Herera".

Iako je za Here  ,kao što je poznato, svaka pobjeda bila draža i od najljepše igre, on je Faketija već vidio kao prototipa savremenog beka, koji će koristeći ogromne mogućnosti, disciplinovano i odgovorno predstavljeti stub odbrane Intera, ali istovremeno biti i "skriveni napadač".

Za protivnapade ja imao najvažnije: brzinu, tačan centaršut i snažan i precizan udarac na go.

Njegovi fizički kvaliteti, uz snagu i visinu od 188 cm, samo su dopunjavali činjenicu da italijanski i svjetski fudbal dobija nešto novo tzv. ofanzivnog beka.

Fudbalska mašina Intera iz onog vremena nije vodila mnogo računa o ljepoti igre, ali je bila neumoljiva, veoma moćna, do krajnosti racionalna, i iznad svega usmjerena ka rezultatu i uspjehu.

Faketi je sa Interom četiri puta osvojio titulu prvaka Italije  (1963, 1965, 1966 i 1971.), dva puta trofej Kupa evropskih šampiona (1964 i 1965.) a postigao je i dvije sjajne pobjede u Interkontinentalnom kupu (takođe 1964 i 1965.).

Kad se nalazio na vrhuncu, Inter je posebno briljirao na finalnoj utakmici Kupa evropskih šampiona 27. maja 1964. u Beču protiv Real Madrida, u čijoj su navali: Amansio, Felo, Di Stefano, Puskas i Hento. A Inter iz najslavnijih dana: Sarti, Burgnič, Faketi, Tanjin, Guarneri, Piki, Žair, Macola, Milani, Suarez, Korso. Poslije sjajne igre Inter je slavio sa 3:1. A 27. maja 1965. u Lisabonu slavio je protiv tada moćne Benfike baš onoliko koliko je bio bolji 1:0.

Za reprezentaciju Italije Faketi je debitovao 27. marta 1963 .godine protiv Turske (1:0) u Isanbulu i tada je od njegovih klupskih drugova u reprezntaciji igrao samo Korso. Posljednju 94 utakmicu za Italiju kao kapiten-rekorder, Faketi je odigrao 16. novembra 1977. godine protiv Engleske (0:2) u Londonu. Kao reprezentativac učestvovao je na tri svjetska šampionata (1966,1970 i 1974.). Bio je kapite Azura koji su 1970. stigli do finala protiv Brazila (1:4) i osvojili su titulu vicešampiona svijeta. Dvije godine ranije postali su prvaci Evrope u Rimu.

Faketi je završio karijeru sa impozantnim bilansom: 476 prvenstvenih utakmica u dresu Intera, sa 59 golova, u reprezentaciji je odigrao 94. utakmice uz tri gola.

U sezoni 1964/65. izabran je za fudbalera godine u Italiji.

Kazimirž Dejna

Najveći uspjesi poljskog fudbala (i do danas) poklapaju se sa vremenom u kome je slavni poljski repreznetativac Dejna bio na vrhuncu karijere, kad je kao igrač sredine terena neodoljivo podsjećao na nezaboravnog brazilskog asa Didija. Uostalom svjetski trofeji to najbolje potvrđuju: 1972. godine prva zlatna medalja na olimpijskom turniru, 1974. godine treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.

Karijeru je počeo u svom rodnom Starogradu,1964. prešao je u LKS Lođ da bi 1966. postao član varšavske Legije, sa kojom je 1968/69. osvojio naslov prvaka nakon 13 godina posta ovog kluba. Dejna je igrao u sjajnoj formi i 1969. godine izabran je za najboljeg igrača Poljske.

Za reprezentaciju je debitovao 24. aprila 1968. godine protiv Turske (8:) u Hožuvu.

Bez ijedne titule u svjetskom fudbalu, Poljska je poklonila naročitu pažnju pripremama za olimpijski turnir 1972. godine. Sve ovo su potvrdile i prve igre na turniru: Kolumbija 5:1, Gana 4:0, Istočna Njemačka 2:1, Danska 1:1, SSSR 2:1, Maroko 5:0...A onda je došao i finalni meč 10og septembra protiv Mađarske u Minhenu.

Za Poljsku početak nije mnogo obećavao - Mađari su poslije prvog poluvremena vodili 1:0. Najbolji strijelac ekipe Lubanski bio je odlično čuvan, što je na najbolji način iskoristio Dejna koji je sa dva pogotka u 47.i 68. minuti donio Poljskoj zlatnu olimpijsku medalju. Taj trijumf su ostvarili: Kostka, Gut, Čmikijevič, Gordon, Ančok, Šoltisik, Dejna (Šimak), Kraska, Mašcik, Lubanski, Gadoha.

Na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine Poljska je ostvarila najveći uspjeh u istoriji. Počela je neočekivanom, ali zasluženom pobjedom (3:2) protiv Argentine i nastavila seriju uspjeha: Haiti 7:0, Italija 2:1, Švedska 2:1, Jugoslavija 2:1... Onda je naišao jedini poraz od domaćina i budućeg svjetskog prvaka (0:1), da bi u borbi za treća mjesto savladali Brazil (1:0). Na Svjetskom prvenstvu bio je treći najbolje ocjenjeni igrač iza Bekenbauera i Krojfa.

1978. godine u Argentini odigrao je jubilarnu 100tu utakmicu za Poljsku, što je bio nacionalni rekord, koji će četiri godine kasnije preuzeti Lato sa 104 meča u reprezentaciji.

Novembra 1978. godine uz naknadu od 130.000 funti sterlinga potpisao je dvogodišnji ugovor sa Mančester Sitijem, a po isteku, 1980. godine preselio se u San Dijego u SAD, gdje je i završio karijeru.

Iza sebe je ostavio uspomenu na najveće trofeje koje je Poljska ikad osvojila u svjetskom fudbalu.

Manoel Francisko dos Santos-Garinča

Stadion "Mario Filjo", poznatiji kao "Marakana" u Rio de Žaneiru 19. decembar 1973. Godine - objavljeno je da su 131.555 gledalaca kupili ulaznice da bi posljednji put pozdravili svoju "alegria de povo"(radost naroda), kako je godinama nazivan jedan od najboljih fudbalera Brazila i svijeta nezaboravni Mane Garinča.

Bilo je veličanstveno! Veličanstveno - jer je protiv reprezentacije Brazila igrala jedna selekcija od brazilskih igrača koji su igrali u inostranstvu, prijatelja slavnog Garinče. To je bila ekipa koja je zajedno zaigrala samo taj put: Felix, Leao, Karlos Alberto, Everaldo, Klodoaldo, Brito, Rivelinjo, Žairzinjo, Pele, Ademir, Paolo Sezar...

Nije prošla ni decenija od ovog susreta, a Grainča je umro tiho, skoro usamljen, razoren alkoholom, sa nenavršenih 50 godina.

I djetinjstvo mu je bilo tužno, kao jedna dirljiva priča. Dok se kao dječak peo po bespućima Pau Grandea, bilo je vidljivo da neobično hoda, i da su tome razlog krive noge-jedna "O", a druga "X"- od kojih je lijeva bila čak šest santimetara duža od desne. Ljekari su rekli svoj sud: ili operacija, ili će ostati invalid. Siromašna porodica nije imala ni za hljeb često, pa je sve ostavljeno slučaju.

Nadimak je dobio po jednoj maloj, vrlo rijetkoj ptici iz vrste crveno-crnih kanarinaca, koju je uhvatio penjući se po planini. Brazilsko vjerovanje tvrdi da ova mala ptica"garinča", donosi sreću.

Stručnjaci su jedinstveni u ocjeni da je Garinča jedno od najboljih desnih krila svih vremena. Iako visok svega 169 cm kao da je imao dinamit u nogama. Po stilu igre podsjećao je na slavnog prethodnika Stenlija Metjuza: i Grainča je, najčešće išao direktno na protivnika, vrebajući svaki njegov pokret. Kad bi mu se približio, tijelom bi napravio varku kao da će kao po pravilu, krenuti u lijevu stranu, a već slijedeći sekund je prohujao po desnoj strani. Iako je ovo bilo poznato, eksplozivnost sa kojom je ovo sve radio ostavljala bi protivnika najčešće potpuno nemoćnim.

Počeo je da igra u maloj ekipi Pau Grande, u kojoj ga je jedanput gledao u ono vrijeme igrač Botafoga Arati, koji ga je i pozvao na probu u taj klub. Na prvom treningu Garinča je igrao maestralno, proturio je loptu kroz noge, tada prvom igraču Botafoga, Nilsonu Santošu - njegovom budućem najboljem prijatelju. Santos je tražio bezuslovno da klub potpiše ugovor sa Garinčom, što je i učinjeno.

Prvu utakmicu u dresu Botafoga odigrao je 15. juna 1953. godine u jednom kombinovanom timu. Za trinaest godina igranja u Botafogu, Garinča je odigrao ukupno 579 utakmica I postigao 249 golova. Osvojio je i tri titule Rio de Ženeira (1957,1961 i 1962.), i jedan trofej šampionata "Brasileirao"(1962.).

Za reprezentaciju Brazila odigrao je 57 utakmica i postigao 15 golova. Debitovao je 18. septembra 1955. u susretu protiv Čilea (1:1) na "Copa O'Higins", a proslavio se na dva svjetska šampionata na kojima je Brazil osvajao titule svjetskog prvaka. U Švedskoj 1958. godine pozvan je u reprezentaciju da bude zamjena za Žoela. Ali uoči susreta protiv SSSR-a koji je bio odlučujući za plasman Brazila, kapiten ekipe Belini, naročito Nilson Santos i Didi, insistirali su kod selektora Feole da na desno krilo postavi Garinču. Feola je prihvatio sugestiju i 15 juna 1958. godine SSSR je savladan sa 2.0 - za svega dva minuta. Oba puta se Garinča nezadrživo probio po desnoj strani i kao rukom servirao loptu Vavi koji je postigao oba gola.

Ali, ako je u trijumfu 1958. zaslugu djelio sa Didijem, oba Santosa i Peleom, četiri godine kasnije, u Čileu 1962., bio je heroj uspjeha Brazila. U pravom smislu riječi bio je to "njegov" šampionat, jer je zaigrao kao nikad, tako da se povreda Pelea na startu prvenstva protiv Čehoslovačke, zbog kojeg je propustio ostatka šampionata, nije bitnije osjetila.

Ali njegov trijumf u Čileu značio je i početak kraja. U Čileu se upoznao sa brazilskom pjevačicom Elsom Soareš. Zbog nje je kasnije napustio ženu i osmoro djece (sve kćerke).

Pred Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. godine bio je član Korintijansa.

Dugo je vukao povredu meniskusa i nije bio bio više ni sjenka onog igrača iz prethodnih godina. Od reprezentacije se oprostio 15. jula 1966. u susretu protiv Mađarske (1:3) u Liverpulu, i kraj je bio već sasvim blizu.

Pokušao je da zaigra u Kolumbiji u timu Atletika iz Barankilje, ali se zadržao samo desetak dana. Potom je u Flamengu 1968. doživio još nekoliko zvjezdanih trenutaka, ali je to samo bio posljednji bljesak već ugašene fudbalske zvijezde. Želio je da ponovo obuče dres Botafoga, ali mu nisu dali šansu, kao ni u Palmeirasu.

Psihički sve labilniji nije mogao da podnese da je samo "bivši" fudbalski as i "nekadašnja" velika fudbalska zvijezda Brazila, te se od početka 70ih odao alkoholu, koji ga je na kraju i ubio.

Umro je 21. januara 1983. godine u bolnici u Riju gdje je intezivno liječen posljednje tri godine života. Televizija je na dan sahrane vršila cjelodnevni prenos sa "Marakane" gdje je u loži bio izložen kovčeg. Ljudi su u kilometarskim kolonama čekali kako bi ga posljednji put pozdravili.

"Alegria de povo" - "radost naroda" napustio je životnu scenu...