piše: Srđan Šekara

Njegov puls, kako su tvrdila ljekarska mjerenja i poslije najvećih napora i naprezanja brzo je dolazio u normalne okvire. A to mu je omogućavalo izuzetnu psiho-fizičku stabilnost u igri. Zbog toga nije bilo slučajno, na primjer, što je baš Brajtner bio određen da izvodi jedanaesterce u reprezentaciji i što je u onim sudbonosnim trenucima finalne borbe za titulu svjetskog prvaka 1974. godine u Minhenu, onako hladnokrvno realizovao jedanaesterac protiv Holandije.

Naravno nije riječ samo o fudbaleru koji je mogao u najjačem ritmu da odigra utakmicu i ostane svjež. Brajtner je bio izuzetna ličnost u evropskom fudbalu, svestrano izgrađen, jedan od najboljih igrača na sredini terena koje je Njemačka ikada imala. Uz ovo i veliki vođa ekipe Bajerna, čiji je udio u trijumfima ovog kluba toliki, da bez njega sigurno ne bi bili ostvareni. To se posebno odnosi za period pri kraju njegove karijere kada je Bajern uzeo dvije titule prvaka Njemačke uzastopno. Tada je u tandemu sa Rumenigeom bio motorna snaga tima, kreator igre i starteg svih uspjeha.

Navijači ne mogu da zaborave onu sudbonosnu utakmicu 21. marta 1981. godine u Hamburgu, kada je domaćin pobjedom imao priliku da obezbjedi titulu, ispred Bajerna. HSV je poveo 2:0, i kad je sve izgledalo izgubljeno, Brajtner je kao nenadmašni vođa inspirisao cijelu svoju ekipu na podvig. Prvo je majstorski pripremio gol šansu Rumenigeu, koju je ovaj iskoristio, a minut prije kraja utakmice postigao izjednačujći go, koji je Bajernu donio titulu prvaka Njemačke.

Igrajući u dva perioda u dresu Bajerna, Brajtner je u prvom (1969-1974.) bio u timu u kome su glavnu riječ vodili Bekenbauer, Gerd Miler i golman Sep Majer. U drugom je bio šef orkestra, neprikosnoveni vođa i najbolji igrač - sve što je ranije samo priželjkivao.

Karijeru je počeo kao 12-godišnji dječak, trenirajući u dvije ekipe. Triput nedeljno vježbao je sa svojim vršanjcima u amaterskom klubu Kolbermor, a triput sa ekipom Frilasing koju je vodio njegov otac. Kao dječak, šest napornih treninga nedjeljno i između treninga 12 kilometara između dva igrališta na kojima je trenirao. Možda je beš ovo objašnjenje njegovih kasnijih izuzetnih mogućnosti.

Profesionalni ugovor sa Bajernom potpisao je 1970. godine kao 19-godišnjak. Trener Udo Latek, koji je na kormilu Bajerna zamjenio Zebeca, povjerio je Brajtneru dres lijevog beka, koji ga je odveo i do reprezentacije. Ali želja mladog Brajtnera bila je drugačija: on je bio uvjeren da bi mnogo više pružio na sredini terena, gdje bi ostao odličan odbrambeni igrač, ali i dobra napadač. Međutim u to vrijeme njegov glas u Bajernu nije mnogo uvažavan...

U tom periodu ostvario je sve što jedan fudbaler može da sanja: tri sezone uzastopni(1972,1973 i 1974.) titulu prvaka Njemačke, 1971. Kup Njemačke, 1974. godine Kup evropskih šampiona, i kao član repreznetacije trofej svjetskog prvaka. U to vrijeme Bajern od 28. marta 1970. godine do 28. semptembra 1974. godine, u 67 utakmica na domaćem terenu nije nijednu izgubio.

Kad je poslije osvojene titule svjetskog prvaka 1974. godine došao u sukob sa selektorom Šenom, Brajtner je otišao u Real Madrid, gdje je dobio šansu da zaigra onako kako je i htio-na sredini terena. Igrao je u dresu sa brojem 8, pored svog zemljaka Necera, sa kojim je bio osovina Reala. Za tri godine igranja u Španiji, za koje je Real ispletio 600.000 dolara, Brajtner je dvije sezone uzastopno osvajao titulu prvaka Španije (1975. i 1976. godine), a 1975. i Kup Kralja.

Pošto mu je istekao trogodišnji ugovor sa Realom, Brajtner se 1977. vratio u Njemačku, gdje je jednu sezonu igrao za Ajntraht Braunšvajg, da bi se,kad nije bilo više Bekenbauera i Milera, za rekordan transfer od 1.96 miliona maraka vratio u Bajern i postao kapiten i vođa tima.

U dresu Bajerna Brajtner je u oba perioda odigrao ukupno 255 prvenstvenih utakmica i postigao 83 gola. Sa 30 utakmica za Ajntraht Braunšvajg i 10 golova, njegov ukupan bilans u Bundes Ligi iznosi 285 utakmica i 93 gola.

Za reprezentaciju Njemačke Brajtner je odigrao ukupno 48 utakmica i postigao deset golova. Debitovao je 10. oktobra 1970. godine u Varšavi (3:1), na kojoj je nesrećno postigao autogol, ali se brzo povratio i odigrao utakmicu na visokom nivou. Pola godine kasnije, zajedno sa još petoricom članova Bajerna, bio je član reprezentacije koja je 29. aprila 1972. godine protiv Engleske (3:1) u Londonu izvojevala prvu pobjedu nad Englezima. Ta ekipa je ušla u istoriju njemačkog fudbala: Majer, Hogts, Brajtner, Švarcenbek, Bekenbauer, Vimer, Grabovski, Henes, Miler, Necer, Held.

Ova ekipa trijumfovala je i dva mjeseca kasnije na finalnom turniru prvenstva Evrope 1972. godine protiv SSSR-a (3:0) u Briselu, osvojila svoju prvu titulu šampiona Evrope.

Najveći trijumf Brajtner je doživio na finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva 7.jula 1974. godine protiv Holandije (2:1) u Minhenu, kad je golom iz jedanaesterca izjednačio rezultat i odveo svoju reprezentaciju do konačnog slavlja.

1982. godine ponovo je bio član reprezntacije, i jedini iz pobjedničkog tima iz 1974. godine, na kome je Njemačka zaustavljena u finalu 11. jula od Italije (1:3) na kome je postigao jedini gol za svoju ekipu.

Odigravši posljednju utakmicu u Bundes Ligi 26. marta 1983. godine, Bajern mu je organizovao oproštajnu utakmicu 31. maja 1983. na Olimpjskom stadionu u Minhenu.

Leonidas da Silva

Kao i svi veliki i prvi fudbalski majstori, proslavio se na najvećoj sceni - Svjetskom prvenstvu. Jedan od najboljih brazilskih fudbalera svih vremena, Leonidas bio je sa osam golova najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1938. godine u Francuskoj, na kome je zbog izuzetne elastičnosti nazavan "Homem Boracha" (čovjek od gume).

Zajedno sa Leonidasom kao glavnim akterom, susret Brazil-Poljska (6:5), koji je održan 5. juna 1938. godine, ušao je u istoriju kao jedan od najdramatičnijih na ovom šampionatu. Brazil je lako poveo sa 3:1,i izgledalo je da će bez problema pobjediti. A onda je kiša koja je počela nemilosrdno da pada za tili čas pretvorila teren u kaljugu. Ovo je negativno uticalo na igru Brazila, i Poljska je smanjila na 3:2.

A onda je u jednom trenutku - kako su javili izvješatači - Leonidasu pukla kopačka. Da ne bi gubio vrijeme, skinuo je i drugu, i tek kada su Poljaci izjednačili na 4:4, sudija Eklind je primjetio u onom blatu da je Leonidas bos i poslao ga da se propisno obuče. Pošto u regularnom toku utakmice nije pala odluka, došlo je do nastavka. Najbolji igrač Poljske Ernst Vilimovski, proslavio se sa četiri gola, ali ga je Leonidas dostigao"bicikleta": na ivici kaznenog prostora bacio se za loptom, prevrnuo u vazduhu i okrenut leđima golu snažnim udarcem zatresao mrežu.

Najbolju utakmicu na Svjetskom prvenstvu 1938., Leonidasje odigrao protiv Čehoslovačke. Prva utakmica je završila 1:1, i nakon produžetaka, a u drugoj je Brazil slavio sa 2.1, a oba pogotka postigao je Leonidas. Zbog lakše povrede nije igrao u polufinalu, koje je Brazil izgubio sa 1:2,a u borbi za treće mjesto Leonidas se oporavio i Brazil je pobijedio Švedsku sa 4:2, uz dva pogotka Leonidasa.

Kad je 1942. godine postao član Sao Paola za 50.000 dolara imao je već 29 godina, ali je i dalje igrao briljantno i bio najpopularniji fudbaler u Brazilu. Na njegovoj prvoj utakmici za novi klub protiv Korintijansa (3.3), na stadionu Pakaembu okupilo se rekordnih 74.078 gledalaca. To je bio dokaz njegove ogromne popularnosti, zbog kojeg su se u to vrijeme pušile cigarete Leonidas i jela čokolada "Crni Dijamant". U dresu Sao Paola: 1943, 1945, 1946, 1948 i 1949. Karijeru je završio u 37. godini, pošto je odigrao oko 800 utakmica i postigao oko 760 golova.

Posljednju utakmicu za Brazil, Leonidas je odigrao 29. januara 1946. godine protiv Paragvaja (1:1) u Buenos Ajresu na Kopa Americi. Tada je navalni trio Brazila činio Zizinjo, Leonidas i Ademir. Za Brazil je odigrao 24 utakmice i postigao 25 golova.

Johanes Neskens

Kad je kao petnaestogodišnji dječak preko tv ekrana pratio utakmice Svjetskog prvenstva 1966. godine iz Engleske, na njega je poseban utisak ostavio half pobjedničke ekipe reprezentacije Engleske Nobi Stajls, rastom mali fudbaler koji je imao hrabro srce i oštrinom dobijao mnoge duele, po borbenosti i upornosti bez premca. Da li je ovo uticalo na fudbalski razvoj malog Johana, teško je odgovoriti. Ali da se se razvijao i na kraju postao najoštriji igrač u najboljoj reprezentaciji koju je Holandija ikad imala - to je neosporno.

A Neskens je uvjek igrao hrabro, srčano, borbeno. Nastojao je da oštrina u njegovoj igri nikada ne pređe granice dozvoljenog.

Karijeru je počeo kao 15-godišnjak u rodnom gradiću Himstedeu, gdje je 1970. "otkriven” od skauta Ajaksa. Samo tri mjeseca poslije njegovog dolaska u Ajks postao je standradni reprezentativac. Za četiri godine igranja za "crveno-bijele", tri godine uzastopno je osvajao Kup evropskih šampiona (1971,1972 i 1973.).Pošto je njegov drug Krojf postao ikona Barselone, to je u mnogome uticalo da mu se pridruži u Barsi.

U Barseloni je u potpunosti opravdao očekivanja. Poslije 14 godina, 1974. godine Barselona je osvojila titulu prvaka Španije i izašla iz sjenke Reala.

Kad mu je istekao ugovor sa Kataloncima, Neskens je nastavio karijeru u Nj Jork Kosmosu za koji je igrao od 1978-1984.

Učestvovao je na dva svjetska šampionta. Na prvom 1974. godine u Njemačkoj, odigrao je sve utakmice i postigao ček pet golova, od čega tri iz jedanaesterca. Na finalanoj utakmici, potvrdio je da ima čelične živce kada je već u prvom minutu igre realizovao jedanaesterac.

Četiri godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1978. godine, ponovo je igrao u finalu, ponovo je učestvovao u dramatičnoj utakmici koju je Holandija izgubila nakon produžetaka.

Učestvovao je i na finalnom turniru prvenstva Evrope 1976. godine u Jugoslaviji. Njegova ekipa je zauzela treće mjesto, ali on u susretu protiv Jugoslavije (3:2) nije igrao jer je na prethodnoj isključen. Neskens je zaista bio i velika zvijezda, ali i veliki nestaško holandskog fudbala iz njegovih najslavnijih dana.