Kultura

Aleksandra Čvorović: Nadrastanje (poezija)

Čovjek, Žena, Prostor – Dijalektika poetske zbilje danas

Otvaram „Nadrastanje“ – zbirku pjesama Aleksandre Čvorović. Čitam, i u mislima stvaram predodžbu galerije slika iz stihova pjesama.

Vješto preplitanje simbola sa pojavama ima odlike zasebnih razumljivih,  čitljivih cjelina podvučenih snažnim metaforama. Uvezani segmenti čine zasebnu poruku duboke pozadinske tajnovitosti nalik „Slučajevima“ Danila Harmsa. Nameće mi se misao o potrebi priznanja prisutnosti odlike duboke umjetnosti. Na pravom sam tragu! (Pomislih)

„Ne razumijem tvoje poteze/ukoliko ne ugrožavaju moje planove!“ i na kraju poentu

„Gdje san o ljepoti postaje/Neizvjesnost buđenja u gubitku.“ Aleksandru Čvorović ova zbirka odaje kao vještog žonglera riječima kojeg se rijetko susreće u savremenoj ženskoj  poeziji srpskoga jezika.

To je poezija prigušene strasti u kojoj se žale Tereza iz Avile, Saloma i Sopfa udružene u tihim šapatima koji razdiru podsvijest i vape kao najsnažnija zvona u svom jeku.

Pjesnikinju je teško uhvatiti u zamci monolitnog komada uobličenog shvatanja. Ne daj Bože uobičajenog. Scene iz pjesama pršte reflektivno sugestivnim nabojem. Ona se igra sa situacijama: „Jednom ćeš u začaranom vrtu/ugledati vrata koja vode bilo kuda.“

Čak i u trenucima bespomoći, bolesti koja ju prikiva za krevet njoj je u svijesti bijeg: „Tako bih rado ustala i odšetala/Ostavila prazan krevet za sobom/Slobodno udahnula miris svijeta/Valjda baš tako smrt izgleda.“

Aleksandra Čvorović u svom poetskom traganju nailazi na različite svjetove, možda i bez želje da ih upoznaje (jer za to nema vremena) ali ih silno dobro identifikuje, opisuje i ta pročišćenja kroz katarzu dijeli zajedno s nama. Na svu sreću.

Sa čim uporediti poeziju Aleksandre Čvorović? Ona je svoja ni manje ni više od onoga koliko je Isidora Sekulić precizna, istančana i proračunski revna. Ona je u stanju od običnog kućnog posla kao što je peglanje košulja, „kuhanje bezukusne hrane“  za svu „gorčinu i osjećaj bezvrijednosti“  ipak na kraju pjesme spoznati da „samoća je blagoslov pogledajte Bogu u oči.“ I kad ne postoje strofe tu misao traje, teče u paralelnim ravnima.

Poezija „Nadrastanje“ je kaleidoskop u kojem se prelijevaju boje i to one koje je pjesnikinja podesila da izgledaju posebnim i jedinstvenim, u svojstvu njenih zakonitosti.

„Grli me baršunasta mekoća ogrtača/U polumraku otvaram kutiju za nakit/Bocnula me podivljala grana bisera/kap krvi  je rubinska orhideja/i svjetlaci kupinovog vina.“

A, da bi se skrenula pažnja sa bola koji je tu, i koji može da podbode: „U mojoj mašti čudesno blago gusara/Leptiri i vilini konjici/sletjeli na lopte od ćilibara/tirkizna lica i kornjače od žada/u okovima od bijelog zlata/svijetle u mraku poput Aladinovog blaga.“  (Kutija za nakit)

Aleksandru Čvorović možemo naći u dvorcu raskošnih odaja poezije u različitim raspoloženjima! Ona: „Privlači pažnju/čista moć/znala sam.“

Ona može biti: „Hiperbolična/autentična/skrivena u tekst/utkana/rastakana/oplakana.“

Ali isto tako duboko svjesna svoje misije, one koju je sama odredila da joj bude sudbina, koju nosi kao žrtva, a potom i kao ponos u njenom dostojanstvenom odabiru.

Pjesnikinja dalje priča „jednu priču“ (u stihovima dakako) „Ogorčena na odgovornost koju nosi/u velikom iskušenju da posrne i ostane ležati/Da kaže ja više neću!/pa neka se sruši cijeli surovi svijet čija konstrukcija opstaje na tački dodira/položenoj na onaj najbolniji pršljen na kičmi.“

Poetika „Nadrastanja“ je poetika bola skopčana sa svojim dijelovima i servirana kao neminovnost.

Pjesnikinja je ušla u njen lavirint, dešifrovala ga i ukazala na većinu njegovih oblika.

Bol je nije mimoilazila, ali se s njom hrabro hvatala u koštac. Borila se s njom kao mnogo žena iz naše Krajine (koja je postala istorijskim usudom u metafori „krvava košulja“)  vjerodostojnim načinom bez gubitka vjere, nade.

Kad bi bol oslabila, kad bi ga savladala pjesnikinjina volja ona bi se preobrazila u „Grešnicu“ te: „Duge vijugave mračno- zelene slutnje/isparavaju u dahu alkohola“  kroz koje ona sanja slobodan let, „Voljela bih slobodno letjeti/ovim mračnim brlogom punim izmeta.“

Kad i taj nagon ugasi pjesnikinja se vraća svom osnovnom poslu; ona postaje vjetar, „jurim ka istoku/ (dok) sunce tek sanja rosu“, i to pismo završava sa; „i pišem ponekomu o nečemu/o sebi, samoći i koječemu.“  (Pismo s ove strane)

Aleksandra Čvorović zna da oprašta, (Oproštenje) jer je pjesnikinja sa duboko usađenom sviješću da; nema li se oprosta, sve postaje otrovno isparenje u kojem prvo nestaje razum preobražen u halucinacije, opsjene, a potom se gasi i sam život poput zadnjih zvijezda na praskozorju jutra.

Kroz sva ta iskupljenja, pročišćenja, opraštanja ona postaje na kraju za svoj trud ono što je priželjkivala; (Mudra žena) Cijena je svakako visoka. Pjesnikinja ju plaća i sada zna da se služi „oružjem“ koje se ne može kupiti, nego samo zaslužiti.

„Obilježeni teškom mjerom sopstva/ne letimo jer pozlata krila hrđa/izjedena gorčinom neprijateljstva/Većina griješi, ništa nije kao što izgleda/Mnogo je knjiga na policama prostora i vremena.

„Važno je kako povlačimo konce“ jer „Mi smo stvaraoci stvarnosti.“

„Nadrastanje“ počinje kao „Čovjek“ kojemu se pridružuje „Žena“ te udruženi u „Prostoru“ postaju poetski kosmos kojeg kite stiho-upućene zvijezde koje svjedoče vremenu koje je naše i koje će postati (kad nas ne bude na zemlji) svjedočanstvo o gomili iskrica skupljenih u svijetleću lebdeću loptu bez mogućnosti ignorisanja.

„Nadrastanje“ je borov hlad na zamornoj vrućini putniku željnom predaha kojeg prožima miris smole-tamjana.

Aleksandra Čvorović je zbirkom „Nadrastanje“ poručila haljinu od mašte koju nije tek bilo koji krojač sposoban skrojiti.

Dijalektika strukture te mašte jeste refleksija u slutnjama i željama. Literarni sladokusci će pronaći tu dvorac u kojemu postoje sobe pune ogledala u kojima će se čitaoci ogledati u mnogim svojim svojstvima, računajući na svoj odraz i sa podova i stropova popločanih staklom ispod kojega je navučen fini sloj srebra.

Ako ste sami pisac, nećete ostati nepotaknuti motivima i pobudom da sami uđete u prostor stvaranja poneseni obiljem motiva vrijednih pažnje i novoga stvaranja.

Jer; „Vizionarski dar me obuzima/i vječna čežnja za apsolutom/materijalizuje se na dohvat ruke/Zlatna svjetlost spoznaje sluti/prisutnost svevišnjeg u svakoj ćeliji!“

Tu sve vrvi od mnoštva simbola (kako piše Bodler): „Priroda je hram gdje sa stuplja živog/splet nejasnih riječi kola/Tu čovjek prohodi kroz šumu simbola/što na njega motre oka nepovjerljivog!“

Povrh melanholije nalazi se radost, ne kao dominanta, ali svakako kao svojevrstan „začin“: „Lijepa pratilja moćnih džinova/ne iscrpljuje druge da iscvjeta raskoš/egzotični leptir koji ne pije krv/Rijetka radost u svijetu grabežljivaca.“ (Orhideja)

Čitajući „Nadrastanje“ čitalac se može prisjetiti Marine Cvetajeve, Ane Ahmatove, Wislawe Szymborske kod kojih je snaga naracije i poimanja motiva jednako značajna i ravna sceni usijecanja bodeža u vlastitu kožu.

Pjesnikinja doživljava svoj i tuđi svijet iz vlastite vizure sa otvorenim pitanjem o postojanju čitaoca koji je shvata, ali i koji može da je doživi na način kako ga ona priželjkuje; „Postoji li čitalac?“ Ona se takođe brine da nije otišao na stranputicu, zalutao, te brigu ispoljava brižnim riječima roditelja upućenog vlastitom djetetu i dodaje:

„Ima li ga/ Pa makar da je mali/kao čioda/palčić/naprstak/makar da je duh/vatra/dim/da ga ima i kad ga nema/da samo pričaju da postoji/a niko ga nikad vidio nije.“

                                                                                   piše: Darko Tomić

Komentari
Twitter
Anketa

Da li će izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH uticati na stabilizaciju odnosa u državi?

Rezultati ankete
Blog