Piše: Boris Maksimović

Prvi jugoslovenski Sajam knjiga održan je 1956. godine na Zagrebačkom velesajmu pod pokroviteljstvom predsjednika Josipa Broza Tita. Prisustvovali su mu najznačajniji književnici zemlje, među kojima i Ivo Andrić i Miroslav Krleža. Izloženo je oko 12.000 knjiga svih jugoslovenskih izdavača, ali i izdavača iz Austrije, Čehoslovačke, Holandije, Velike Britanije, Francuske, Italije, Kine, Mađarske, Istočne i Zapadne Njemačke, Poljske, Rumunije, SAD, Sovjetskog Saveza i Švajcarske.

Naredne, 1957. godine, sajam je preseljen u Beograd, u kojem je završena izgradnja modernog sajmišta. Knjige je izložilo oko 60 domaćih i 36 stranih izdavača, iz 16 država Evrope, Amerike i Azije. Međunarodni sajam knjiga u Beogradu iz godine u godinu okupljao je sve veći broj izdavača iz bivše Jugoslavije i cijelog svijeta, tako da je poslije sajmova u Frankfurtu i Varšavi, postao najveće stjecište izdavačkih poslenika iz Evrope, Amerike, Azije i Afrike. Između ostalih, 1959. posjetio ga je i Če Gevara. U Beogradu su se susretale i još uvijek se susreću kulture Istoka i Zapada, što je i ove godine dokazano time što je specijalni gost sajma bila Kina.

Posebnost beogradskog Sajma knjiga je ta da tu kad dođeš granice između književnosti, umjetnosti i nauke kao da postaju labavije. Sve one ljude čija imena viđaš na koricama knjiga ili na naslovnicama novina sada možeš vidjeti kako obilaze štandove, kupuju knjige, slikaju se sa ljudima koji ih zamole za to. Ukratko, nisu više nedodirljivi, možeš im prići, zahvaliti im na sjajnim djelima koja su ti uljepšala život ili naprotiv, reći im da su falsifikatori, plagijatori, kompilatori... Možeš napasti Borisa Tadića, koji tumara tuda, reći mu da je izdao Kosovo, ali treba se probiti kroz buljuk žena koje bi da se slikaju s njima pa shvataš da ne možeš napasti Borisa Tadića.  Možeš prići Vladimiru Kecmanoviću, koji se mota oko štanda „Službenog glasnika“ i reći mu da je „Top je bio vreo“ genijalno djelo, ali da bi sa nekim ostalim mogao biti malo više samokritičniji. Ili Bori Đorđeviću, čije si zbirke pjesama vidio u antikvarnici, a koje potiču iz vremena koje danas djeluje nestvarno daleko, možeš mu prići i reći da je trebalo da počini samoubistvo ako već ne nakon albuma „Labudova pesma“ (da se simbolično slaže uz naziv), a onda bar nakon „Ostalo je ćutanje“.

Za razliku od ovog banjalučkog koji je sa dugogodišnjom lošom politikom ljudima uspio da pokvari užitak odlaska na sajam, beogradski te neće razočarati tako lako. Sve i da čovjek nema para da kupi nova izdanja uvijek ima štandova u antikvarnom dijelu na kojima piše „Sve za 100 dinara“ i gdje je samo pitanje vremena šta ćeš naći. Uvijek može nešto da se iskopa, uvijek postoje bar nekakvi sajamski popusti, a ako nekome ni to ne bude dovoljno uvijek može da se nađu besplatne Biblije na štandovima mormona ili Jehovinih svjedoka. Ali da se ne lažemo, dok dođete do njihovih štandova vjerovatno ćete potrošiti veći dio budžeta namijenjenog za sajam.