Intervju

Haris Jusufović: Možete šerovati i diviti se "mojoj hrabrosti", ali i vi treba da progovorite

Haris Jusufović nedavno je svojim blogom “Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu” izazvao lavinu rekacija i čitanja širom BiH, ali i regiona. Kada, kako i zašto je počeo da piše blog, o pristiglim reakcijama iz Banja Luke, Sarajeva kao i drugih gradova, o svojim pogledima na”tri istine u BiH” u intervjuu Frontalu Jusufović kaže…

Da li ste blog “Hoću istinu šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u Sarajevu” napisali vjerujući da je on više potreban Srbima ili Bošnjacima?

Napisao sam ga prvenstveno mojim sugrađanima u Sarajevu. Bio sam tog jutra na protestu povodom obilježavanja godišnjice stradanja srpskih civila na Kazanima na kojem je bilo jedva desetak ljudi.Razgovor poslije sa gospođom Slobodankom Macanović, čiji su roditelji odvedeni i ubijeni na Kazanima 1993 godine ostavio je na mene dubok utisak. Ona i danas traga za tijelima svojih roditelja, a do sada je sahranila samo jednu kost svoje majke. Kada nam je rekla da su najvjerojatnije sahranjeni u nekoj sekundarnoj grobnici, ostao sam potpuno zatečen. Nikad mi nije ni napamet moglo pasti da u našem gradu postoje i takve grobnice.

Dok sam onako potresen pisao taj tekst, znao sam da želim na posredan način da se obratim i građanima RS-a. Hiljade ljudi u RS-u je oduševljeno pročitalo moju kratku priču i nadam se da su svjesni da sam želio da im bacim rukavicu. Ok, možete šerovati i diviti se "mojoj hrabrosti", ali i vi treba da progovorite:A gdje su vaše komšije?

Da li imate utisak da Sarajevo sve zločine prema srpskim civilima adresira prema Mušanu Topaloviću Caci ?

Da, to je tačno. Nesumnjivo je da Caco nosi najveću odgovornost za ratne zločine prema srpskim civilima u opkoljenom Sarajevu, ali on nije jedini. Postoji i nekoliko stratišta u drugim dijelovima grada, gdje su odvođeni srpski civili za vrijeme rata, koji nisu bili pod komandom i ingerencijama Cacine jedinice.

Ono što je zanimljivije je kako neki moji sugrađani tumače Mušana Topalovića Cacu. Svjesni su svega šta je činio, ali najlakše im je da to umotaju u celofan pod riječima "riječ je o odmetnutom nadrogiranom luđaku" ili "i heroj i zločinac". Neko je odlično primjetio Caco je za dio građana Sarajeva do podne heroj, a od podne ratni zločinac.

Kakve ste zaključke izvukli o komentairma ispod svog bloga i uopšteno da li je odjek u zajednici bio očekivan?

Komentari ispod mog bloga su bili uglavnom pozitivni, ali znate kako to bude sa komentarima, ubrzo su otišli u drugom pravcu, gdje ljudi počnu obimnim i dugačkim komentarima ubjeđivati jedni druge u svoje "istine" i voditi između sebe žestoke polemike. Neka se niko ne uvrijedi, ali nikad nisam volio da čitam takve kilometarske rasprave i smatram to gubljenjem vremena.

Odjek je bio u najmanju ruku kontradiktoran. Tekst je odmah prešao granice naše zemlje i jako dobro je primljen i u susjednim zemljama. Javilo mi se dosta ljudi da mi se zahvali i to mi je posebno drago. Desetak "bivših" Sarajlija potpuno različitog etničkog porijekla, koji su odavno na drugim kontinentima postali neki "novi" ljudi, su osjetili potrebu da mi mejlom ispričaju svoju nesretnu priču. Sve su završavale nažalost isto, odlaskom zauvijek iz Sarajeva i čitavog Balkana.

U Sarajevu, čast nekoliko izuzetaka, potpuni tajac. Srećem ljude koje poznajem godinama, ali oni to ne spominju. Gledam ih u oči i znam da su pročitali članak, ali neće da govore o tome. Osjećam da im je neugodno. Pravimo se blesavi i pričamo o vremenu. Ono što je neobično, nekoliko sarajevskih portala je kao iz topa prenosilo Puhala, Bursaća ili Trifunovića iz Banja Luke kada pišu o ratnim zločinima koje su počinili srpski ratni zločinci. Ali sada ne, iako je bila ogromna čitanost na Buci i Frontu slobode. Pretpostavljam da članak, koji sam napisao, nije zadovoljio visoke kriterije pojedinih sarajevskih portala, ne vjerujem da je riječ o licemjerju.

Odakle dolazi vaša potrebna da javno pišete o svojim unutrašnjim promišljanjima?

Godinama pratim politička dešavanja u BiH i regionu. Prije 2-3 godine otkrio sam društvenu mrežu tviter i forma od samo 140 karaktera je sjajna stvar. Nema puno mudrovanja i balansiranja u tako malo riječi koje mogu stati u jedan tvit. Tu sam često znao da iznosim svoja razmišljanja i stavove. Pa su me drugari sa tvitera počeli nagovarati još davno da počnem da pišem, što sam ja naravno glatko odbio smatrajući prosto da ne znam pisati dovoljno dobro i da ću se obrukati.

A onda prije mjesec dana sam se predomislio i počeo da pišem ono što mislim i smatram da je ispravno u nešto dužoj formi. Zafalilo mi karaktera. Razočaran sam i kako većina ovdašnjih medija površno i pristrasno pristupa nekim važnim temama u svijetu i kod nas. Mišljenja su uniformna i teško je čuti drugačije mišljenje. Međutim, poruka na tviteru je drugačija. Tu sam našao ljude koji dijele moje stavove i svjetonazore. Iako nas je svega 2-3% u BiH, i u regionu, mi postojimo. Živimo u različitim zemljama ili entitetima, ali se jako dobro slažemo i razumijemo. Davno smo prevazišli sve barijere koje su nam naše političke i društvene elite nametnule i mi sa velikim zadovoljstvom te zabrinute "mesije" koje danonoćno bdiju nad našim ubogim nacijama, odlično i politički nekorektno zajebavamo.

Po vama koliko možemo vjerovati današnjoj interpretaciji rata u BiH?

Mislite, koliko možemo vjerovati tri različite današnje interpretacije rata u BiH? To su "svete i apsolutne" istine, koje se ne smiju uopće dovoditi u pitanje. Sve je jasno i sve je rečeno još prije 20 godina. "Naša" istina je jedina tačna, a druge "dvije" su potpuno izmišljene i pune manipulacija. To je nešto kao stav Crkve iz Srednjeg vijeka: "Zemlja je ravna ploha i nema dalje rasprave. Ko god ospori ovu tezu ide na lomaču".

Šalu na stranu, ne možemo vjerovati niti jednoj od te tri "istine". Tek kada to shvatimo, možemo početi sa istinskim pomirenjem u Bosni i Hercegovini. I naravno, prije svega, neophodno je suočavanje sa ratnim zločinima počinjenim u "naše" ime.

I da napomenem to je onih 2-3% ljudi u našoj zemlji odavno shvatilo. To su oni što uživaju u 140 karaktera da prave istinski cirkus od naše tri "istine" u BiH, ali i šire.

Da li je kolektivno prihvaćena pozicija Bošnjaka u ulozi žrtve dobra i/ili potrebna?

Viktimizacija Bošnjaka je godinama sredstvo manipulacije korumpiranih bošnjačkih elita koje nemaju ni znanja, ni hrabrosti da izvedu svoj narod iz tog začaranog kruga. Mnogo je lakše oplakivati sebe i svoju žrtvu, nego krenuti putem progresa i pomirenja u regionu. Ali ta "uloga žrtve" nije sama od sebe došla. Ona je posljedica negiranja genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva i masovne grobnice Tomašica od strane i vlasti Republike Srpske i njenih građana. Taj muk iz RS-a, nijedna riječ sućuti za stradale komšije, pokušaj relativizacije broja žrtava je nešto što najviše boli Bošnjake u BiH. I sve dok građani RS-a se ne suoče sa zločinima počinjenim u njihovo ime, ni Bošnjaci ni Srbi neće naći smiraj. Sve dok hiljade građana Prijedora i srpske i bošnjačke nacionalnosti ne izađu zajedno na dan obilježavanja stradanja Bošnjaka u masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj na Balkanu, sve dok zajedno i jedni i drugi ne zapale svijeću, pognu glave i odaju počast nevino stradalim civilima, ova zemlja, a i RS sama neće moći naprijed.

autor: Senka Ćopić

 

Komentari
Blog