Tema nedelje

Stakleni spomenici primitivizmu

Ulazim u jedan od staklenih spomenika, cijela zgrada sa svojim impresivnim arhitektonskim oblicima odiše nekom elegancijom. Imam osjećaj da se nalazim u Ženevi.

 piše: Maja G. Đurđević

Nikada nisam bila u Ženevi, ali čitajući razne knjige stekla sam utisak da je to grad bitnih ljudi, da je sve besprekorno organizovano, čisto, pomalo sterilno, ali da sve odiše važnošću, da se tu donose jako bitne, teške odluke, odluke koje utiču na sve nas, sitne ljude. I da, u tom spomeniku stakla ja se osjećam kao sitan čovjek.

Gledam u svoje čizme. To jutro ih nisam dobro očistila. Na peti je ostao trag blata. Na prstima se vidi parnica, posljedica moje smotanosti ili činjenica da teško kontrolišem svoja duga stopala. Farmerke na meni su poderane, nisam ih obukla zato što nemam druge, već zato što su mi te najudobnije. Na meni je zelena zimska jakna koja se nimalo ne uklapa u eleganciju ove Ženeve. Ustala sam sa ludom kosom to jutro. Jedva sam je obuzdala i svezala u rep. Bar je čista, razmišljam, dok stojim na mermernom podu.

Misli mi se protežu na sve bitne ljude koji su stajali na ovom istom mjestu, na sve odluke koje su ovdje donesene... I tako u nedogled, dok me iz mog sanjarenja ne probudi "gospodin" u sivom odijelu, košulja na njemu se bori da obuzda stomak.

"Gospodin" je bradat, primjećujem na njegovim cipelama trag blata. Vidim da se i on bori sa kosom, ili ono što je ostalo od nje. Obrve su mu debele, guste i spuštene na oči.

Traži od mene da ga pratim do lifta.  

Gledajući njegov hod stičem utisak da će svakog trenutka pasti na koljena. Vjerovatno ga je teret natjerao da ih savije.

U liftu me čeka mlađi "gospodin". Ležerno obučen. Kosa crna kao ugalj, vjerovatno ofarbana.

Vrata od lifta se zatvaraju.

Izvinjava mi se što smrdi na alkohol. Gledam u sat, tek je 09:15 i kao i uvijek jezik mi je brži od pameti i izgovoram "Ah, da, taj državni posao. Pije se za vrijeme doručka". Nasmijem se u nadi da ću ublažiti izgovorene riječi, ali on me gleda pomalo zbunjeno.

Osjećaj nelagode mu se vidi u očima. "Ne pijem alkohol. Kada se radi onda se radi, ali rođendan koleginici, šta ćeš".  

Napokon stižemo na treći sprat, izlazimo iz lifa i udara me talas vrelog vazduha. Crni, mladi "gospodin" u farmerkama me prati do kancelarije direktora.

Ulazim u tu ogromnu sobu. Prvo što mi upada u oči je glomazni, skupi sto, prikladan za Bijelu kuću. Sjedam u kožnu fotelju, u njoj se osjećam još manje nego u predvorju ovog staklenog spomenika.

Vruće je.

Razumijem zašto Toplana ove godine neće imati dovoljno mazuta za cijelu grejnu sezonu. Treba zagrijati ove staklene spomenike.

Komentarišem vrućinu u zgradi, a gospodin direktor me uvjerava da mora biti toplo kako bi mogli raditi. "Toplina podstiče rad". Razmišljam o nedavnom istraživanju koje sam pročitala o tome kako toplota otežava zdravo rasuđivanje, ali ovaj put biram da ne otvaram usta. Sve mi je jasno.

Sada je već 10 do 10 izlazim iz kancelarije. Ništa novo nisam čula. Direktne odgovore na pitanja nisam dobila. Prisjećam se nedavne teme koju sam radila. Imala sam samo jedno pitanje na koje sam željela konkretan odgovor. Vozali su me sa jedne adrese na drugu. Konačno, odgovor nisam dobila. 

Pitam se da li je u pitanju činjenica da živimo u prekrivenoj diktaturi u kojoj je novinarstvo potisnuta profesija  ili ova "gospoda" u spomenicima od stakla zaista ništa ne znaju?

Činjenica je da se posao u državnoj službi dobija po rodbinskoj i partijskoj liniji, ali kada je zdrav razum prestao da bude "preduslov"?

Trag misli mi prekida osjećaj nervoze. Toplota ovog spomenika i pospan glas mog sagovornika su me uznemirili. Sada već zaboravljam impresivne crte ovog arhitektonskog čuda, onu eleganciju koja me podsjećala na Ženevu. Samo želim da izađem na svjež vazduh. Na putu do lifta se probijam kroz masu gladnih ljudi.

Doručak se servira u 10.

U liftu me ponovo obuzima nemir.

Misli su mi podivljale. Razmišljam o ovoj zgradi. Političari mogu graditi lijepe zgrade, spomenike stakla, koliko god i dokle god žele. Ali zidovi nikada neće sakriti pravu prirodu onih koji borave u njima. Umjesto skrivanja u elegantnim staklenim spomenicima, zašto se ova gospoda ne usredoče na obnovu ove zemlje?

Otvaraju se vrata.

Izlazim iz lifta i krećem se prema izlazu. Napokon sunce obasjava moje lice. Razmišljam kako sam naivna.

Ovo nije Ženeva, ovo je spomenik našem neznanju, našoj sebičnosti i sirovosti.

Primitivizmu?

Smiruje me osjećaj da negdje postoji nešto jače od ljudskog primitivizma. Sjetim se da će jedan dan priroda srušiti sve što je na silu izgrađeno. Priroda je ipak oduvijek nadživljavala sve naše hirove i samo bi nas ponekad podsjetila kolika je njena snaga. 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog