Možete li nam opisati LGBT aktivizam u Srbiji danas?

Ove godine LGBT pokret u Srbiji je obilježio jubilej – 25 godina svog postojanja i rada.  To je veliki broj godina, ali s obzirom na to da je sve počelo sumanutih devedesetih kada nije bilo previše prostora za ljudska prava, i ako uzmemo u obzir da je mala grupa LGBT aktivista i aktivistkinja skoro deset godina radila na pružanju otpora ratu u regionu i režimu u Srbiji, smatram da se za ovih petnaestak godina uradilo puno. LGBT aktivizam, sa svim svojim usponima i padovima, uspio je da dovede temu LGBT prava u fokus interesovanja javnosti, a to je veliki uspjeh jer govorimo o jednoj tradicionalno nevidljivoj manjini čija se prava neprestano pobijaju. Dakle, mogao bih da kažem da je LGBT aktivizam na dobrom putu, ali da smo tek sada, uspješnim održavanjem Parade ponosa otvorili nepregledno polje unapređenja prava LGBT zajednice.

Koji su po Vama ključni problemi s kojima se susreće ova zajednica u Srbiji?

U Srbiji, kao i u cijelom regionu, najveći problemi su nasilje i socijalna distanca. LGBT zajednica je jedina kojoj se otvoreno prijeti smrću. Imamo iskustvo da se tokom ranijih godina dešavalo da neposredno pred Prajd cijeli Beograd bude ispisan grafitima: Ubi pedera! Bilo je potrebno vrijeme da nadležni shvate šta ovi grafiti podstiču i da je neophodno ukloniti ih. Takođe, godinama smo radili sa policijom kako bi podigli stepen tolerancije. Ranije se dešavalo da odvedemo nekog ko je pretučen, a oni kažu: A, i ti nisi morao da nosiš tako uske pantalone. Danas je situacija potpuno drugačija, policija nam je važan partner u promjeni društva.

Sa druge strane, socijalna distanca je i dalje velika. Iako je LGBT zajednica vidljivija nego ranijih godina, potrebno je da još mnogo LGBT osoba napravi „coming out“, da se izloži javnosti na način na koji će okolina shvatiti da LGBT osobe nisu samo aktivisti, već i ljudi koji su njihova djeca, prijatelji, rođaci, kolege... Nije nužno da se sve LGBT osobe bore za svoja prava, da dolaze na Prajd i potpisuju peticije, ali bi bilo dobro da znaju u kakvom su društvenom položaju, da osvijeste korjene problema sa kojima se suočavaju, da budu ponosne na sebe i svoj život.

Šta Prajd predstavlja za LGBT populaciju? Šta konkretno za Vas?

Prajd podiže vidljivost LGBT zajednice. Svuda. Čak i u onim državama u kojima se Prajd dešava 30 ili 40 godina, on je i dalje najvidljivija tačka. Prajd predstvalja pravi presjek odnosa društva i države prema LGBT zajednici. Ljudi koji su godinama prijetili da će napasti Prajd i pobiti nas sve, jesu ljudi koje srećemo svakog dana na ulici i koji nam upućuju jednako preteće poglede. Institucije koje se godinama nisu obazirale na nas, jesu one u koje ulazimo i tražimo da nam vjeruju. Sve ono što je u životu jedne LGBT osobe manje lijepo, vidi se kada kažeš: Pravimo Prajd.

Za mene lično, proces organizovanja Parade ponosa u Beogradu je značio mogućnost promjene. Šest godina, tri zabrane, jedan krvavi Prajd, jedna revolucionarna pobuna, prvi uspješni Prajd prošle jeseni. O tome se radi, o tome da može da bude bolje, da mogu da se uvaže nečija prava, o tome da je promjena moguća.

Kako ocjenjujete LGBT aktivizam u regionu? U kojoj mjeri možemo govoriti o ulozi LGBT aktivizma u BiH, u smislu ujedinjenja pripadnika drugačije seksualne i rodne orijentacije,  koji su inače razjedinjeni u smislu entiteta u kojem žive, nacionalnosti, problema s kojima se susreću i slično?

Zalaganje, da ne kažem borba za LGBT prava je transnacionalna. Ona prevazilazi sve granice, nacije, rodove, polove, sve identitete. Tu se radi o bazičnom poštovanju čovjeka i njegove prirode. Niko ne može da zabrani jednom Srbinu da zavoli jednog Muslimana ili da zabrani nekoj Hrvatici da se zaljubi u neku Makedonku. Ljudi koji pristaju da budu žrtve manipulativnih nacionalističkih matrica, da žive svoje živote na način koji je duboko otcijepljen od njihovih potreba i od njihovog srca, održavaju rat niskog intenziteta.

LGBT aktivizam u BiH se odvija dinamikom koja mu je na raspolaganju. Dobro je da aktivisti u BiH uče iz iskustva koje smo imali u regionu i da sve to adaptiraju na postojeće uslove. Lično, volio bih da ima više autovanih LGBT osoba, jer je to srž promjene.

Kako iz Vaše perspektive izgleda stav srpskog društva/države Srbije prema Paradi ponosa danas?

Postoje dvije važne stvari koje su u ovom trenutku važne za percepciju Parade ponosa u Beogradu. Prva je da Parada nije bezbjednosni rizik. Rizik su svi oni koji žele da je napadnu i ugroze. Druga važna stvar u percepciji je da se sve to radi zbog EU. Netačno. Prajd nam je potreban zbog nas samih.

Manjine u Srbiji 2025? (Vaša predviđanja)

Nadam se da će pojam manjina biti fokusiran na kulturne razlike i da ćemo svi, međusobno, uživati i učiti iz njih, razumijevajući koliko je svijet koji nas okružuje divan.

autor: Aleksandar Popadić