Naprosto, tri interesa, koja se kao trozupci sučeljavaju kako na dnevnopolitičkom, tako i na dugoročnom planu, u mnogome determinišu sudbinu ove (još uvijek) tranzicijske zemlje. Ali, da krenemo ispočetka. Prvi problem (a možda i najveći) koji se nameće je nepostojanje bazičnog konsenzusa o samoj državi. Srpska i hrvatska nacionalna zajednica vide Bosnu i Hercegovinu samo kao prelazni most ka osamostaljenju i eventualnom pripajanju državama maticama, dok se stav Bošnjačkog nacionalnog korpusa suštinski razlikuje i u osnovi je dijametralan. Ako se tome dodaju i konstantna medijska hiperprodukcija nacionalistčkih, ratno zasnovanih retorika, te isti takav diskurs partijskih elita, kristalno je jasno da su izazovi pred ovom državom ogroman zalogaj koji će se dugo žvakati.

Da bi se u budućnosti izbjegli onakvi nemili događaji kojima smo svjedočili devedesetih godina, neophodno je, i čini se jedino realno, da se radi na mnogostrukom povećavanju tolerancije i razumijevanja među ova tri konstitutivna naroda, kao i zaokret prvenstveno medijskog diskursa za 180 stepeni. Jer, očigledno je da svakodnevne nacionalističke javne retorike ne doprinose ni u kom pogledu poboljšanju situacije, nego izgleda prije da nas sve više vraćaju dvadesetak godina u prošlost, a kao što smo se svi uvjerili, to nije i ne smije biti alternativa.

Izgradnja mira, proces dogovaranja, upoznavanja i razumijevanja se nameće kao jedina prava ideja i zato je potrebno sve snage usmjeriti u tom pravcu. Najbolji praktični primjer u korist svega navedenog je (ne)provođenje, sada već famozne, presude Sejdić-Finci i reforme ustava usljed nedostatka povjerenja, koji je prouzrokovan mnogim od ranije neispoštovanim dogovorima partijskih elita. Nepovjerenje se stvaralo godinama, jer se radilo po obrascu: Da komšiji crkne krava! Reformska agenda, koju nam je nametnula EU, je jako poželjna, ako ništa drugo, onda zbog ozbiljnog smanjenja pregolemih institucionalnih kapaciteta, tj. smanjenja zaista monstruoznog birokratskog aparata, koji onda dalje guši privredni potencijal BiH, a građane ostavlja u siromaštvu. Dobra strana ove agende je i suočavanje  sa problemima javnih preduzeća (koja od rata naovamo prave samo gubitke), naplaćivanje zaostalih poreskih dugova, reforma pravosuđa itd. Međutim, da li je tu kraj? Neki teoretičari govore čak o tome da se treba ići ka prestrukturisanju, odnosno reformi cjelokupnog ustava, jer se, po njihovim riječima, samo tako mogu prevazići silni problemi koji su zadesili BiH. Možda to u ovom trenutku i nije baš realna opcija. Kako god, kada i dođe do nekog vida revidiranja ustava (presuda Sejdić – Finci u svakom slučaju mora biti provedena), nacionalno – partijski karteli će morati pružiti ruke pomirenja i bazično se usaglasiti oko toga, jer će im, u suprotnom na nekim od sljedećih izbora podrška i legitimitet drastično opasti.

Što se tiče evropskog puta BiH, kako sam već naveo, pitanje presude Evropskog suda za ljudska prava mora biti riješeno, a to je prvi od dva preduslova (drugi je uspostavljanje mehanizma koordinacije prilikom čega de EU modi razgovarati sa ''jednim glasom'' iz države) za kredibilnu aplikaciju za kandidaturu. Ako neko misli da se britansko – njemačkom inicijativom pitanje sprovođenja presude Evropskog suda marginalizuje – grdno se vara. Prosto nema načina da se to pitanje zaobiđe.

Ipak, to je samo prvi korak, jer nakon toga slijedi proces pregovaranja sa Evropskom unijom koji se sastoji od preko trideset poglavlja i može potrajati i duže od dvadeset godina. Krajnje je vrijeme da Bosna i Hercegovina krene mnogo brže u procesu pridruživanja EU, jer su, čini mi se, i politički establišment, a i (dobar dio, nikako svi) građani svjesni da Evropska unija najvjerovatnije nema alternativu. Logičko pitanje se postavlja: ''Ako ne u EU, gdje i šta onda?'' Sve zemlje iz okruženja su već pridružene članice ili su na dobrom putu da to postanu, a naša zemlja poprilično kaska za njima, što nije tako dobro. To se može vidjeti na bezbroj primjera, počevši od unutrašnje konstitutivne uređenosti zemlje, preko ekonomije i privrede do bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika.

Jednostavno, sva ova mjerila nam ne idu u prilog – blago rečeno. Međutim, tu nije kraj. Iako su građani BiH u mnogome saglasni oko evrointegracija, na samoj teritoriji Republike Srpske stav nije u potpunosti usaglašen. Istraživanja koja se sprovode na teritoriji Republike Srpske u zadnjih godinu dana, pokazuju porast evroskepticizma kod građana ovog entiteta. Jedva da je preko pedeset posto ispitanih izrazilo želju za ulazak u EU. To je i dalje dovoljno, međutim, napominjem da je procenat bio mnogo veći prije samo 5-6 godina. Ovo može biti potencijalno zabrinjavajuća činjenica iz prostog razloga što, ako se jednog dana bude raspisivao referendum za ulazak BiH u EU, pitanje je da li će se raspisivati na državnom ili entitetskom nivou, a samim tim, ukoliko se bude implementirala ova druga opcija, postoji i dupla bojazan za eventualne negativne rezultate.

Ukoliko se narod bude neposredno izjašnjavao i o ulasku u NATO pakt, to će da bude još i veći problem. Očigledno je da narod u Republici Srpskoj nije zaboravio silna bombardovanja devedesetih godina, te da ako se ovaj entitet bude izjašnjavao po ovom pitanju na referendumu, pozitivan odgovor možemo odmah isključiti. Ovu tvrdnju potkrepljuju i slična istraživanja koja su gore spomenuta, između ostalih i istraživanja sa FPN-a u Banjaluci od prije nekih godinu i po, gdje se protiv ulaska u NATO izjasnilo osamdeset posto ispitanih. Situacija u Federaciji BiH je dosta drugačija i čini se da se sutra održava referendum, većina građana bi bila za ulazak. Tu se najbolje vidi tužna sudbina BiH, jer kada ne postoji konsenzus oko bazičnih stvari kao što su evroatlantske integracije, oko čega drugog bi se isti mogao uspostaviti? 

Nužno je pak reći da su zemlje u okruženju takođe naklonjene sjevernoatlantskom savezu, pa su se tako Hrvatska i Albanija već integrisale, dok je strateška odluka Srbije zasnovana na vojnoj neutralnosti. Ovdje naglašavam da država Srbija tijesno sarađuje sa NATO paktom i da, iako se u ovom trenutku vojna neutralnost ne dovodi u pitanje, ne postoji nikakva garancija da se stvari u najkraćem roku neće promijeniti. Kada ovu temu analitički obrađujemo, moramo se osvrnuti na bezbjednosni karakter eventualnog pristupa NATO-u. Iz čisto pragmatičnog ugla, smatram da bi ovaj vid integracije permanentno eliminisao mogućnost bilo kakve ponovne eskalacije sukoba na ovim prostorima, jer je jasno da bi to bilo praktično nedopustivo iz ugla ovog političko – vojnog saveza. Dalje, to bi garantovalo i moćnu zaštitu bosanskohercegovačke teritorije od bilo kakvog vida inostrane agresije (podsjećam da se eventualni napad na bilo koju zemlju NATO pakta posmatra kao napad na sve članice istog) ili bilo kakve ekspanzionističke prijetnje na račun BiH.

Pritom, cijena koju će građani BIH platiti biće zaista mala (vojni i politički doprinosi Bosne i Hercegovine realno ne mogu biti jako veliki, niti se to očekuje od ove zemlje). Sve u svemu, ostaje nam da vidimo kakva nas sudbina čeka. Izazovi vezani za bazični konsenzus oko samog uređenja zemlje mogu biti riješeni samo velikim naporom i istrajnošću, jer tačno 20 godina nema napretka po ovom pitanju, a za sada nema izgleda ni da će ga biti. Očigledno je da princip konsocijacijske demokratije ne funkcioniše ni izbliza kao u npr. Belgiji, iako su linije društvenih rascjepa dosta similarne. To sigurno u mnogome zavisi i od same političke kulture tri nacije. Ako vjerujemo Ralfu Darendorfu, za promjenu političke kulture moraćemo sačekati još četrdesetak godina, što je za sve nas teško prihvatljivo. 

Ovo teško breme se već prenosi na mlade koji će ubrzo postati nosioci promjena. Molim “sva tri boga” samo da mladi ne liče na svoje “očeve osnivače”. Uzmimo stvar u svoje ruke! Na kraju krajeva: ''Ako se nećemo baviti politikom, politika će se baviti nama'', a to je formula koja nam kroz istoriju nije mnogo ni dobrog ni korisnog donijela.

Autor: Stefan Blagić