Oh, kako mrzim Sarajevo, lijepi grad, svih tih uhljebljenih beskorisnih maminih i tatinih sinova i kćeri, po obrazovnim institucijama koji će nas (šta “će” nego već jesu) doći glave. 

Oh, kako samo mrzim Sarajevo, lijepi grad svih tih uhljebjenih balijskih i četničkih kadrova, neuspjelih studenata/ica političkih nauka i još pokojih narkomanskih izdrkotina po zajedničkim institucijama, što im povazdan neko smeta jer su neshvaćeni i jer, eto, pate od ratnih trauma.

Oh, kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad, tobožnjih uvrijeđenih humanista, građana, urednika listova što su u ratu ucjenjivali ljude da im prepisuju stanove, da bi ih kao kadrovi obavještajnih službi puštali iz grada da liječe teško bolesne članove proodica.

Oh, kako mrzim Sarajevo, lijepi grad u kojem kurvetine od urednica medija znaju riknuti na Kačavendu, al’ im je pedofil Ahmetović dražesno stvorenje jer je od onih što im je uhljebio kretenski porod.

Oh, kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što mu je odjednom dobar Njegoš Sikiraš, ali se ne sjeća njegove rodbine zatrte do zadnjeg u Grahovištu ‘92 (sve od 1910. godišta pa nadalje) od strane tobožnje multietnićke armije.

Oh, kako mrzim Sarajevo, lijepi grad, taj što ukoljicu trudnica, baba, djedova i maloljetne djece Nasera Orića dočekuje kao heroja, a zapaljeni Srbi, nevini civili po Milinkladskoj ulici i mnogim drugim mjestima (uključujući prijatelja moga djeda Sretena Ninkovića) im nisu bitni, niti su ikada čuli za njih, nikad čuli za njihove patnje i koji u njemu nikada nisu našli spokoja dostojnog svoga mučeništva.

Oh, kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što postavlja table koje proklinju neodređene “srpske zločince”, a da su mu neimenovani i posve neetnički/konfesionalno definisani zločinci koji uništiše prije kojih 70-tak godina najveću jevrejsku zajednicu na Balkanu poslije Soluna, ili oni što postrojavaše na Koševu ili pred Begovom džamijom ponajprije Crnu legiju, a onda Handžar diviziju. 

Oh, kako mrzim Sarajevo, taj lijepi grad što su mu endžioski ublehaši vrhunac pravde.

Oh, kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad što svugdje zapaža tobožnje fašiste, a svoje fašističke grozote nikada nije predočio kako treba, oh kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što tobože mrzi četnike, a čije je, u kolektivnom pamćenju prešućeno, gradDŽanstvo te iste četnike htjelo upustiti u Sarajevo 1945. da uščuva svoje sitnosrpstveništvo.

Oh, kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad, kojem je autor idiotskog spisa, zvanog “Islamska deklaracija” i voditelj idiotske i destruktivne politike Alija Izetbegović zaslužio muzej u koji si dužan voditi učenike da, kao, tobož, nešto nauče. I kako mrzim Sarajevo, taj lijepi grad koji više nije ništa do karakazana ludila, bezumlja, neobrazovanosti i kretenizma svakoga ko iz njega nije otišao… 

Oh, kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad, tako lažno nabijeđen da je drugačiji...

Vuk Bačanović