Izbjeglička kriza, s kojom će se najveći broj europskih zemalja nositi još dugo – naročito ako se broj izbjeglica poveća zbog nove eskalacije "malog svjetskog rata" u Siriji (nakon novih ruskih napada u toj zemlji) - postavila je novu temu na kojoj se izoštravaju ideološke pozicije u europskoj politici. U Hrvatskoj se to zaoštravanje reflektira i na unutarnjepolitičkom i na vanjskopolitičkom planu. Jednim dijelom to je zbog pluralizacije političkog prostora, do koje je došlo nakon ulaska zemlje u EU. Nakon 2013. ne mora se više voditi računa o "nacionalnom konsenzusu", jer više nema nikakvog "nacionalnog cilja" kao što su ranije bili: proglašenje nezavisnosti, teritorijalna integracija i ulazak u NATO i EU. Došlo je do Konzervativna politika može sasvim dobro surađivati s diktatorskim režimima u inozemstvu, pod uvjetom da je to u "nacionalnom interesu" i da su diktatori "naši prijatelji"re-ideologizacije hrvatskog društva, a možda i politike, što ćemo vidjeti i u izbornoj kampanji ovog mjeseca.

No, izbjeglička kriza ima i svoju ideološku logiku. Kritike koje premijer Milanović upućuje Srbiji i Mađarskoj, naime, imaju snažnu ideološku osnovu: on kritizira desne vlade u te dvije zemlje, povezujući njihove postupke s desnicom u Hrvatskoj. Meta su Vučić i – naročito – Orban, koji je postao simbol za ideologiju obnovljenog nacionalizma i suverenizma, te je jedan od glavnih protivnika europske ljevice.

Ima li takva ideologizacija izbjegličkog pitanja ikakvog temelja?

Naravno da ima. Da bismo to objasnili, treba se vratiti na glavno pitanje: zašto, uopće, postoji mogućnost traženja azila? Zašto je izbjeglički status uopće priznat kao pravna i politička kategorija? Temeljem čega je moguće da ljudi koji se nalaze pred stvarnim egzistencijalnim opasnostima u zemljama čiji su državljani – bilo iz ratnih ili nekih drugih, političkih razloga – zatraže zaštitu u nekoj drugoj zemlji? Nije li za njihovu sigurnost i za njihova prava odgovorna njihova – a ne neka druga – zemlja?

Ako vjerujemo u načelo suvereniteta i apsolutnog ("svetog", nepovredivog) državljanstva, takva je mogućnost upitna ili čak i – neprihvatljiva. Tradicionalna suverenost podrazumijeva da državljanski status predstavlja ako ne nepremostivu, a onda barem važnu granicu između naše zemlje i inozemstva, između domaćeg i stranog. Ona prava koja imamo u vlastitoj zemlji, onoj čiji smo državljanin (ili državljanka) – nemamo u drugim zemljama, u kojima eventualno postoji samo pravo na gostoprimstvo i na minimalnu zaštitu. Takva zaštita podrazumijeva, primjerice, policijsku zaštitu ako nas netko osobno napadne – iako smo stranci – ali ne i pravni status koji omogućava trajnu zaštitu u odnosu na zemlju čiji smo državljanin.

No, pravo na azil je jedna od temeljnih liberalnih kategorija, pa je stoga istinski moguć samo u liberalno-demokratskim zemljama. Azilanstvo dijeli zemlje koje ga omogućavaju i one koje se zadržavaju samo na dobrodošlici i zaštiti izbjeglica, ali im ne otvaraju vrata za trajno useljavanje. U Turskoj, Jordanu i Libanonu danas ima mnogo izbjeglica, ali malo azilanata, i još manje onih kojima je odobren azil. Turska je tek 2013., i to pod pritiskom Europske unije, donijela nešto liberalniji zakon o azilu – ali je u njoj danas skoro 1,6 milijuna izbjeglica, a "samo" 106 tisuća azilanata. Naravno, možda je to zato što izbjeglice ne apliciraju za azil, jer ne žele trajno ostati u Turskoj. Ali, sigurno je i zbog toga što Turska – kao ni Grčka ili druge balkanske zemlje, pa i Hrvatska – ne pokazuje da doista želi useljavanje. Upravo suprotno – pokazuje da bi radije da se izbjeglice ne zadržavaju na njenoj teritoriji. Na drugoj strani, u najrazvijenijim, ali i najliberalnijim zemljama Europe, izbjeglice su (dosad bile) ipak u većoj Konzervativni suverenisti sekuritiziraju pitanje izbjeglica, zato što sigurnost smatraju vrijednošću većom od slobode. Oni ne vjeruju u univerzalni karakter želje za slobodom, nego slobodu povezuju s državljanstvom i suverenitetommjeri tretirane na način koji je u skladu s liberalnim svjetonazorom, te im je pružena zaštita koja se približila onoj koju uživaju državljani. Otvorene su im mogućnosti integracije – iako to nije išlo bez otpora antiliberalnih grupacija. Ti otpori dolazili su često i od samih useljenika – koji su zapravo često odbijali integraciju, nastavljajući samo fizički živjeti u novoj zemlji, ali u stvarnosti su i dalje bili oslonjeni na kontakte i zaštitu koju im pruža zajednica s kojom su došli u nju. Liberalizacija, da bi uspjela, mora biti dobrodošla na obje strane: i među državljanima zemlje u koju se useljava, i među samim useljenicima. To se uglavnom nije dogodilo. Pa ipak, pokušalo se. Politika otvaranja vrata nije imala nikakvih negativnih ekonomskih posljedica za te zapadno-europske zemlje. Zemlje koje imaju najviše imigranata (bilo ekonomskih ili političkih) ujedno su i najrazvijenije zemlje Europe. One su – u pravilu - ujedno i među najslobodnijima.

Liberalna politika, naime, polazi od pretpostavke da svaki čovjek na svijetu ima pravo na slobodu. Sloboda je najviša i jedina univerzalna vrijednost - ona želja koju imaju svi ljudi na svijetu, bez obzira gdje se rodili. Rođenje u nekoj zemlji, stvar je okolnosti na koje nitko od nas nije mogao utjecati. Nitko nije zaslužan što se rodio u mirnom i demokratskom dijelu svijeta, niti kriv što se rodio u siromaštvu i diktaturi, ratu i neslobodi. Zbog toga što su ljudi rođeni u ovom drugom, lošijem i nesigurnijem dijelu svijeta, ne zaslužuju biti trajno kažnjeni. Nitko nije svojom voljom izabrao neslobodu, i svatko ima pravo na pobunu protiv diktature i rata.

U liberalnom svjetonazoru, obaveza građana da budu lojalni režimu koji ih ugrožava je tek relativna. Pravo na pobunu protiv takvog režima, kao i Politika liberalnog intervencionizma toliko je puta zloupotrebljavana – i to uglavnom od strane konzervativnih snaga, da je u međuvremenu postala vrlo nepopularnapravo na odlazak iz njega – spadaju u temeljna i opća ljudska prava. Nikakvo državljanstvo niti suverenitet ne mogu ih dovesti u pitanje. Pravo na izbor, na slobodu odabira gdje će se živjeti, također je jedno od temeljnih ljudskih prava, jer je izbor u jezgri koncepta slobode. Totalitarni i autoritarni poreci, međutim, dovode u pitanje to pravo, uskraćujući pravo na putne isprave onima koji su "sumnjivi".

Napuštanje diktature, kao i pobuna protiv nje, za liberale spadaju među univerzalna prava svakog pojedinca. S druge strane, svaka liberalna država, ona koja cijeni univerzalnost ideje slobode, ima moralnu (ako ne veći stvarnu) obavezu da pruži utočište i zaštitu svakom pojedincu koji bježi iz neslobode, iz diktature i rata. To se odnosi na svakog čovjeka, bez obzira na njegovo državljanstvo. Pravo na slobodu nije nešto što nam daje država, pa prema tome ne može ni biti ovisno o volji države u kojoj živimo. Ona država koja negira to temeljno ljudsko pravo prestaje biti "naša". Ona to nije zato što nije reprezentativna, odnosno ne odražava bit ljudske prirode, u kojoj je samo želja za slobodom uvijek prisutna.

Na temelju tih liberalnih postavki stvoreno je, uostalom, i pravo na slobodno kretanje iz jedne zemlje u drugu. Liberalna država nema pravo zaustaviti slobodnog čovjeka – osim u striktno propisanim i vrlo ograničenim slučajevima, kad bi sloboda jednog čovjeka mogla (i to s velikom vjerojatnošću, i uz predočene dokaze) ugroziti slobodu drugih ljudi. Ako se dva pojedinca žele sresti, državljanstvo ijednoga od njih ne smije predstavljati zapreku takvom susretu. Države moraju obrazložiti zašto im onemogućavaju susret, odnosno ostvarenje želje za susretom. U tom smislu, za libSvaki Sirijac, Iračanin ili državljanin Sjeverne Koreje koji želi napustiti te zemlje jer u njima nema slobode – ili zato što u njima nema mira – trebao bi biti dobrodošao u liberalno-demokratsku zemlju, zato što je svaka zemlja slobode njegova prava domovinaeralne države, dovoljno je pozivno pismo onoga tko poziva, da se onome tko je pozvan omogući ulazak – čak i ako dolazi iz zemlje čiji državljani trebaju ulazne vize.

Šengenski sustav – sustav otvorenih granica – simbolizira rušenje moći države i povećanje moći pojedinca. On je simbol politike i svjetonazora koji slobodu vrednuju više od sigurnosti, i koji ne dopuštaju da se zbog straha ona suspendira. Sloboda nosi sobom rizike, ali s rizicima se treba znati nositi – njima treba znati upravljati. Zbog rizika – osim ako nisu dramatično veliki – ne smije stradati princip slobode.

Pravo na azil je povezano s temeljnim liberalnim vrijednostima, i zato su azilanti ako ne već dobrodošli, a onda barem tolerirani upravo u najliberalnijim zemljama svijeta. Neke od tih zemalja (ne sve) pomažu pobune koje su usmjerene na svrgavanje diktatura – u, danas prilično kontroverznoj, politici liberalnog intervencionizma. One smatraju da su dužne pomoći ostvarenju slobode bilo gdje na svijetu, jer je svaki onaj tko želi slobodu bliži liberalnoj državi nego diktatorskoj – čak i onda kad je državljanin diktatorske države, a ne liberalne.

Svaki Sirijac, Iračanin ili državljanin Sjeverne Koreje koji želi napustiti te zemlje jer u njima nema slobode – ili zato što u njima nema mira – trebao bi biti dobrodošao u liberalno-demokratsku zemlju, zato što je svaka zemlja slobode njegova prava domovina. Zemlja koja negira i onemogućava slobodu i mir ne može biti njegova prava domovina, makar se u njoj rodio. Diktature nisu reprezentativne, i u tom smislu nemaju legitimitet. Liberali vjeruju da one ne zaslužuju poštivanje suvereniteta.

Naravno, politika liberalnog intervencionizma toliko je puta zloupotrebljavana – i to uglavnom od strane konzervativnih snaga, da je u međuvremenu postala vrlo nepopularna. Pokazalo se njeno agresivno, ružno lice. Naročito je to slučaj nakon američkih intervencija u Vijetnamu, a potom i u Iraku. U tim se slučajevima ubrzo pokazalo da stvarni razlog vojnog interveniranja nije bilo širenje slobode, nego izvanjska kontrola, ograničavanje suvereniteta ili nametanje režima silom. Može li se sloboda postići okupacijom? Može li se očekivati da se liberalne vrijednosti "nametnu" oružjem? Da se građani "oslobode" bombardiranjem? Radi se, naravno, o liberalnim iluzijama, ili samo o izgovorima u kojima su konzervativci koristili liberalnu retoriku, bez stvarnih liberalnih namjera. Naročito se to odnosi na bombardiranje Iraka – koje su izveli neokonzervativci koji su samo "posudili" liberalnu retoriku. Iako – u američkom slučaju – konzervativno i liberalno su tako isprepleteni da je teško odrediti gdje jedno počinje a drugo završava.

Međutim, dobrodošlica azilantima je nešto sasvim drugo. Tu se ne radi ni o kakvom interveniranju radi svrgavanja režima – iako se danas, u svjetlu sirijske krize čini da bez takve intervencije neće biti moguće zaustaviti daljnje negiranje slobode i onemogućavanje mira. Ovdje se radi o pružanju utočišta žrtvama nasilja, o otvaranju vrata liberalno-demokratskih zemalja onima koji napuštaju diktature ili ratno stanje, te time zapravo ostvaruju svoju prvu odluku u korist slobode.

Podjele koje postoje i u Hrvatskoj oko azilanata pokazuju, zapravo, da se i u njoj – upravo po ovoj ideološkoj liniji – dijele liberali i konzervativci. Ovi drugi protive se politici otvaranja vrata žrtvama koje žele slobodu, i koje su spremne na goleme rizike kako bi živjele u slobodi. Konzervativni suverenisti sekuritiziraju pitanje izbjeglica, zato što sigurnost smatraju vrijednošću većom od slobode. Oni ne vjeruju u univerzalni karakter želje za slobodom, nego slobodu povezuju s državljanstvom i suverenitetom. Izbjeglice su dobrodošle samo ako ne narušavaju naš identitet i tradiciju: ako su naše nacionalnosti ili vjere. S druge strane, konzervativna politika može sasvim dobro surađivati s diktatorskim režimima u inozemstvu, pod uvjetom da je to u "nacionalnom interesu" i da su diktatori "naši prijatelji". Promjene režima, revolucije i građanski ratovi – čak i kad imaju šansi promijeniti svijet – su suviše riskantne i opasne. Bolji je vrag kojeg poznajemo, nego avanturističko putovanje u nepoznato. Bolje je sus Pravo na izbor, na slobodu odabira gdje će se živjeti,  jedno je od temeljnih ljudskih prava, jer je izbor u jezgri koncepta slobode. Totalitarni i autoritarni poreci, međutim, dovode u pitanje to pravopendirati slobodu, nego nositi se s rizicima koje ona sa sobom donosi.

Europska unija je koliko liberalna, toliko i konzervativna tvorevina. Nakon kraja Hladnog rata (1989.) činilo se da je liberalizam ne samo pobijedio, nego da je istisnuo sve alternative – tako su, barem, tvrdili liberali. Ali, danas, 25 godina nakon kraja Hladnog rata, čini se da su liberali i konzervativci u najmanju ruku izjednačeni po moći i utjecaju na njene politike. Liberalizam je danas, čak i u europskom kontekstu, postao "sumnjiva" ideologija, koju kritiziraju i s lijeva i s desna. Rezultat bitke za izbjeglice i azilante pokazat će nam tko je jači, a tko slabiji. Ako se uspostavi "tvrđava Europa", ako se vrate tvrde granice, čak i među zemljama-članicama EU, ako se zatvore vrata izbjeglicama i azilantima, ako se obnovi nacionalistička politika i retorika – bit će to kraj liberalne Europe. Nova Europa, ako i ostane povezana nekim institucionalnim okvirom, bit će Europa ravnoteže snaga, u kojoj će velike sile imati glavnu riječ – a male države će biti samo njihovi klijenti. Takva je Europa moguća, i moguće je da će biti (ako se uspostavi ravnoteža) i dalje mirna. Ali, bit će to jedna sasvim drukčija Europa od one koju smo imali od 1989. do danas.

                                                          Dejan Jović