Znamo da su Vam razne političke partije nudile anganžman. Zašto ste se odlučili baš za SDS?

Osnovni razlog je naravno politički program i vrijednosti koje stranka promoviše. Generalno posmatrano, sve velike partije su iste po dubini. To je naprosto neminovna posljedica velikih brojeva. U jednoj stranci koja ima nekoliko desetina hiljada članova, kakva je SDS ili SNSD, jasno je da imate svega i svačega – od izvanrednih ljudi do vrlo sumnjivih likova. Tako je i kod republikanaca i demokrata u SAD-u, i svagdje drugdje. Razlika je prije svega u nekoliko ključnih ljudi koji diktiraju duh, matrice ponašanja i dopuštene prakse unutar stranke kao i u političkoj borbi. Moje je mišljenje da je aktuelno rukovodstvo SDS-a, na čelu s g-dinom Bosićem, postavilo, ili želi da to uradi, jednu zdravu politiku koja je gotovo jednaka onome što ja smatram ne samo trenutno najpotrebnijim za nas u RS, već i načelno ispravnim.Nemamo ovdje prostora ulaziti u detalje, ali dovoljno je nekoliko ilustracija. Navešću tri koje je stranka promovisala u formi deklaracije na zadnjoj skupštini 10.maja 2015. Prije svega radi se o generalnom pomjeranju političkog fokusa s tzv “velikih” tema – referenduma, samostalnosti, itd; ka onome što se zove stvarni život.RS je primarno ugrožena, ne “spoljnjim neprijateljima i unutrašnjim izdajnicima” već očiglednom činjenicom da mi nismo u stanju da se podignemo do nivoa samoodržive političke zajednice. Vlade SNSD-a, sve od 2006., ponašaju se potpuno apsurdno krčmeći resurse zemlje bez jasne vizije. To se vidi po svim pokazateljima, od duga do rasprodaje resursa. Naša zaduženos je skočila sa 1.045 milijardi 2006 na gotovo 5.5 milijardi danas. Pri tome smo prodali Telekom, Rafineriju Nafte, dali koncesije na ugalj u Ugljeviku, i šta sve ne. Naravno, privatizacija, kao i zaduženje nisu ništa sporno sami po sebi. Vlada je u pravu kada tvrdi dasmo mi formalno daleko od kritične zaduženosti prema standardima EU. Ali problem je što je naš dug tzv. “loši” dug, naime zaduženost koja se koristi za pokrivanje budžetskih rupa i tekuće potrošnje a ne za ekonomski razvitak. To je lako dokazati ako vidimo da naš spoljnotrgovinski deficit raste i/ili ostaje ekstremno visok, kao i stopa nezaposlenosti. Da je dug “zdrav” – tj. upotrebljen za razvoj, to se ne bi događalo. Prema tome, moje je mišljenje da je SNSD enormno zadužio i rasprodao zemlju zarad kratkoročnih efekata širenja iluzije o”boljem” entitetu. O eventualnoj organizovanoj pljački države od strane nosilaca državnih funkcija ne želim govoriti, nadam se da će nadležne institucije pokazati da li, i ukojoj mjeri, u tome ima istine.Tu prelazimo na drugu bitnu stvar koju,čini mi se, SDS pod sadašnjim rukovodstvom želi ostvariti- uspostaviti ono što se često naziva pravna država i vladavina prava. Korupcija je ovdje poprimila takve razmjere dasmo mi oguglali na takve društvene patologije kao što je afera “papak” ili ova najnovija s “zlatnim predsjednikom”. Nama je potrebna neka vrsta katarze, i mislim da je Zakon o porijeklu imovine mogući način da se to postigne, premda naravno postoje ozbiljne dileme oko takvog jednog zakona. Treća razlika, koja je mene usmjerila ka SDS-u je činjenica da se stranka nedvosmisleno usmjerila ka Evropi i Evropskoj Uniji, odbacujući pri tome neke mitove popularne u našem narodu, ali nažalost, ili na sreću, nemoguće. Za razliku od SNSD-a čiji lider neprekidno osporava EU i izražava vrlo snažan i otvoren evroskepticizam, ja sam na stanovištu da je, uz sve manjkavosti, to ne samo prirodan već i najbolji put za nas. Ove generalne pozicije su tačka susreta mene lično s SDS-om. Ostaje da se vidi koliko će biti sposobnosti da se nešto iz ove agende ostvari.

Šta biste izdvojili kao primarnu političku ideju i viziju Srpske demokratske stranke?

Govoriti o savremenoj “postmodernoj” politici u terminima poput “vizija” je skoro pa metodološka greška, s obzirom da je vrijeme velikih vizionarskih politika i velikih ideoloških sukoba prošlo. Rekao bih srećom, premda sa zadrškom. Zapad je, da parafraziram Hegela, Koževa i Fukujamu, dovršio svoju političku istoriju i smirio se u ideološkoj kolotečini. Dogma je postavljena kao nesveto trojstvo: liberalizam + kapitalizam + demokratija i, kao i svaka dogma, ne dopušta svoju upitnost. Onaj ko bi danas u prostoru zapadne civilizacije postavio pitanje o status ovih modela, bio bi diskreditovan, ne samo kao naučnik ili političar, već i sa moralne tačke gledišta. Naravno, postojeća dogma razrađuje se u detalje, i diskusija oko pitanja šta jeste kapitalizam, i koji kapitalizam, šta jeste demokratija i koja vrsta demokratije, veoma su zaoštrena i gotovo da imaju intenzitet nekadašnjih ideoloških rasprava. Pitanja poput karaktera globalizacije, ili recimo dominirajućeg neoliberalnog okvira, i sl. imaju veliki i dalekosežan, kako teorijski tako i praktičnopolitički značaj. Na primjer, veoma je interesantna i značajna sadašnja teorijska i politička polemika koja se događa u SAD oko povratka “lijevih” momenata u struktura liberalno-kapitalističkog diskursa, koju je promovisala Obamina administracija, prije svega sa Obamacare. Ipak, respektujući značaj i kompleksnost ovih diskusija, one nesumljivo ostaju u okvirima vladajuće paradigme.Političke razlike se danas manifestuju na nivou operacionalizacije. 

Dakle, da rekapituliram, odgovor na vaše pitanje, “vizija svake kredibilne stranke, računajući i SDS, danas su otprilike tu negdje – radi se o njihovoj operacionalizaciji, i stranke se bakću tim stvarima. 

Da li smatrate da bi opozicija i na predstojećim lokalnim izborima trebala izaći ujedinjena i da li ćete se i vi eventualno naći na listi?

Mislim da je jasno da se politička scena RS-a formira kao “blokovska” podjela, gotovo dvopartijski sistem. To je i logično s obzirom da mi imamo klasičan tzv “vestminsterski” model demokratije, koji prirodno teži dvopartijskom sistemu. Naravno, formalno mi imamo ogroman broj stranaka ali suštinski se stvar svodi na binarnu dilemu ili-ili: koalicija oko SNSD-a ili Savez za promjene oko SDS-a. Osluškujući stavove svojih sugrađana čini mi se da je SZP favorit, i to izraziti, ali preduslov za to je da se ide s jednim kandidatom. Tj. da se ovaj put ne dopusti pojava nekog Trojanskog konja, kao na prošlim izborima.

Što se tiče mog angažmana, mislim da je angažman koji sada imam u stranci optimalan, i realno već prevazilazi vrijeme i prostor koji mogu odvojiti za praktičnu politiku. Ja sebe ipak vidim kao naučnika i moje ambicije idu u tom pravcu.A iskren da budem, i ne mislim da imam talenta za politiku u formi kandidatura, naprotiv.

Šta su vam glavne zamjerke na rad vlasti u RS-u?

Spisak je podugačak u kontekstu konkretnih politika, i neke sam već naveo,ali moja ključna zamjerka je to što je ovdje promovisana jedna abnormalna politička kultura u kojoj je bukvalno sve dopušteno. SNSD, ali prije svega prvi čovjek te stranke, su promovisali kao ideal najvulgarniju formu makijavelizma, u kojoj vam je sve dopušteno ako možete da prođete nekažnjeno. Ako vam treba poslanik vi ga kupite, ako vam se ne sviđa uređivačka politike neke TV stanice vi prijetite njenom direktoru i vrijeđate novinarke te TV kuće.Ako vam se ne sviđa politika vašeg koalicionog partnera vi pogazite sporazum, potpis i riječ i raskinete koaliciju. Itd,itd.U toku ere SNSD-a, u Republici Srpskoj je Houseof Cards model političkog ponašanja postao ne samo dopušten, već i ideal kome se teži i koji čak nove generacije poounutruju kao vlastiti moralni kredo. To je lako razumljivo, jer kao i u toj kultnoj američkoj seriji, i u našem slučaju glavni izvođač majstorski radi, pa ne čudi lakoća s kojom zavodi. Između ostalog, jaefekte toga vidim kod svojih studenata. Nažalost. Međutim, istim tim studentima se ne sviđa kada im spomenem da to u praksi njihovog slučaja znači: ako profesor može da zaradi na korupciji prodajući ispite a da ne bude sankcionisan, on je sam zapravo iracionalan ako to ne radi.Kada ukinemo granicu između dopuštenog i nedopuštenog, tako što je redukujemo na kriterij efikasnosti, upadamo u klasičnu platoničarsku zamku i prepušteni smo varljivoj zavodljivosti lažnih proroka.

Kako komentarišete činjenicu da su takoreći, sve glavne funkcije u Sarajevu pripale PDP-u, a ne SDS-u, iako je upravo SDS bio predvodnik “Saveza za promjene”?

Tu nemam ništa da kažem, jer je šema raspodjele funkcija dogovorena koalicionim sporazumom, i koliko je meni poznato on se poštuje.

Koji su novi kadrovi koje je iznjedrila Srpska demokratska stranka u posljednjih deset godina?

To je dio šireg pitanja koje se vrlo često susreće u javnosti, naime hipoteze kako su nama potrebni “novi” “mladi” ljudi na političkoj sceni. Lično mislim da je to poprilična besmislica s obzirom da biti “nov” i “mlad” nije nikakva kvalifikacija za neki posao, a nije mi ni jasno šta znače te riječi. Ipak, u kontekstu ovog što sam u prethodnom pitanju akcentirao, smjena generacija na političkoj sceni je zaista jedno od potencijalno bitnih pitanja za RS. Nedavno sam za svoju ličnu upotrebu radio jednu analizu ljudi koji bi mogli biti nosioci tog procesa. To je vrlo interesantna analiza jer jako puno govori o samim strankama, naime koliko rukovodstva pojedinih stranaka uopšte razmišljaju da je potrebno imati sljedeći ešalon, makar u rezervi,ili vide sebe konzervirane kao doživotne vladare.To se vidi po prostoru za političku afirmaciju koji daju potencijalnim kandidatima.

Što se tiče SDS-a, tri ličnosti najviše dolaze do izražaja. To su Aleksandra Pandurević, Vukota Govedarica i Ognjen Tadić. U PDP-u imamo dva čovjeka koja su u igri: Branislav Borenović i Igor Crnadak.Adam Šukalo je takođe u zadnje vrijeme aktivan na sceni. U NDP, DNS i socijalistima ja ne vidim nikoga ko je ranga ovih imena. Najzanimljivija je naravno situacija u SNSD-u.Iako velika stranka oni su imali praktično samo jednog čovjeka kao mogućeg nosioca sljedeće generacije – Igora Radojičića, ali, kako mi se čini sama stranka je radila na tome da ga diskredituje i veliko je pitanje da li je on još u igri. To je tipično za tzv. privatizovane stranke i recimo obračun Socijalističke partije s Sašom Čudićem, koji je takođe bio jedan od mogućih političara u sljedećoj generaciji, je tipičan primjer.Dakle, kada se podvuče crta, to je nekih šest do sedam imena. To je ono što smo mi kao narod uspjeli iznjedriti. Moguće je, naravno, da se pojavi i neko potpuno novo ime, neki naš Čerčil, ali za sada to je to. Svako od ovih političara ima svoje kako kvalitete tako i nedostatke. Mislim da je zadatak svakoga od nas da pomognemo ovim ljudima da što kvalitetnije rade svoj posao. Ja sam, na primjer, odabrao da sarađujem s g-dinom Tadićem, jer mi se on čini kao ipak, uza sve njegove mane, najjači kapacitet. Ali to je samo moje lično mišljenje, i u principu treba podržati svakog od ovih ljudi, jer, ma šta mislili o njima, mi kao narod za sada nemamo boljih kandidata za next generation.

Razgovarao: Stefan Blagić