Vijesti

Dejan Jović: Ulazak u EU je u Hrvatskoj oslobodio negativne sile nacionalizma

Ne računajući Peti oktobar, u zemljama Zapadnog Balkana nije bilo uspešnih protesta. A ni Peti oktobar nešto danas nije mnogo popularan u Srbiji -- partije koje su naslednice petooktobarske tradicije danas su u dubokoj opoziciji, a na vlasti su ljudi ili partije koje su bile na drugoj strani

Profesor Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba Dejan Jović boravio je u Beogradu zbog konferencije "Ugrožena budućnost Evrope?", međutim fokus našeg razgovora bio je budućnost Blakana, odnosi Srbije i Hrvatske i susret premijera Srbije Aleksandra Vučića i predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

Može li deklaracija koju su potpisali Vučić i Grabar Kitarović zaista da poboljša odnose, ili će ostati samo mrtvo slovo na papiru?

Drago mi je da je došlo do tog sastanka, koji je u interesu i Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatskoj zato što joj odgovara da umanji negativne posledice loše reputacije koju je stekla zbog porasta nacionalizma u njoj nakon ulaska u EU. Takođe, zbog toga što se nedavno morala povući pred pritiskom ostalih članica EU kad je pokušala da blokira Srbiju u vezi sa otvaranjem pregovora oko poglavlja 23 i 24. Prethodno je takođe morala da se povuče po pitanju blokade graničnih prelaza povodom izbegličke krize. Ovim sastankom Hrvatska pokazuje -- pre svega Evropi -- da nije postala država-problem. Srbiji taj sastanak odgovara zbog toga što ona mora da smanji broj "neprijatelja" i poveća broj prijatelja unutar same EU. Hrvatska može, po sadašnjim pravilima EU, da blokira bilo koju zemlju-kandidata bilo kada, prema tome dobri odnosi sa Hrvatskom su u interesu Srbije.

Međutim, skeptičan sam u pogledu implementacije te deklaracije. U Hrvatskoj predsednica nema nikakve mogućnosti da bilo šta naredi vladi, jer je vlada ona koja odlučuje i izvršava odluke. Hrvatska sada nema vladu, a pitanje je kakva će biti sledeća. Zoran Milanović, koji bi opet mogao biti premijer, ima s Kolindom Grabar Kitarović leden odnos i u principu ignoriše ono što ona radi. Presedan je, takođe, da je Aleksandar Vučić potpisao takvu deklaraciju dok još nije izabran za premijera, nego je u momentu potpisivanja bio samo mandatar. Dakle, postoji mogućnost da i ova deklaracija ostane samo to -- deklaracija -- bez stvarnih pozitivnih posledica. Na simboličkom nivou, međutim, dobro je da se opet, po ko zna koji put, "probio led".

Kakav je položaj manjina u Hrvatskoj? Pre svega srpske manjine?

Tu postoje dva nivoa. Ako čitate zakone, to je prilično dobro regulisano. Hrvatska često ističe da ima zakone i instrumente zaštite manjina koje mnogi drugi u EU nemaju. Jednim delom, to je zbog toga što je morala da donese takve zakone, kako bi bila međunarodno priznata 1992. godine, ili kako bi provela reintegraciju teritorije istočne Slavonije nakon 1995, ili kako bi ušla u EU. Međutim u stvarnosti, situacija je drugačija. Sve dok se obnavlja priča o ratu i dok se za njega krive isključivo Srbi i Srbija, nije moguće postići ozbiljnu ravnopravnost. Postoji problem diskriminacije i neravnopravnosti kada je reč o zapošljavanju, pre svega u javnom sektoru. U vojsci, pravosuđu, policiji skoro da nema Srba, pa ni pripadnika drugih manjina. Postoje istraživanja koja ukazuju na diskriminaciju pri zapošljavanju, čak i u Zagrebu, na osnovu imena. Uostalom, broj pripadnika manjina se u Hrvatskoj smanjio sa 22 odsto u 1991. na devet odsto sada, a trend asimilacije i odlaska se nastavlja. U prošloj godini porastao je broj slučajeva govora mržnje usmeren prema Srbima. Političari, pa i Kolinda Grabar Kitarović, ignorišu te probleme, za njih nalaze razna opravdanja, ili čak krive same Srbe za njih.

Aktuelna tema u poslednjih par nedelja je ono što mediji nazivaju "balkanskim prolećem". Svedoci smo protesta u Zagrebu, Beogradu, BiH, Makedoniji... Mogu li ovi protesti doneti promene?

Skeptičan sam prema upotrebi pojma "balkansko proleće", kao što sam bio i kada se radilo o "arapskom proleću". Te analogije prenošenja i kopiranja događaja sa jednog područja na drugo nisu produktivne. Javni protesti na Zapadnom Balkanu nisu uspeli, zasada, da dobiju masovnost da bi nešto značajnije promenili. Ne računajući Peti oktobar, u zemljama Zapadnog Balkana nije bilo uspešnih protesta. A ni Peti oktobar nešto danas nije mnogo popularan u Srbiji -- partije koje su naslednice petooktobarske tradicije danas su u dubokoj opoziciji, a na vlasti su ljudi ili partije koje su bile na drugoj strani.

Mi nismo imali svoju 1989. godinu, nije bilo masovnih protesta za promenu sistema i stiče se utisak da nam je promena koja se dogodila sa krajem Hladnog rata bila nametnuta spolja. Nasuprot tome, političke stranke, naročito ove na vlasti, i dalje su u stanju da generišu podršku naroda, ponekad sve veću. Jedino se u Sloveniji dogodilo da je čitava politička scena kolabirala: drugde se to nije desilo, unatoč povremenim protestima građana.

Često čujemo od premijera Aleksandra Vučića da je Balkan nestabilan, da pojedinci pokušavaju da naruše stabilnost regiona. Da li je zaista tako?

Uz malo sarkazma i ironije ću reći da je većina balkanskih zemalja prestabilna. Recimo, sećam se jedne diskusije koju smo imali o Crnoj Gori, gde je istaknut upravo taj element stabilnosti u prilog Crnoj Gori. Tada sam postavio pitanje tom govorniku nije li Crna Gora politički prestabilna u smislu da niko nikada nije izgubio vlast na izborima u zadnjih 70 i više godina. Nestabilnost nije ključna karakteristika Balkana.

Šta je ključna karakteristika?

To je neizvesnost o budućnosti. Evropska unija okleva kad se radi o daljem proširenju, pa se u zemljama Zapadnog Balkana počinje razmišljati o alternativi Uniji. To je, da se razumemo, logičan odgovor na -- po mom mišljenju potpuno nepromišljeno - oklevanje Zapada u vezi sa preostalim zemljama-kandidatima za EU. Evropska unija bi trebalo da snizi kriterijume za članstvo i primi balkanske zemlje u članstvo što pre, jer dugo čekanje na ulazak stvara frustracije, a nije u interesu ni Zapadu ni Balkanu. Balkan jeste u situaciji da može postati potencijalno polje takmičenja drugih aktera sa EU. Sjedinjene Države su prisutne veoma dugo i one imaju mnogo značajniju ulogu za zemlje kao što su Albanija, BiH i Makedonija, a da ne govorimo o slučaju Kosova koje je specifično. Tu se, naravno, pojavljuju i drugi potencijalni akteri -- Rusija, Turska...

I zato zemlje počinju da kalkulišu da li je put ka EU jedini put, a stvaraju se sa jedne strane frustracije jer dugo čekaju na EU, a s druge strane -- iluzije o tome da bi bilo bolje da se povežu bliže sa Rusijom, Amerikom ili Turskom. Jedna od karakteristika takvog stanja jeste i u tome što se čak i zemlje koje rade na ulasku u EU okreću modelu iliberalne demokratije. To se dešava jer EU ne može da kaže kada će se taj proces završiti, pa političari na vlasti u tim zemljama kažu: "Vidite, zbog neophodnih reformi u smeru EU mi moramo imati stabilnu i dugotrajnu vlast."

To je tendencija popularnog autoritarizma, koja ide protiv ideje pluralizma u politici, pa i društvu. Kao da je ideal onoga ko dođe na vlast da jednom zauvek eliminiše opoziciju i učini je potpuno marginalnom i osigura da ostane na vlasti što je duže moguće.

Bliži se godišnjica ulaska Hrvatske u EU, kakva je ona danas u odnosu na 1. jul 2013. godine?

Da ste mi postavili to pitanje pre mesec dana ja bih rekao da izgleda lošije nego što je izgledala pre 2013. Samim ulaskom u EU obnovljen je nacionalizam, pojavile su se autoritativne tendencije, pre svega u HDZ-u i sve ono što se nije smelo pojaviti na površini dok je zemlja bila u pristupnim pregovorima. Kao da su se sada oslobodile te negativne sile, koje su dugo bile marginalizovane zbog pritisaka spolja. Jer, "sada nema ko spolja da nam govori šta smemo, a šta ne smemo". Međutim u međuvremenu su se dogodile dve značajne stvari. Prvo, Hrvatska je doživela jednu vrstu poraza u spoljnoj politici, posebno kada se radi o blokadi Srbije. Uverena da je moćna i da može da radi šta želi, krivo je procenila svoj stvarnu moć i uvidela je da nije nikakva sila, već nova članica Unije, koja nije ni velika, ni uticajna i koja ima reputacijski problem upravo zbog rasta nacionalizma i slabe vlade kakva je formirana pod premijerom Oreškovićem. Drugo što se dogodilo, što me vodi da moj odgovor bude optimističniji je pad Tomislava Karamarka. Činjenica da je najmoćniji političar u državi, koji je bio šef najveće partije i to partije na vlasti, koji uz to ima i duboke veze sa "dubokom državom", morao da odstupi pod pritiskom javnosti, ali i sistema koji je stvoren, ipak daje neku nadu i pokazuje da se Hrvatska ipak promenila nabolje. Rekao bih da je nakon ulaska u EU Hrvatska promenjena, ali je i podeljena. To isto nije loše, jer možda je sve dosad pluralizam bio potisnut u ime nekog imaginarnog "jedinstva", a sada se oslobodio.

Očekujete li povratak Milanovića?

On je sada u boljoj situaciji nego na prethodnim izborima, tako da je sasvim moguće da ponovo postane premijer. Međutim, ne treba potcenjivati Most, koji je uspeo da eliminiše Karamarka, pa i pod cenu pada vlade. SDP-u sada Most predstavlja možda veći izazov od HDZ-a, jer će jedan broj onih koji su glasali za SDP sada možda nagraditi Most. U tom slučaju, Milanović možda neće biti u poziciji da sam formira vladu, a ako se odluči za ulazak u koaliciju sa Mostom, oni će primenjivati apsolutno isti princip koji su primenjivali sa HDZ-om. I pokušaće da razbiju SDP onako kako su razbili HDZ. Ne smemo zaboraviti da je strategija Mosta da skine s vlasti jednom zauvek i HDZ i SDP. U toj situaciji, možda nije isključena ni koalicija SDP-a i HDZ-a, koja je dosad bila potpuno nezamisliva.

Kada smo se već dotakli Mosta, primetna je tendencija rasta pokreta i partija van establišmenta. U Srbiji to je još uvek na lokalnom nivou, u Hrvatskoj su stigli i do vlade. Da li takvi pokreti mogu da naprave ozbiljne političke potrese i da li su u stanju da vode države?

Imamo slovanački slučaj, gde je potpuno kolabirala partijska scena i gde su sve partije nestale. Stranka Mira Cerara pojavila se niotkuda i uspela je da se održi. Nešto tako moglo bi se očekivati u normalnim okolnostima i u Hrvatskoj. Zemlja je ušla u EU, zajednički cilj oko kojeg su se ranije ujedinjavale dve najveće partije više ne postoji i one zbog toga sada slabe, ili se vraćaju na ideološke pozicije. Međutim, ono što je drugačije u Hrvatskoj, pogotovo kada je reč o HDZ-u, je stalna obnova priče o ratu koja mobilizuje njihove birače. Oni na taj način pokušavaju da se spasu propasti. Kada je reč o ulasku "trećih snaga" na scenu, u Hrvatskoj se dešavaju dva procesa - polarizacija i pluralizacija. Međutim, još uvek nema dokaza da su te stranke uspešne. Ako pogledate Evropski parlament deset od 11 parlamentaraca dolazi iz HDZ-a. Iako je Most dobio 19 mandata u Saboru od 151 to je i dalje premalo. Zato su ovi naredni izbori ključni: ako HDZ i SDP i dalje ostanu najveće partije, ova epizoda nestabilnosti biće brzo zaboravljena. Ako jedan od te dve stranke "potone", imaćemo novi tip politike i u Hrvatskoj. Sa svim rizicima i nadama koje takva promena donosi.

Izvor: Nedeljnik
Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog