Razmišljanje o tekstu “Zašto se manipuliše srpskim žrtvama u regionu Srebrenice? Tekst objavljen na :http://www.frontal.ba/blogovi/blog/60306/zasto-se-manipulise-srpskim-zrtvama-u-regionu-srebrenice, autor Srđan Puhalo.

Pišemo da bismo nešto saznali, a ne da bi nekome nametnuli svoje stavove. Pišemo da bismo nešto čuli i da bismo napravili ravnotežu između naših horizonata i posmatranja svijeta tih drugih sa kojima razgovaramo.

A ako to ne radimo ponašamo se kao Mojsije na društevnim mrežama, koji nam nudi na glinenim pločama svoje misli kao zapovjedi.

Pročitao sam pažljivo tvoj tekst, a i mnogobrojne komentare, i poželio sam da sa tobom a i onima koji su pročitali ili će čitati prvi put tvoj tekst, podijelim neka od mojih razmišljanja o tekstu, komentarima i uopšte o našoj kulturi govora, dijaloga, polemike na društvenim mrežama.

Srđan a i drugi autori su napisali mnogo tekstova, i malo je, koliko ja znam, bilo kritičkih argumnentovanih tekstova, reagovanja na objavljeni tekst.

Večinom se na tekstove reaguje sa rečenicom dvije pohvale, slaganja i prihvatanja ili rečenicom kritike, neslaganja i odbijanja.

Kritičari iz podjeljenog jednoumnog bosanskohercegovačkog javnog mnenja u pravilu su podjeljeni , tako da jedni podržavaju a drugi negiraju tekst,  i jedni i drugi u večini slučajeva bez aurgmenata 

Nema razgovora ako čitanje teksta počinje i završava nakon pročitanog imena autora teksta, iz perspektive svojih predrasuda ili stereotipa, koje imamo prema autoru ili naslovu teksta.

Sve dok se čitaoci, komentatori budu ovako ponašali mi nečemo imati konstruktivan dijalog, konstruktivan razgor.  Ostaćemo mi i kritičari i komentatori u svojim misaonim rovovima

Uslov za početak razgovora, dijaloga, polemike počinje stvarnim čitanjem teksta od slova do slova, od broja do broja, i da pročitani stavovi, mišljenje, činjenice budu osnova za reagovanje.

U skladu sa iznesenim razmišljanjima pažljivo sam pročitao tvoj tekst “Zašto se manipuliše srpskim žrtvama u region Srebrenice?”

Iz  dijela teksta koje ti analiziraš , a objavljen je u Glasu Spske,(12.07.2011.godine) vidi se da Milorad Dodik nije pomenuo tom prilikom nijedan broj srpskh civilnih žrtava. Novinar naglašava da je Dodik rekao nešto drugo: “U nama nema mržnje i osvete, ali je krajnje vrijeme za procesuiranje monstruoznih zločina počinjenih nad Srbima. Ne možemo prihvatiti selektivnu pravdu kako je bilo do sada, da je jedna-srpska strana za sve kriva, a da za ovolike srpske žrtve niko ne odgovara. ”Novinar pojašnjava da je to rečeno “ na Vojničkom groblju u Bratuncu na kojem je održan pomen i služen parastos za 3.267 srpskih civilnih žrtava koje su tokom ratnih sukoba 1992. godine  ubile oružane snage Armije RBiH pod komandom Nasera Orića.”

U  večini tekstova koji govore o zločinima nad Srbima oko Srebrenice i Bratunca se nalazi ovaj podatak, (3.267) o srpskim žrtvama, o ubijenim Srbima, koje  javnim nastupima koriste novinare i druge javne ličnosti iz Republike Srske.

Tačno je da Milorad Dodik je u drugim prilikama, događajima ovih godina više puta izjavio da je u Srebrenici, Bratuncu ubijeno 3.267 srpskih civila.

Aleksandar Đombić je tada izjavio: “U Srebrenici, Bratuncu i okolnim selima ubijeno je imenom i prezimenom 3.267 Srba.”

Ti u tekstu se referiraš, aktueliziraš, razmišljaš o njihovim izjavama , u kontekstu tvog centralnog pitanja_”Zašto se manipuliše srpskim žrtvama u regionu Srebrenice?”u  kojima su oni kako se vidi iz citiranog, a i iz njihovih drugih izjava, i izjava novinara i drugih javnih ličnosti iz Republike Srpske precizno određuju područje gdje su stradale žrtve . Imenuju da je to Srebrenica, Bratunac i okolna sela, .i da je ubijeno 3.267 Srba civila.

Pitate se u čemu je problem sa Srđanovim izjavama, izjavama Dodika M., Đombića.,a i sa hiljadama izjava drugih koji govore o srpskim civilnim žrtvama  u Srebrenci, Bratuncu i okolnim selima.

Problem je u tome što mi nekritički vjerujemo domaćim političarima i analitičarima!

Srđan određuje da će govoriti o srpskim žrtvama u regionu Srebrenice, i preuzimajući od citiranih govornika, opisuje region kao region “Srebrenica, Bratunac i okolna sela”.

Međutim, u tekstu pominje i srpske žrtve iz Zvornika, Vlasenice, Milića, Osmaka i Šekovića.

Prihvatam njegove argumente, podatke koje je preuzeo od Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Gotovo identični podaci se mogu nači kod Tokače M., ili kod haških esperata, istražitelja, demografa.

Slažem se sa svim njegovim ocjenama u čemu je problem sa pripadajučom argumentacijom. 

Problematičan jest naslov teksta “Zašto se manipuliše srspkim žrtvama u regionu Srebrenice?” I mislim da bi se iz sadržaja teksta mogao izvuči adekvatniji naslov “Zašto se manipuliše srpskim žrtvama iz regiona Istočna Bosna (ili regiona Podrinja)”, sa podnaslovom “Istina o civilnim i vojnim žrtvama u regionu Srebrenica”. Ovaj moj predloženi naslov i podnaslov imaju dobru argumentaciju u Srđanovom tekstu. Po mom mišljenju, pošto postoje gotovo identični podaci o srpskim civilnim žrtvama u regionu Srebrenice kod  Bošnjaka i Međunarodnog suda pravde u Hagu, i njih je trebao navesti u tekstu, pa bi s tim dobio argumentaciju iz tri izvora, koju je teško oboriti. 

Ako moju argumentaciju Srđan prihvati, tekst bi se trebao preurediti i pokazati i prikazati manipulaciju sa podacima kroz dvije cjeline: Šira regija i uža regija Srebrenice.

Rijetko ko od onih koji objavljuju svoja razmišljanja, ovako uspješmo koristi podatke institucija koje javno objavljuju podatke o žrtvama sukoba, kao što je to uradio Srđan u ovom tekstu, da potvrdi svoje razmišljanje, svoje stavove.

Taj novi  tekst još više bi osvjtlio propagandu i manipulacije, svih strana.

Politički predstavnici, predstavnici nevladinih organizacija, novinari i analitičari Bošnjaka i Srba govore samo o civilnim žrtvama rata i o ubijenim civilima. Zar je moguće da u ovoj regiji nije niko poginuo kao vojnik?

Zločini nad civilima Srbima, u regiji Srebrenica  (od 1992. do 1995.godine) su se desili, i strašni  su. Porodice žrtve s pravom traže pravdu. Nije humano od strane Srba  izmišljati civilne srpske žrtve, isto tako nije humano od Bošnjaka postojeće civilne srpske žrtve negirati.

Nije potrebno radi pravde, i radi žrtava, a nije ni moguće, Nasera Orića ili neke druge osmnjičene za ratne zločine u regiji Srebrenica, pravosnažno osuditi za zločin nad 3.267 srpskih  civilnih žrtava. I pravosnažna presuda za zločine nad tri lica, ili jednim licem je pravda. Pravda je spora ali je dostižna.

Već sad vidim brzoplete srspke kritičare koji će čitajući ovaj moj tekst zaključiti da sam i ja zreo da me proglase Izdajnikom Srba…

PS 1. Boga molim da Srđan ne prihvati moje razmišljanje, moje prijedloge! Pitate se zašto? 

Zato, imam osjećaj, gotovo sam siguran, da bi taj tekst, siguran sam dobar, koristan i inspirativan kao i ovaj koji je predmet mog razmišljanja, izazvao pravi cunami reagovanja, sa ocjenom da je Srđan Puhalo nepopravljivi izdajnik svega srpskog. I tu bi bio kraj! Ja želim početak neke nove dobre prakse, ponašanja. Da se pojave i Srbi neizdajnici! 

Možda je bolje da se desi, materijalizuje moja želja iz PS 2.

PS 2.Kakva bi to plodonosna i korisna rasprava bila, kad bi ova dva teksta, Srđanov izvorni i moj današnji pročitalo stotinjak političara, predstavnika nevladinog sektora, čelnika, intelektualaca sa  univerziteta,  novinara i analitičara, i kad bi napisali kritičke osvrte na naše stavove bez vrijeđanja ličnosti.

LAKO JE PISATI CRNE KNJIGE, AJMO PISATI  BIJELE KNJIGE!

Autor: Dušan Šehovac