Vijesti

Ništa dušo, sreo sam zemljaka

Kolika je snaga molitve u trenutku kada poletiš u nepoznato, avion se odvaja od zemlje a brojanica ti klizi niz ruku. Ili kako izgleda ostati sam, izgubljen, bez posla, para i prijatelja negde u predgrađu Njujorka ili Čikaga

Rebekin let iz Amsterdama kasni pa sedim ispred izlaza na terminalu broj pet, na aerodromu O’Hara u Čikagu. Po ko zna koji put sam ovde. Dočekujem, ispraćam, dolazim, odlazim, vraćam se...

Stojim i razmišljam... zašto li me voli ta mlada Jevrejka? Šta li to zelenooka pustinjska lepotica vidi na srpskom emigrantu koji osim nekih, za nju čudnih priča iz mladosti (koje ona uvek pažljivo sluša), kafanskih poslova i poduhvata i prilično ciničnog pogleda na svet i nema baš puno šta? Je li to ljubav ili igra senki i strasti koja traje...

Ona ne govori a ja se ne usuđujem da pitam, pa tako kradem njenu mladost, osmehe i poglede dan za danom skoro cele dve godine.

„Dobrodošao”, čujem u jednom trenutku. Okrećem se i vidim mladića koga dočekuje rodbina. Dvadesetak mu je godina. Uplašen i uzbuđen, lepo vaspitan, pomalo zbunjen, izgleda da prvi put dolazi u Ameriku.

Nerado dolazim na ovaj aerodrom. Srpski je jedan od „domaćih” jezika ovde. Ionako previše često srećem novopridošle mladiće i devojke i svaki put ne mogu da se ne zapitam, jesmo li mogli drugačije...

Još jednog najboljeg izgubila je danas majka Srbija. Svakoga dana po nekoliko.

„Dobrodošao”, prošaputah i ja za sebe.

Pre trinaest godina, jedan od tih mladića bio sam i ja. Dok se ljubio sa familijom gledao sam ga kao da gledam sebe u ogledalu.

Sada mogu da kažem da sam u emigraciji proveo trećinu života. Dani i noći prolazili su sporo, sati na poslovima bivali predugi, odmori i avanture bili su dugo iščekivani i uglavnom prekratki. Suma na računu se uvećala.

„Šta li je tebe nagnalo brate da i ti prođeš kroz tu kapiju”, pomislih.

Postoje neke reči koje izgovoriš jedino šapatom. Grehovi koje ne oprostiš, noći koje ne prospavaš, ljudi sa kojima se ne izmiriš. Postoje i dugovanja koja ne naplatiš. Postoje i propuštene prilike, prokockane ambicije, izneverena prijateljstva, neuzvraćene ljubavi.

Ali ništa nije tako kobno kao neostvareni snovi. Jer, ma koliko ti drugi zagorčavali život, u jednom trenutku odluka postane samo tvoja. Samo od tebe zavisi da li ćeš patiti i živeti ili ćeš živeti i kajati se.

I zato prosto moraš dalje bez obzira na cenu.

„Dobro si uradio”, pomislih. „Srećno ti bilo, brate.”

Daljina menja, vreme leči, ljudi zaboravljaju. Biće puno koraka koje ne bi voleo da napraviš, ali moraš tamo da kročiš. Jer, ti si sada stranac samo onima ka kojima si krenuo, a uskoro ćeš postati i svima koje znaš.

Neka iskustva jednostavno nećeš moći da im opišeš i ona će te zauvek odvojiti od svih. Na primer, kolika je snaga molitve u trenutku kada poletiš u nepoznato, avion se odvaja od zemlje a brojanica ti klizi niz ruku. Ili kako izgleda ostati sam, izgubljen, bez posla, para i prijatelja negde u predgrađu Njujorka ili Čikaga. Ili kakav je osećaj šetati plažama Kostarike, poželeti nečiju blizinu i posle deset godina kupiti par minđuša i poslati ih na zabranjenu adresu u Srbiji.

Neće ti verovati koliko se jadno osećaš što ti napokon imaš nešto što oni koje voliš nemaju.

Nije to nimalo lako, da se jednostavno pokupiš i odeš. Da ostaviš sve iza sebe majku, kuću, prijatelje, bivše ljubavi, ambicije...

To ne znači da si bezdušan, da u tom momentu ne osećaš bol. Ali ta bol je samo poslednja cena kojom plaćaš sopstveno spasenje.

Jer, da se ne lažemo, niko ne odlazi bez muke i boli. A to što te bol ne sprečava i što je potiskuješ, to samo znači da je neko nekada u tebi nešto duboko polomio. Nešto što će za druge zauvek ostati tajna, što ti se samo nazire iz očiju, a o čemu nikome ne govoriš.

I ti ne odlaziš zauvek.

Samo ti je potrebno da predahneš, da se pregrupišeš, da sebe potražiš među tuđim ljudima, mestima i zemljama. Da pokušaš da nekako sastaviš rasejane komadiće sopstvene duše. Da kao rasute perle pokupiš ostatke sebe, da poražen i odbačen najzad u nečemu negde uspeš i da se onda oporavljen i zaboravljen vratiš kada te ni najmanje ne očekuju.

I da samom svojom pojavom kažeš: „Ja još uvek postojim.”

Mladić je otišao sa rodbinom, a ja sam gledao za njima. Dokle li ćemo više prolaziti kroz ovu kapiju? Samo da već jednom sleti njen avion! Trebalo mi je piće, trebalo mi je da odem odatle...

„Zašto si zamišljen, šta ti se sada mota po glavi”, pitala me  je Rebeka dok smo se kasnije vozili kolima prema Medisonu.

„Ništa dušo, sreo sam zemljaka...”

„Eh, ti i tvoji Srbi”, nasmešila mi se, uzdahnula i pomilovala me po kosi.

 

Autor: Predrag Rudović/Politika 
Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog