Narodi i narodnosti s bivših zajedničkih prostora jednog fenomena Branimira Štulića u pravilu uopšte nisu svjesni. Bio je bard, ikona, polubožanstvo, onaj kojega bi bili spremni slijediti da je on bio dovoljno glup da ih ide nekamo povesti, da bi ih on onda sve – ostavio. I debelo ih zeznuo. Postao je jedini narodni heroj s ovih prostora koji je odjebao svoju sljedbu, umjesto da se dogodi suprotno. U suprotnom ne bi ušao u vječnost. U suprotnom mu se ne bi sjećali rođendana, danas 11. aprila slučajno 64. po redu.

OK, sjećaju se ljudi i Tita, ali se on ne računa prvo zbog toga što su strukture blagopočivajuće SFRJ decenijama drilale svoje narode i narodnosti da ga nikad ne zaborav, a drugo, s Titom danas više manje svi znaju što bi. Bilo da ga mrze, bilo da ga obožavaju, bilo da mu priznaju neke zasluge. Sa Štulićem, međutim, malo ko je načisto, osim da je bio jedan od glavnih stupova tih nekoliko danas već i mitskih godina Novog vala.

Jednima je bio tiranin i egomanijak, drugi se sjećaju epizode po kojoj baš i nije moglo biti tako, jer su ga kolege iz prve inkarnacije benda u ona doba mrtvo hladno otkantali kad ih je zamolio (!) bi li ga možda mogli zvati "Johnny". Jednima je bio genije stiha, neurotik koji danas krade bogu dane u Holandiji. Samo da je učinio to da o njemu naprosto ne postoji neko srednjostrujaško, prevladavajuće mišljenje, Štulić nije živio bez veze.

Rundek i Štulić, ilegalni stanari u studentskom domu krivi su za sve

Protutnjao je glasno i burno, ostajući vjeran sebi, živo mu se fućkajući što će netko ostati zbunjen time što mu nije bilo stalo da ostane ovdje pokušati biti nečije božanstvo. A zašto je otišao? U prvoj polovici 90-ih za Feral Tribune naprosto je rekao: "Svi mi se gadite!" Bilo je to sasvim dovoljno objašnjenje, posebno s obzirom na vremena u kojima je to izjavio.

Fotoreporteru je tada pozirao zavaljen u fotelji, s dugom dvocijevkom u rukama, uperenom u objektiv, zapravo u publiku s ex-jugoslavenskih prostora i sa svojom golom golcatom Josephine Grundmeiyer u naručju. Sve da mu se i nije dogodilo ono s pogrebom oca koji mu je umro, a vlasti Republike Hrvatske mu nisu izdale pasoš, Štulić se doista ne bi imao zašto vraćati na Balkan koji je opjevao u pjesmi koju danas, kako kaže, mrzi.

Ako pak nekome treba i konkretniji razlog, svojedobno je izjavio sljedeće: "Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je. Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, niko ne zna kad se rodi, ko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam srećan."

On danas kaže da već više od 20 godina živi bez prihoda, ispod časti mu je prikovati Croatia Records zbog Azrinih albuma koje je kompanija izdavala bez njegovog pristanka, jer, kaže, time bih im dao za pravo da su imali pravo to činiti. Izjašnjava se, kad mu se baš prohtije da se nekako nacionalno izjasni, kao Makedonac, "u stilu Biljana platno beleše na ohridskite izvori." Ne pada mu na pamet reći niti da je Hrvat niti da je Srbin, jer "za sto godina neće biti niti jednih niti drugih".

Disciplina kičme

Koja: 'Rock je ovdje uvijek bio hendikepiran, kao i sve'

Uostalom, govorio je, kad bi se izjasnio kao Srbin, u sekundi bi mu pronašli da je neki prokleti potomak kneza Lazara. A u slučaju da kaže da je Hrvat, prišili bi mu da je kakav potomak, nezakoniti, dakako, Grgura Ninskog. A njemu je to bezveze, jer je luzer 925. izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Splitu.

Uprkos tome što i danas intervjue u svom holandskom utočištu daje "samo kad se zaboravi, pa se poslije pita koji mu je bio vrag", povremenim posjetima ljudi dobre volje s balkanskih prostora u pravilu se jako razveseli. Jer, u Holandiju nije otišao zato što bi naprasno zamrzio ljude, nego od ljudi koji su naprasno poželjeli ubijati jedni druge.

Izvor: exspress.hr
Piše: Sergej Županić