Uprkos invaliditetu, Milica kaže da nikada nije dozvolila sebi da se osjeća manje sposobnom. Sve kućne poslove obavlja sama, a pomoć traži isključivo kada mora.

“Ja funkcionišem normalno, obavljam svakodnevno sve svoje obaveze. Znači rijetko tražim pomoć, to su samo pojedine stvari. Kad zatražim pomoć, znači da to zaista ne mogu obaviti, a većinom sve sama obavljam, normalno funkcionišem. To što sredina nekad drukčije gleda na osobe sa invaliditetom, to je druga stvar, i što ih izdvajaju u društvu, jednostavno, misle da su manje vrijedni od osoba koje su normalno rođene. A ja sebe neću nikad poniziti pred osobom koja nema problem i reći da nešto bolje može odraditi od mene. Ja ću se pomučiti ako vidim da ne mogu onda ću tražiti pomoć”, priča Milica.

Već 17 godina Cvijetići žive u maloj trošnoj baraci u Bileći, od koje su stvorili  skroman, ali topao dom. Jedini stalni izvor prihoda u ovoj porodici je Miličina naknada za tuđu njegu i pomoć od 150 maraka koju prima iz Centra za socijalni rad, a i ona je neredovna. Nakon završetka srednje trgovačke škole u Bileći, prije četiri godine, Milica se našla na Birou. Od tada je pokušavala da nađe posao koji bi bio u skladu sa njenim mogućnostima, ali svi pokušaji su se završili na obećanjima.

„Pokušavala sam, obećanja su bila, ali bezuspješno. Nuđen mi je posao u kafiću koji ne mogu raditi. Voljela bih raditi u struci, ali posao koji mogu raditi u svojim mogućnostima, koji nije težak za mene, a da ga mogu obavljati”, kaže Milica “Moju Hercegovinu”.

Period srednjoškolskog obrazovanja za Milicu je bio posebno komplikovan. Ne samo da joj je kretanje bilo otežano zbog nedostatka lifta u školi, već se susrela i sa odbacivanjem i diskriminacijom od strane svojih vršnjaka.

“Tu je društvo koje me je uvijek omalovažavalo upravo zbog problema koji imam. Izdvajali su me, mislili su da sam manje vrijedna od njih što su normalni, što nemaju nikakav invaliditet”, prisjeća se Milica perioda pohađanja srednje škole u Bileći.

Prema mišljenju sociologa Jelene Koprivice, zapošljavanje osoba sa invaliditetom korak je od izuzetne važnosti za ovu društvenu kategoriju.

“Lica sa invaliditetom su jedna od najosjetljivijih društvenih kategorija u našem društvu. Oni su, takođe, socijalna bića kao i mi svi ostali i, prema tome, za njih je izuzetno značajno integrisanje u društvo. Jedan od načina integracije je i zaposlenje. Međutim, činjenica je da živimo u siromašnoj zemlji i maloj sredini gdje oni nemaju mogućnosti za zaposlenje. Zbog toga je izuzetno važno što oni mogu javno da govore o svojim problemima, željama, da bi se stvorila neka kolektivna svijest koja bi im pomogla da riješe svoje probleme. Njima bi zaposlenje predstavljalo možda čak i preokret u životu, označavalo bi prije svega jedan veliki napredak, jer bi oni na taj način potvrdili svoj identitet, ne bi bili toliko socijalno ugrožena kategorija, osjećali bi se ravnopravno i poželjno u društvu”, kaže Koprivica.

Miličin primjer najbolje pokazuje koliko je težak položaj osoba sa invaliditetom u maloj sredini kao što je Bileća. Iako bi ona željela da radi i sama zarađuje za život, ni opštinska vlast, ni poslodavci u Bileći nemaju sluha za njene potrebe. Na lokalnom Birou kažu da je njihova uloga uglavnom posredovanje, te da nemaju mnogo uticaja na poslodavce pri izboru prijema radnika u radni odnos.

“Zakon o zapošljavanju je dao širinu poslodavcima. Poslodavci su ti koji odlučuju o prijemu. Mi možemo predložiti samo pod uslovom da poslodavac traži lica sa invaliditetom. Možemo mu dati i kontaktirati, u stvari posredovati, jer Biro odnosno Zavod za zapošljavanje posreduje u zapošljavanju. Mi ne možemo nametati,već samo posredovati po njihovim prijavama potrebe za tim nekim licem”, rekla je za naš magazin Milodarka Ždrale, rukovodilac Biro-a u Bileći.

S obzirom na to da Milica već četiri godine pokušava da pronađe posao, jasno je da u Bileći nikome nije pretjerano stalo da se licima sa invaliditetom pruži šansa da rade i uključe se u društvenu zajednicu, već su osobe poput Milice Cvijetić uglavnom ignorisane i ostavljene po strani da se same snalaze.

Izvor: Moja Hercegovina