Dugo sam tu stajala. U blizini se nalazi spomen-park, ašik-mjesto moje generacije. Znam da je to mjesto devastirano i ne želim da ga vidim. Stojim i razmišljam. Jednom je jedan narod napravio veličanstven park u spomen na hiljade ubijenih Jevreja i Srba, u spomen na žene i djecu koji su tu izdahnuli, da bi novi naraštaji baš na tom mjestu mržnju pobjeđivali snagom ljubavi i mladosti. A samo deceniju i po nakon izgradnje tog parka, koji je bio mjesto zajedništva i ljubavi, kroz njega je prošla jedna linija, paradoksalno, linija razdvajanja – granica između Republike Srpske i Federacije BiH.

Krenula sam prema gradu, povremeno zastajkujući. Uvijek sam Sarajevo voljela gledati sa ovog brda, dok su drugi za nadahnuće radije birali brda iznad Čaršije. Svoj rodni grad nisam vidjela nekoliko godina. Toliko dugo nisam vidjela mamu i tatu. Radujem se susretu i povratku. Rat je završen. Godina je hiljadu devet stotina devedeset sedma. Razmišljam zbog čega ranije nisam došla. Sve je drugačije nego što sam zamišljala i pretpostavljala. Nisam mnogo odmakla, kad sam ugledala rulju ljudi koji urlaju na mene i sa štapovima u rukama hode mi u susret. Nisam čula šta govore. Lica im nisam vidjela. Sve što sam čula i vidjela bio je tuđ, provincijski govor i seoska narodna nošnja. Bili su mi sve bliže. Nisam bježala. Rukama sam prekrila glavu i u momentu kad je trebalo da primim prvi udarac, zažmurila. U tom trenutku sam začula melodiju pjesme ‚‚Vidovdan".

Otvorila sam oči i pogledala u pravcu iz kojeg dolazi zvuk muzike. Pisalo je ‚‚Kafana kod Bide". Kratko sam osmotrila i ta melodija me je ohrabrila da krenem prema Grbavici. Na putu do Grbavice shvatam da mojih roditelja više nema. Sad već ne znam gdje sam i kod koga sam krenula. Tom spoznajom me obliva veliki talas tuge i osjećanja koja nikad ranije nisam osjetila. Ljeto je dvije hiljade sedamnaesto.  Jevrejsko groblje je jedan od najznačajnijih spomenika kulture koje

Sarajevo ima. Poslije praškog, to je najveći sakralni jevrejski kompleks u svijetu. Sefardi su Bosnu etapno naseljavali tokom šesnaestog stoljeća. U tom vijeku je formirana i jevrejska opština, kao i ovo groblje. Moj deda je sahranjen tu. Tu počiva, po liniji moje majke, narod kojem dijelom pripadam, a od kojeg su u Sarajevu ostali samo grobovi. Saznanje da sam se sjetila da tu počiva otac moje majke, čovjek koji je zadužio srpsku književnost i Bosnu i Hercegovinu, razuvjerava me da u Sarajevo nisam došla uzalud.

Otvarajući kapiju Jevrejskog groblja, shvatam da sam na groblju Svetih arhangela Mihaila i Gavrila na Koševu. Od drugih spomenika pažnju mi odvlači kapela na čijem zidu piše: ‚‚Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi". Tu počivaju Gavrilo Princip i njegovi drugovi, vidovdanski heroji. Primjećujem da kapela arhitektonski podsjeća na crkvu u Pofalićima i kroz glavu mi prolazi ime profesora Deroka.

Oko mene se na spomenicima kao na traci nižu prezimena: Jovanović, Obradović, Jeftanović, Savić, Đurđić, Skarić, Despić, Babić, Kovačević, Ceković... Znam da su to ljudi koji su kroz generacije Sarajevu dali mnogo. Neprocjenjivo materijalno i kulturno bogatsvo, kojim se Sarajevo i danas diči. Tražim ime moga oca. Moj otac je bio ljekar i profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Do rata je živio jugoslovenski san, koji mu je obezbjedilo njegovo obrazovanje, status u društvu, i na prvom mjestu moja majka, moje sestre i ja.

U svijesti stanovništa Sarajeva te hiljadu devet stotina devedeset druge, aposlutno ništa nije nagovještavalo rat, iako je on buktao u susjednoj Hrvatskoj, iako je politička situacija bila usijana do mjere da svako racionalan može prepoznati nadolazeću nesreću –običan svijet, Sarajlije, živjeli su u zanosu. Ni u takvim uslovima nisu vidjeli opasnost i nisu željeli vjerovati da je tako nešto u Sarajevu moguće. Nisam vjerovala ni ja. Privođenja mog oca na policijska salušanja, kao i privođenja mnogih sarajevskih Srba, počela su s prvim ratnim dejstvima. Maltretiran je i ponižavan i u našoj kući.

Vraćao se otac porodici pretučen i zlostavljan dva puta. Treće odvođenje nije preživio. Masakriran je i ubijen. Za njegovu smrt, kao i za smrt stotina, možda i hiljada sarajevskih Srba, niko nije odgovarao.

Tražim njegov grob. Nižu se prezimena: Basara, Jovanović, Petrović, Kešeljević, Nikolić, Irbi, Skenderov, Božić, Ristić... Mog oca nema. U blizini je Medicinski fakultet. Odlazim do zgrade fakulteta. Na zidu zgrade stoji spomen-ploča sa imenima ubijenih i poginulih studenata i profesora. Tražim njegovo ime. Imena mog oca nema ni ovdje. Spuštam se niz Koševo. Gledam lica veselih ljudi. Znam da je svaki drugi u ovom gradu došljak. I on je kao i ja, ratnom nesrećom dospio u nečiji grad. Drago mi je zbog osmjeha na licu tih ljudi. Drago mi je da je ovaj grad preživio i živi, ali neprestano mislim o tome kako imena mog oca u ovom gradu nigdje nema. Sjedam na klupu u Koševskom parku. Ovdje sam provela sate i sate školskih odmora.

Na klupi su raširene novine i veliki naslov ‚‚Spisak ubijenih Sarajlija, žrtava srpske agresije na glavni grad". Konačno pronalazim ime svog oca. Dugo sam tu sjedjela i gledala u slova njegovog imena.

Na Kovačima sam. Na tabli piše ‚‚Šehidsko mezarje – memorijal Kovači". Znam da su šehidi muslimanski borci koji odlaze u raj. Tužan prizor, hiljade nišana. I ti su se ljudi borili za opstanak, a u ime neke politike, koja je svojim sinovima odgodila sudnji dan i na ovom svijetu obezbjedila raj. U moru nišana repoznajem ime ubice moga oca. Šehid! Razmišljam, koliko li je ovakvih šehida i junaka na svim stranama, koji hode rajskim vrtovima, i koliko ih je kroz istoriju bilo, a koje danas mrtve proslavljamo. Slike se nižu. Katedrala – sarajevska ljepotica. Saborna crkva – hvala sarajevskoj gospodi i trgovicma na ovoj ljepoti. Prolazim pored Begove džamije. I danas je njeno dvorište poseban prostor. Možda je ova džamija i najsjaniji biser Sarajeva. Nije mi žao što sam došla, iako sam se zarekla da moja noga u Sarajevo više nikad nećekročiti.

Stara crkva - razmišljam o tome da sljedeći put moram dovesti djecu na mjesto odakle je sve krenulo, mjesto oko kojeg se širilo trgovište, a kasnije i čaršija. Muzej ove crkve je jedan od najznačajnijih muzeja tog tipa u svijetu. Ruka Svete Tekle, prvomučenice i sluškinje Boga živoga. Prolazim pored napuštene i u korov zarasle kuće mog djeda u kojoj je napisao svoja najznačajnija djela. Konačno, u daljini vidim kompleks  Jevrejskog groblja. Razmišljam o tome zašto ga ranije nisam mogla naći. Grob mog dede.

Moj deda je nakon Drugog svjetskog rata jednu svoju pripovjetku posvetio svojoj pokojnoj majci Sari, gdje kaže da je srećan što je ona umrla na vrijeme i što nije doživjela strahote kojima je on bio svjedok. Ja sam devedeset druge godine, a i mnogo godina nakon toga, govorila da me u tragičnoj sudbini mog oca tješi jedino što je ubijen tog avgusta, a ne poslije u toku rata, panije morao da doživi sve što se desilo srpskom narodu. Masakriran je i ubijen, kao što tužno reče moj deda, na vrijeme i samo zato što je bio Srbin. Oni koji su ubili i masakrirali mog oca, unesrećili su potomke onoga čija su književna djela bila njihova obavezna školska lektira. Zagledana u sunce koje se polako povlači iznad sarajevske kotline, shvatam da sam budna, daleko od Sarajeva i u tuđoj zemlji. Avgust je dvije hiljade sedamnaestog ljeta Gospodnjeg. Mjesec u kojem su prije dvadeset i pet godina, u ime nezavisne Bosne i Hercegovine, mom ocu uzeli život.

Piše: Peđa Kovačević