Vozač upozorava djevojčicu da mora kupiti novu kartu. Ona međutim ima samo 50 a ne 158 kuna koliko ta karta košta. Nudi da u prvom mjestu ode do bankomata i digne novac. Majka preko mobitela kaže vozaču da će platiti kartu kad stignu u Zagreb i moli ga da je ostavi u autobusu. Vozač je nemilosrdan. Pravila valjda nalažu da u ovakvoj situaciji putnika izbaci iz autobusa, bez obzira na starost. Djevojčica je očajna, moli ga da je barem iskrca u prvom mjestu. Međutim, autobus staje i ostavlja je na cesti.

On, dakako, samo radi svoj posao.

Vide to i drugi putnici ali nitko od njih joj ne pritječe u pomoć. Nitko se ne suprotstavlja, protestira, nudi novac. Nitko ne kaže, nemojte dijete ostavljati na cesti, svašta bi joj se moglo dogoditi. Ili ponudi da će platiti kartu. Ili predloži: dajte svatko po pet kuna, pa i vi imate djecu! Zamislite da se vaše dijete nađe u ovoj situaciji? U tom autobusu sigurno je bilo roditelja, majki koje su mogle zamisliti što bi se dogodilo da neki automobil na silu ukrca djevojčicu.

Sigurno je bilo i onih kojima 158 kuna ne bi predstavljalo problem, kao i nekoliko jakih muškaraca koji su zajedno mogli spriječiti da malu ne ostavi samu na cesti, samo da su htjeli. Grubost, iskaljivanje agresivnosti na djetetu nije u redu čak i ako je kondukter u pravu. Ipak, putnici koji su prisustvovali drami djevojčice i gledali kako je vozač ostavlja na pustoj cesti mirno su to gledali. Svi, njih valjda četrdesetak.

U toj je činjenici je zapravo sadržan sav užas ove situacije. Ne samo u bezobzirnosti vozača, koji je navodno kažnjen otkazom nakon što je slučaj dospio u medije. Puno je gore ponašanje putnika. Putnici autobusa ne mogu biti kažnjeni za to što nisu reagirali, što su se ponašali sramotno i kukavički. Opravdano je upitati se: kakvi su to ljudi? Jesu li doista okrutni, čak sadisti koji uživaju u tuđoj nevolji? Radi li se u prvom redu o ravnodušnosti ili je možda u pitanju nešto drugo? Čini se da je ova epizoda s četrdesetak ljudi u zatvorenom prostoru, u jednoj vrlo neugodnoj situaciji, poput pravog psihološkog laboratorija za “test solidarnosti “. Hoće li tko reagirati? Tko i kako? Ako ne - zašto? Što nam ovakvo ponašanje u grupi govori o nama samima?

Kasnije, jedan putnik iz autobusa u komentaru na novinski tekst ovako sažima opisanu situaciju: “Vozač je bio mrcina od čovjeka... Ja sam htio reći da ostavi malu, ali znam da bi onda i mene izbacio iz busa.” Iako nitko od putnika vjerojatno nije bez empatije, psihologija grupe u autobusu nalaže da se nitko ne angažira. Razlog je prvenstveno strah od autoriteta. Bilo kakvog autoriteta, pa i vozača ili konduktera - onoga koji ima moć.

Bez obzira na to što moral, obzirnost, solidarnost nalaže da se u toj situaciji založiš za žrtvu. Uplitanje ima svoju cijenu: grubost od strane vozača, rizik da ga izbace, neugodne riječi ako predloži da stane u naseljenom mjestu ili ponudi plaćanje karte. U svakom slučaju, nešto čemu se nitko ne želi izložiti braneći nekog nepoznatog, pa makar ta nepoznata osoba bila djevojčica.

Odnos agresije, moći i straha pokazao se kao dominirajući princip ponašanja u toj grupi putnika. Naime, suosjećajnost pojedinca ne pretvara se nužno u suosjećajnost grupe, upravo obrnuto. Pišući o “zlu nedjelovanja” psiholog Philip Zimbardo (Stanford Prison Experiment) - navodi klasični eksperiment Latana i Darleyja, koji zaključuju da prisustvo drugih raspršuje osjećaj odgovornosti svakog pojedinca. Ne treba ići daleko, samo do Osijeka gdje je 2012. žena ubijena na balkonu dok je zapomagala, a susjedi gledali a da nisu ni zvali policiju!

Ali ako se u takvoj situaciji nisi založio za dijete, za koga ćeš se uopće založiti? Naravno, za svoje dijete, za svoju obitelj, pokazujući dominaciju osobnog interesa. Putnici su pali na testu. Zakazala je društvena solidarnost, moralna obaveza koje su morali biti svjesni. No bez solidarnosti nema ni društva. Ako nisi u stanju pružiti pomoć, ne možeš je niti očekivati od drugih.

Glavni tužitelj u Nürnberškom procesu Robert Jackson definirao je zlo kao odsustvo empatije odnosno suosjećanja. Putnici Croatia Busa nisu pokazali suosjećanje iz straha od autoriteta, što ne znači da je riječ o zlim ljudima. Ipak, oni moraju živjeti s činjenicom da je njihovo nedjelovanje, odnosno zlo nečinjenja, bilo njihov izbor a ne datost. To je njihova kazna, ako su je uopće svjesni.

U Croatia Busu toga dana nije bilo nevinih promatrača. Grupna dinamika bi se promijenila da se jedna jedina osoba usudila dići glas. Ovako, putnici su bili ne samo sudionici događaja, nego i susudionici zato jer su mogli spriječiti vozača da izbaci djevojčicu. Zlo ne postoji samo po sebi, ono se može kriti i u nizu malih, naoko beznačajnih odluka.

Izvor: jutarnji.hr