Kultura

Zašto su demokratiji potrebni umetnici?!

Prateći opažanja konceptualnog umetnika Džona Latama i člana grupe Džozefa Bejsa, Urlih objašnjava zašto umetnik treba da zaroni u politiku, a ne da se krije u svojoj kuli od slonovače. Osnovna ideja je da tvorac „igra specifičnu ulogu u društvu, otvarajući slobodan prostor u kom bi se mogle istražiti radikalne ideje”.

Pitaćete: gde su ljiljani i kiša što je često udarala svoje reči ispunjavajući ih rupama i pticama?

Tako je Pablo Neruda započeo pesmu kojom je označio svoj književni i životni preokret. Počeo je Građanski rat, a pesnik je krenuo putem politike, koji će uticati na njegov život i rad, prenosi portal Diz Que Diz. U toj pesmi, pod nazivom Objašnjavam neke stvari, govori o tome kako svet ponekad prisiljava umetnike da budu društveno angažovani.

Neruda je svojim delom pružio reči onima koji nisu znali kako da objasne svoju sopstvenu nedaću. Stihovi iz njegove zbirke Canto General podigli su viđenje Univerzuma ugnjetavanih i recitovani su širom sveta kao stihovi Biblije. Ali, istovremeno, ovaj Čileanac je bio uključen u rad institucija i bio je član Komunističke stranke. Bio je umetnik i pesnik, i u privatnom životu prigrlio je sve mogućnosti učešća u političkom životu.

Baš u tome je središte rasprave. Koliko umetnik mora da uroni u politiku? Svakako da je potrebno razlikovati različite oblike uranjanja. Postoji kritičko učestvovanje, izvan institucionalnog okvira i bilo kog njenog političkog uticaja, kakav mogu imati stranke. Na taj način, autor unosi diskurs svojih dela u probleme javnog života, a osim toga, čini to sa željom za promenom. Ostaje, međutim, na društvenoj margini.

S druge strane, postoji službeniji pristup koji podrazumeva direktno učestvovanje u institucijama. Kritičar Hans Urlih ne isključuje ovu opciju u svom članku Zašto su nam potrebni umetnici u demokratiji? „Umetnost označava komunikaciju, učestvovanje i interakciju i svaka organizacija koja ne podstiče takve odnose, neizbežno je osuđena na propast”, tvrdi on. Ukratko, demokratskoj državi su potrebni umetnici.

Od društvene margine do institucije

U svojoj analizi umetničkog i urbanističkog učešća, Žizel Frejberger objašnjava da ovaj način uključuje oblike izražavanja koji su usko povezani sa aktivizmom. „Oni rade protiv progresivne depolitizacije javnog prostora.” Odnos između dela i mesta, tvrdi ona, proširuje sam osećaj delovanja. Ključni sastojak ovih inicijativa je izazov.

To je ono što umetnik Doshotas želi da postigne, svojim prisustvom na ulicama Španije, Francuske, Nemačke, Amerike, Holanije i Bolivije. Kako objašnjava, njegova početna ideja je da „koristi jezik vlasti protiv vlasti”. Sa ovakvim namerama, inspirisao je javni publicitet u madridskom centru za zapošljavanje da obeleži kante („stavite svoj CV”, piše uz strelicu koja pokazuje prema otvoru), a napravio je i plakete na ulicama Španije na nemačkom kako bi se usprotivio ekonomskom uplitanju nemačke države.

„Najvažnije je stvoriti odraz, zagrade u svakodnevnim životima ljudi, i ukazati na određene teme”, kaže. Pokušava da skrene pažnju na teme koje su i više nego očigledne. „Javni prostor ima tu prednost što dopire do velikog broja ljudi i pre svega do posmatrača u opštem smislu, ne samo do posmatrača umetnosti, pri tom skidajući taj veo superiornosti koji svet umetnosti daje običnim stvarima.”

Politički poziv Doshotasa utemeljen je u podsticanju promena kroz aktiviranje svesti građana: „Može poslužiti kao pedagog, prevodilac ili kao uprošćivač nekih apstraktnih političkih pojmova, kao što su društveni i politički sukobi.”

Sa ovakvim planom su radili umetnici poput Čeha Davida Černija, koji je 1991. godine obojio u roze tenk koji je stajao na trgu Smihov još od Drugog svetskog rata, u znak obeležavanja pobede Crvene armije nad nemačkim snagama. Ta transformacija preteće figure borbenog tenka u neku vrstu roze žvakaće gume, imala je za cilj da dovede u pitanje rusku spoljnu politiku.

„U umetničkim disciplinama možete raditi sa različitim temama i reći stvari koje bi u drugim poljima bile nezamislive”, kaže Doshotas. Sadašnji trenutak je najbitniji i čini stvaraoce da se izjasne: „Svedočimo velikom nazatku u slobodi izražavanja i sve je više besplatne cenzure.” Ova sposobnost radikalnog razmišljanja o umetnosti je takođe razlog zbog kog Hans Urlih vidi direktno učešće kao korisno (navodi slučaj Edija Rame, albanskog premijera i slikara).

Prateći opažanja konceptualnog umetnika Džona Latama i člana grupe Džozefa Bejsa, Urlih objašnjava zašto umetnik treba da zaroni u politiku, a ne da se krije u svojoj kuli od slonovače. Osnovna ideja je da tvorac „igra specifičnu ulogu u društvu, otvarajući slobodan prostor u kom bi se mogle istražiti radikalne ideje.”

Ova pozicija se takođe bori protiv navodne površnosti umetnosti i ide izvan toga. Kultura je infrastruktura društva. Latan je birao da „stavi umetnike na uticajne položaje u društvu.” Politika zahteva kreativnost. Bez širine vizije, bez mašte da se prevaziđu ustaljeni kalupi koji se oslikavaju u prekomernom broju slikara, književnika ili filmskih stvaralaca; bez ovoga, duboke promene bi bile neizvodljive.

Umetnički duh, prema Ulrihovom članku, služi da stvori ono što se zove „agonistički prostor”. U savremenom društvu konsenzus nije suština, iako se na njega aludira kao na najčistiji demokratski proizvod (u Španiji spominjanje koncenzusa poprima oblik mantre). „Agonistički prostor”, sada se Urlih oslanja na Šantal Muf, „mora dopustiti razlike i raznolikost koji dovode do kontrolisanog sukoba.”

Debata o komunikaciji između umetnosti i politike dolazi iz daleka. Oni koji su protiv mešanja politike i umetnosti misle da uplitanje politike u dela, smanjuje njihov kvalitet. Ali možda ta misao proizlazi iz toga da nastavimo da poimamo političku poziciju kao skrivanje iza rovova. A rov bi spoticao umetnost jer bi je smanjivao. Da li nam je i dalje teško da prihvatimo pravu širinu duha demokratije i zbog toga o svakom političkom položaju razmišljamo kao o žrtvovanju slobode?

 

Izvor: nedeljnik
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog